A što ćemo s klimatskim izbjeglicama?

Unatoč euforičnoj atmosferi koju su širili mnogi mediji nakon dvotjedne Konferencije Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP21) održane u Parizu, u kojoj su tvrdili kako je postignut povijesni sporazum 195 zemalja za zaustavljanje rasta stakleničkih plinova, istina je da smo dobili sporazum koji nikog ne obvezuje da stvarno postupa u skladu s dogovorenim. U sporazumu se, naime, ne navodi kako će se i u kojem roku dogovoreno provesti, ni koje će biti posljedice za one koji se ne pridržavaju odredbi sporazuma po kojem bi se rast emisije stakleničkih plinova do 2100. godine trebao smanjiti do 1,5 posto u odnosu na predindustrijsko doba.

Osim toga, mnogi stručnjaci upozoravaju da obećana pomoć zemljama u razvoju neće biti dovoljna za smanjenje globalne nejednakosti, pogotovo ako se uzmu u obzir i drugi paralelni globalni sporazumi poput transatlantskog (koji još nije potpisan) i transpacifičkog trgovinskog sporazuma, a koji znače i značit će sve suprotno od onog dogovorenog u Parizu. Oni, najkraće, znače još veću moć korporacija u odnosu na nacionalno zakonodavstvo i olakšavaju što trajniju i jeftiniju opskrbu naftom, plinom i ugljenom pod svaku cijenu, bez obzira na to što su fosilna goriva i sve ono što je povezano s njima jedan od glavnih uzroka klimatskih promjena kojima već dugo svjedočimo.

Klima se ne može spasiti tehnološkim inovacijama

Upada u oči i to kako se prilikom rasprava o klimi rijetko može čuti koliko su aktualni i neki bivši ratovi odgovorni za emisiju stakleničkih plinova, kao i činjenicu da su upravo najveće ekonomske sile, točnije naftne, kemijske i druge korporacije, glavni krivci za ekološke katastrofe i siromaštvo u zemljama poput Nigerije, Sudana, Iraka, Angole…

Ne raspravlja se, naravno, ni o uzrocima i posljedicama rata u Afganistanu koji traje više desetljeća te činjenici da su izbjeglice iz te zemlje nedavno svrstane u red "ekonomskih izbjeglica" i kao takve ostavljene pred vratima Europe. Afganistan smo uzeli kao primjer koji pokazuje što se može dogoditi i izbjeglicama iz ekološki ugroženih područja, koje će se u budućnosti svrstavati u one "ekonomske". To pokazuje i koliko je zapravo licemjerno što se ne govori o glavnim uzrocima današnjeg poprilično apokaliptičnog stanja, a to su ekonomska nejednakost u zemljama u kojima naftne i druge korporacije doslovce uništavaju sve oko sebe, što je uostalom i glavni uzrok rata u Siriji i drugim zemljama, pa onda i migracijama i terorizmu.

"Da, to je točno. Problemi degradacije okoliša koju uzrokuje čovjek kroz povijest su oduvijek bili neraskidivo povezani sa širim društvenim problemima, što je postalo posebno očito razvojem industrijskog društva. Dostupnost resursa, kontrola nad njima, ekološke katastrofe prouzročene hiperekstrakcijom, regionalne političke nestabilnosti, ratovi, društvene nejednakosti (i unutar i između nacija), siromaštvo – dijelovi su iste priče. Suvremeno zapadno društvo možemo okarakterizirati kao društvo visokih emisija – ono je u svakom segmentu organizacije opstanka, proizvodnje i potrošnje, utemeljeno na dostupnosti velikih količina jeftine nafte, a osiguravanje te dostupnosti – posebno nakon naftnih kriza iz 1970-ih – dijelom je uzrok političkih nestabilnosti, posebno na Bliskom istoku ,ali i u drugim dijelovima svijeta, i uzrok je većim dijelom klimatskih promjena“, kaže sociologinja dr. sc. Jelena Puđak, viša asistentica na Institutu Ivo Pilar. Puđak je inače doktorirala na temu socijalne ekologije, objavila je brojne znanstvene radove o tome i autorica je knjige "Koga briga za klimu?“.

Klimatska pravda

Dodaje kako je u međunarodnom sporazumu za ovladavanje klimatskim promjenama, a imajući na umu ovu povezanost globalne društvene i ekološke krize, posebnu pozornost trebalo posvetiti aspektu "klimatske pravde". Društvene nejednakosti, ističe, u kontekstu između razvijenih i nerazvijenih zemalja oblikuju tijek multilateralnih pregovora i stvaranje politika klimatskih promjena na međunarodnoj razini.

S druge strane, iste te društvene nejednakosti istodobno se reproduciraju u politikama i mjerama međunarodne klimatske politike pri čemu nažalost vrijedi ''ko jači taj kvači''. Pritom se misli na jaz između razvijenih zemalja, koje su uglavnom uzrokovale globalno zagrijavanje, i nerazvijenih zemalja, koje će snositi veće posljedice. Nerazumijevanje potrebe pravednog premošćivanja tog jaza jedan je od glavnih razloga nemogućnosti postizanja novoga globalnog sporazuma koji bi stvarno stao na kraj rastu emisija stakleničkih plinova.

