Što Hrvatska može očekivati od euro(zone)?

U moru ekonomske literature koja se bavi pitanjem nastanka i sudbine eura nezaobilazno mjesto zauzima knjiga „Novac male države“ (Jesenski i Turk, 2021.) koju je na samom kraju prošle godine objavio jedan od najcjenjenijih gospodarskih novinara Ratko Bošković. Osnovna teza autora, koji se drznuo taknuti u gotovo religijski status eura kao zajedničke europske valute, sadržana je u podnaslovu knjige koji glasi „Hrvatska, Slovenija, BiH, Srbija i Crna Gora od hiperinflacije do eura – na koji im je zabranjeno utjecati“ kao i nekoliko apela raspoređenih duž naslovnice „Kraj centralnih banaka“, „Globalni krah eura“, „Šok terapija hiperinflacije“, „Neželjeni novac“, „Pogubni fiksni tečaj“ i „Propast novčanih unija“.

U prepoznatljivom publicističkom stilu čija namjera nije udvaranje samodopadnoj znanstvenoj zajednici, nego pojednostavljivanje iznimno kompliciranih tema vezanih uz monetarnu politiku i fiskalna pitanja, Bošković se u knjizi bavi različitim modelima putem kojih su postjugoslavenske države nastojale putem novostvorenog novca ojačati vlastitu tek rođenu suverenost s ciljem ne samo da se postigne „identifikacija stanovništva s nacionalnom državom na dubljoj političkoj razini“, kako je to kazao Eric Helleiner, a citira Bošković, nego i stane na kraj (hiper)inflaciji koja je razdirala najprije pokopanu Jugoslaviju, a onda i ove mikrodržavice.

Primjer postjugoslavenskih državica posebno je zanimljiv jer je svaka od njih pet (autor se ne bavi Makedonijom) od pet ili šest potencijalnih strategija izabrala drugu u pokušaju ostvarivanja valutne samostalnosti i monetarne stabilnosti pa uvid u njihove manje ili više (ne)uspjele pokušaje čini dragocjen doprinos izučavanju ove teme ne samo u regiji, nego i znatno šire, što ovo djelo čini nezaobilaznim štivom u kasnijim pokušajima raspetljavanja događaja iz prve dvije decenije samostalnosti.

Osim ovog povijesnog dijela, „Novac male države“ važan je i zbog konstruktivne kritike eura kao valute, kao i skidanja oprene s očiju hrvatske javnosti koja u promjenu valute prvog dana iduće godine, da se poslužimo onom već pohabanom Stjepana Radića, srlja poput „gusaka u maglu“. Potencijalne prigovore o dužini tog povijesnog pregleda lako je odbaciti jer se budućnost naprosto ne može shvatiti bez detaljnog uvida u dramatična zbivanja devedesetih do kojih je došlo nakon danas već opjevanog pokušaja Ante Markovića da uvođenjem konvertibilnog dinara uz izdašne zapadne (američke) dotacije spriječi ekonomski slom i krvavi raspad Jugoslavije.

Podsjetimo da je Marković svoj reformski program donio u trenutku kada je Jugoslavija grcala u inflaciji i deprecijaciji koja je dovela do mjesečnog klizanja dinara za čak 80 posto. Valja naglasiti da Markovićev pokušaj nije bio ograničen isključivo u monetarnoj sferi, nego je bio „cjelovit, pomno razrađen, vremenski raspoređen i sveobuhvatan program transformacije Jugoslavije iz komunističke i dirigirane ekonomije (…) u tržišnu i privatiziranu (…) u ekonomiju kakvu inače nazivamo kapitalističkom“. Tog 18. prosinca 1989. Marković je objavio denominaciju s 10.000 dinara na 1 interno konvertibilni dinar s tečajem 7:1 prema njemačkoj marki i 12:1 prema američkom dolaru, kao svojevrsnim sidrima novom jakom dinaru koji bi svim građanima i poduzećima trebao omogućiti slobodnu kupnju deviza u bankama, a time i slamanje crnog deviznog tržišta. Marković je u tome i uspio. Barem na početku. U saveznoj Skupštini čak je i mahao s dvije novčanice koje nisu bile niti blizu onome što je premijer Jugoslavije želio ilustrirati, nego nešto sasvim drugo, ali odgovor na ovo pitanje bolje je ostaviti čitateljima Boškovićeve knjige za koju je to ekskluzivno otkrio nesuđeni Markovićev potpredsjednik Žarko Primorac.

