Spli'ski akvarel s "Trumana" u svijetu koji je otišao k vragu

Bile su to godine baš gadnog Hladnog rata, kad su se flote zemalja NATO-a i Varšavskog pakta (zapravo samo sovjetski brodovi) pratile po Mediteranu pazeći što koja od njih radi. Svako toliko neki od tih golemih brodova spektakularnih linija stigao bi i do teritorijalnih voda jedne nesvrstane, danas nepostojeće zemlje. Split je tada bio sjedište komande Jugoslavenske ratne mornarice i sasvim prirodno sidrište kad god bi trebalo širiti bilateralnu suradnju. Na satovima marksizma i političkog vaspitanja u kasarnama plašili su nas "ravnotežom straha" i govorili da cijeli svijet u svakom trenutku može lijepo otići k vragu.

No, kad bi svi ti brodovi stigli u Split, građani su se mogli popeti na njihove palube. Čak i kada bi se nosači poput Saratoge (1976) i Americe (1979) usidrili na pola kanala do Brača ili Šolte, brodicama bi nas prebacivali da vidimo sva ta čudesa. Začudo, materijalnih tragova ostalo je više od sovjetskih brodova, u albumu imam jedno dvadeset različitih značaka s likom Lenjina, a počasno mjesto u kolekciji čini serija moskovske Olimpijade, sa značkama za svaki pojedini sport. Američki mornari bili su interesantni za žicanje žvaka, Marlbora ili limenki Coca-cole. Čime su s njima trgovali stariji, ne znam.

Danas smo, dakle, s tom američkom mornaricom saveznici, više nikome ne treba ni Marlboro ni Coca-Cola ni žvake, a opet, na čudovišno velik nosač Harry S. Truman, koji se ovih dana usidrio pred splitskom lukom, građani ne mogu. Svijet je, naime, u međuvremenu doista otišao k vragu, pa šetnja civila po palubi više nije znak uspostave prijateljstva nego sigurnosna prijetnja. Čak je i novinarska tura bila skromna u odnosu na ono što se nekad slobodno pokazivalo kolonama civila. Prolazak kroz hangar, šetnja po poletno-sletnoj palubi među desecima aviona Hornet, Superhornet, Growler, Hawkeye i helikoptera, i na kraju posjet komandnom mostu. Ili tek toliko da se bar djelomično zadovolji radoznalost zaljubljenika u vojnu tehniku i brodove.

Kolone sada, doduše, idu u drugom smjeru. Split je u međuvremenu postao grad kao naručen za oko pet tisuća mornara, pilota i pomoćnog osoblja koje živi i radi na 330 metara dugom Trumanu. Tamo gdje ih je u 1970-ima i 1980-ima čekao prilično mračan i depresivan grad, sada stoji grad pretvoren u golemi ugostiteljski objekt. Zato, čini se, samo nostalgičarima i militantnijim zaljubljenicima u avione smeta što ne smiju na nosač. Mnogo je važnije postalo da će sva ta vojska nekoliko dana pohoditi splitske kafiće, restorane, pa i hotele. Kako su nam rekli na brodu, dobar dio članova posade i vojnika dobit će i pravo na noćenje u Splitu, a onda to znači uzimanje sobe ili apartmana (nećemo sada o dopunskim uslugama uobičajenim u ovakvim prilikama), pa pokoji obrok, piće, kupovinu. Pazite ovu računicu: neka svaki od njih pet tisuća – istodobno ih na obalu može oko četiri tisuće da bi brod mogao nastaviti normalno funkcionirati – u ovih par dana potroši samo 100 dolara, to je ravno pola milijuna dolara. I to izvan sezone. A potrošit će sigurno više, pogotovo ako ugostitelji "nanjuše krv" i izvuku iz škafetina cjenike pripremljene za Ultru Europe. Nema toga kruzera čiji putnici – koji na brodu imaju sve pa potroše jedva koji dolar – naprave takav promet.

Kad je Truman došao pred Split, u luci je već čekalo nekoliko desetaka autobusa i kombija, jer su članovi posade dogovorili (i uplatili) gomile izleta prema Dubrovniku, slapovima Krke, obilaske Splita i okolice... Pune ruke posla za agencije, vodiče, prijevoznike...

Naravno, uvijek postoji ona druga dimenzija koje se drži svatko kome je prethodni pasus najobičniji "take money and run" materijalizam. Američka vojna prisutnost na nekoliko je razina mnogima problematična. Truman je dio snaga koje djeluju na Bliskom istoku, što je vrlo nepopularno. Drugo, toliko očito savezništvo i vojna prisutnost NATO-a može biti mamac za – kako je netko na Facebooku napisao – bukvalni "turistički bum", odnosno za kakav teroristički izlet. A onda turizma više nema. Samo što sve to zapravo ne ovisi o nama. Ili, nešto kompliciranije: ionako te nitko ništa ne pita, pa ti ostaje samo riskirati i poslati poruku da je kod nas ipak sigurno, ako se to za ijednu točku na Zemlji može reći.

Zato ne treba uopće sumnjati da će Split par dana biti u sasvim solidnom ludilu, prilično blizu onome opjevanom u Spli'skom akvarelu Ive Tijardovića. Ili, u stvarnom životu, iz prvog iskustva grada s američkim (i drugim savezničkim) mornarima odmah nakon Prvog svjetskog rata. Tada je u luci bilo dvadesetak brodova iz mirovne misije koja je Split štitila od talijanskih pretenzija, a američki admiral Philip Andrews je zbog svog doprinosa sigurnosti, ali i sportskom, kulturnom i svakom drugom životu grada 1924. proglašen počasnim građaninom.

No, to je samo nostalgija. U međuvremenu je – kako smo već zaključili – svijet ionako otišao k vragu. Možda je nekako ipak bilo sve lakše kad se samo razmišljalo o žicanju žvaka, Marlbora i konzervi Coca-Cole?