"Držim da za odgovor koji je potreban da bi se ublažile klimatske promjene i drastično smanjilo ispuštanje emisija nisu dovoljne samo znanstveno-tehnološke inovacije i više ili manje učinkoviti politički instrumenti. Budući da su klimatske promjene posljedica temeljnog načina opstanka suvremenog čovjeka, za njihovo rješenje potrebna je promjena sustava društvenog života i vladajućeg načina proizvodnje i potrošnje te društvena inovacija koja uključuje demokratizaciju znanosti i političkog odlučivanja, ali i implementaciju međusobno ovisnih sustava ekonomije i društva niskih emisija. U tom slučaju instrumentalni pristup rješavanju klimatskih promjena utemeljen na ekonomski racionalnom ponašanju individua i države koji objedinjuju tržišni individualizam i maksimizaciju pojedinačnih nacionalnih interesa predstavljaju pokušaj da se problem riješi iz istog stanja svijesti iz kojeg je i nastao. Kako bi akcija smanjenja emisija stakleničkih plinova bila učinkovita, potrebno je u političkim i kulturnim sustavima primijeniti načela zaštite okoliša i održivosti koji dovode u pitanje postojeći stil života te prateće ideologije neoliberalizma (konzumerizam, individualizam, hegemonizam i sl.), a koji se za sada uzimaju zdravo za gotovo. Kompleksnost, ali i neučinkovitost klimatske politike leži u potrebi reevaluacije svakidašnjih praksi, društvene i ekonomske organizacije, ne samo u kontekstu zaštite okoliša nego i u kontekstu etičkih implikacija modernog društvenog ustroja. Ta načela zaštite okoliša i pravednosti kontradiktorna su s dominantnim strukturama kapitalističke države i zbog toga ih je nemoguće implementirati u mainstream-politički diskurs, i tu je ključ razumijevanja neuspjeha međunarodne klimatske politike“, naglasila je Puđak.

Crna budućnost

Priča o klimi, dakle, nije jednoznačna, i ne može se riješiti samo znanstveno-tehnološkim inovacijama. Ne raspravlja se ni o nagađanjima koja se sve češće mogu čuti među upućenima, da bi klimatska neravnoteža mogla dovesti i do 50 milijuna klimatskih migranata.

Procjene su, kaže Puđak, pokušaj predviđanja moguće budućnosti, a ako se temelje na znanstvenim modelima s točno utvrđenim procedurama, onda su dobar pokazatelj trenda određenog procesa i varijabilnosti ishoda.

"Pregovori koji su se vodili u Parizu vodili su se pod motom 'zadržati porast temperature ispod dva celzijusa'. Naime, to je granica koju je znanost o klimi odredila kao 'podnošljivu'. To pak naravno ne znači da neće biti znatnih posljedica, a posljedice već i sada postaju sve vidljivije. Porast od dva stupnja znači, kako upozoravaju znanstvenici, znatan porast razine mora, gubitak od 20 do 30 posto biljnih i životinjskih vrsta, topljenje leda na polovima te (značajno) mijenjanje regionalnih klimatskih obrazaca. Prevedeno na društvene posljedice, navedeno znači kolaps poljoprivredne proizvodnje (posebice u nekim dijelovima svijeta), poremećaje u cijenama i dostupnosti hrane, smanjenje ili potpunu nedostupnost vode za dio svjetskog stanovništva i posljedično, naravno, 50 milijuna ili više ekoloških izbjeglica“, naglasila je Puđak. Ističe kako je trenutačna izbjeglička kriza s kojom se Europa suočava dobra ilustracija kako bi nam budućnost mogla izgledati, a prema tome, budućnost neće biti lijepa. Jer je već i tristo tisuća pristiglih izbjeglica u Europu dovelo u pitanje samu ideju Unije, njezinu normativnu djelotvornost, ideološki podijelilo europske građane, dovelo do jačanja desnog ekstremizma… Višestruko veći val ekoloških izbjeglica znači isto toliko veće zaoštravanje svih trenutnih trendova. Također, smanjena dostupnost resursa radi klimatskih promjena te povećanje društvenih nejednakosti (opet povezano s dostupnosti resursa) povećavaju izglede oružanih sukoba.

S Puđak smo inače razgovarali i prije nego li je konferencija u Parizu završila, kada nam je rekla da je skeptična u pogledu sklapanja novog međunarodnog sporazuma za smanjenje emisija koji bi bio i dovoljno ambiciozan s obzirom na ciljeve i pravno obvezujuć, i pravedan u pogledu odnosa razvijenih zemalja i onih koje to tek žele postati. Takav sporazum bi trebao osigurati smanjenje globalnih emisija za 40 do 70 posto do polovice stoljeća, pravno obvezujuće instrumente koji sankcioniraju neispunjenje ciljeva, neisključivo sudjelovanje, te značajna financijska sredstva pomoći za ublažavanje i adaptaciju siromašnih zemalja. Njena se skepsa, nakon što je sporazum objavljen, pokazala ispravnom. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.