Ideju za šok-terapiju Marković je dobio od izraelskog ekonomiste Michaela Bruna i njegovog prijatelja profesora s Harvarda Jeffreya Sachsa koji su taj model pobjede nad inflacijom - što pojedinačno što zajedno – već proveli u Izraelu i Boliviji te počeli u nekim drugim istočnim državama poput Poljske. Međutim, interesi republika bili su drukčiji, da se u politiku ovdje ne petljamo. Srbiji, primjerice, nije odgovarao tretman klirinškog duga kao niti obustava specijalnog kreditiranja poljoprivrede, štamparija na Topčideru počela je raditi noćne smjene i sve skupa je vrlo brzo otišlo do đavola.

Posebno su zanimljivi dijelovi knjige koji se bave stvaranjem novca po pojedinim republikama. Slovenija je svoj tolar tiskala u tehnološki loše opremljenoj štampariji u Celju pa je strah od falsificiranja bio više nego opravdan. Jugoslavenske dinarske novčanice uništili su u prisustvu delegacije iz Narodne banke Jugoslavije, ali sudbina kovanica nije poznata. Vrlo je moguće da su se pretalile u tolare, što je još uvijek daleko poštenije od onog što je Hrvatska napravila uvođenjem kune (trebala je biti kruna!) prodajom nepotrebnih dinara koje su budući tajkuni kamionima prevozili u BiH. U tu je državu, pak, samostalni novac – također nazvan dinar - stigao također iz celjske tiskare i to usred ratne opsade Sarajeva, ali ipak je na cijeni daleko više bila njemačka marka i sarajevski Marlboro kao tražena valuta plaćanja. U Srbiji pod sankcijama je pak divljala hiperinflacija, treća najveća u svjetskoj povijesti, ali po posljedicama možda i najveća.

Uz ove interesantne detalje, Bošković se bavio i modelima stvaranja same valute. Primjerice, Vlada Nikice Valentića je u Hrvatskoj uz realizaciju Borislava Škegre, Velimira Šonje i Željka Rohatinskog uvođenjem kune odredila da tečaj prema njemačkoj marci kao sidru bude 1:4,444, što je bio Škegrin prijedlog baziran dijelom i na praznovjerju. Usprkos očekivanjima o klizanju kune, pokazalo se da je ona pojeftinila i to na 3,72 kuna za marku, a na toj se razini manje-više drži i danas za što „zasluge“ ima sama država koje je uistinu suzbila inflaciju i crno tržište, ali i tako visokim tečajem učinila izvoz nerentabilnim, a poslovnim bankama – čija je zasluga u formiranju tečaja vrlo važna, da ne kažemo presudna – omogućila visoke prinose, kao što će profitirati i uskoro uvođenjem eura.

Primjer Slovenije potpuno je drukčiji. Tolar je imao plivajući tečaj (od osamostaljenja do ulaska u eurozonu marka je poskupila četiri puta), što je slovenskim izvoznicima omogućilo razvoj i rast i to nasuprot očekivanjima, bez izazivanja inflacije. U BiH je konvertibilna marka najprije bila čvrsto vezana uz njemačku, a sada uz euro, pa vođenje slobodne monetarne politike nije bilo moguće, dok je Crna Gora preuzela euro premda formalno nije članica Eurozone, odnosno Europske unije.

Pitanje je, međutim, što u takvim okolnostima te države, prije svih Hrvatska, mogu očekivati od uvođenja eura koje, kako nas nastoje uvjeriti, nema alternativu. Činjenica je da velika većina istočnoeuropskih država izvan eurozone ima vezani tečaj uz neku jaču valutu, prije svih euro, Albanija primjerice uz dolar. Države poput Poljske i Rumunjske drže plivajuće valute. Pitanje devalvacija ili ne, na kraju krajeva, traje otkad je uvedena kuna. 

A što s eurom? Gdje nastaje, kako nastaje, tko s njim upravlja, kakav položaj će nakon ulaska u eurozonu imati HNB, hoće li Europska središnja banka imati razumijevanja za pojedinačne probleme država kao što su to činile matične centralne banke, kako je HNB reagirao na zatvaranje gospodarstva u zdravstvenoj krizi, kako bi reagirao ESB, kakav je položaj eura u svijetu, kakvu korist u svemu imaju banke i je li Hrvatska trebala žuriti u euro, samo su neka od pitanja na koja se odgovor može potražiti u Boškovićevoj knjizi. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu