Sukob ministra Lalovca i guvernera Vujčića: taštine ili bankarski interesi

Negdje u sjeni političkog i gotovo pa osobnog dvoboja između premijera Zorana Milanovića i ministra financija Slavka Linića, traje jedan puno zanimljiviji i za državu potencijalno opasniji sukob između Linićeva nasljednika Borisa Lalovca i guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića.

Počelo je prilično bezazleno. Tek blagim doturanjem dokumenata iz HNB-a Jutarnjem listu, koji već dugo, baš kao i Nova TV, figurira kao medijska ekspozitura novoga guvernera. Podacima o punjenju proračuna, koji nisu, da ne bude zabune, nimalo blistavi, a Jutarnji ih je predstavio u još gorem izdanju nego što u stvari jesu, HNB je sjeo na rep novom ministru koji je prethodno upeo pola stručnih službi Ministarstva da dokaže koji su razlozi doveli do mogućeg državnog bankrota.

Da nas ne bi ubila prejaka riječ, evo što je prije neki dan rekao profesor sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta Ivan Lovrinović: "Hrvatska je u krizi od 2008. do 2014. godine izgubila osam milijardi kuna prihoda, a u isto vrijeme rashode je povećala na istoj razini, dakle osam milijardi kuna. U zbroju, to čini 16 milijardi kuna koje nedostaju!"

Lalovac je zbrojio još alarmantniji podatak prema kojem je od 2008. do 2014. privreda izgubila 100 milijardi kuna prihoda, što je izravno utjecalo na gubitak 102.000 radnih mjesta u realnom sektoru. Prema bilancama poduzeća, tvrtke su izgubile 62 milijarde kuna kapitala, a investicije u privatnom sektoru pale su s 89 milijardi na 37 milijardi kuna.

Podaci su, dakle, slični. I HNB i Ministarstvo slažu se u tome da smo, kako je onomad rekao remetinečki uznik Ivo Sanader, u banani, ali razloge, kao i način da iz nje izađemo, vide na potpuno drukčiji način.

Državnoj administraciji nadmeno držanje monetarne vlasti smeta već dulje vrijeme. Dok je zagriženo održavanje razine tečaja – započeto još tamo od uvođenja kune, a slijepo ga se pridržavao i Željko Rohatinski – nekako prolazilo u vrijeme kakvog-takvog gospodarskog rasta, u šestoj godini recesije, dakle depresiji, sve njegove loše strane isplivale su na površinu. Dok su druge države oko nas koristile vlastitu valutu za vođenje gospodarske politike te putem "plivajućeg" tečaja utjecale i na ekonomska kretanja, HNB je krutošću pogodovao uvoznicima, koji su punili džepove, dok su izvoznici, kao i ostaci ostataka domaće industrije, muku mučili kako da prežive.

Proračunske štednje koje nam nameće Europska komisija zbog prekomjernog deficita kao i konstantni pad široke potrošnje, uz slabiju naplatu PDV-a u prva četiri mjeseca od čak 1,2 milijarde kuna, guraju državnu blagajnu u problem koji bi uskoro mogao postati nerješiv.

Ponovo za sve krivi novinari

HNB je upozorio na probleme u fiskalnoj politici, odnosno naplati poreza, točnije u državnim financijama, na što je oštro reagirao Lalovac nazvavši središnju monetarnu vlast neodgovornom jer da i oni mogu komentirati ponašanje HNB-a i zamjeriti im zašto nisu radili na deprecijaciji kune za 10 ili 15 posto.

Iz HNB-a su potom uzvratili paljbom po novinaru Jutarnjega, koji je "parcijalno i pogrešno prenio i protumačio grafikon kakav HNB inače redovito objavljuje u svom mjesečnom biltenu na temelju podataka Ministarstva financija". Jutarnji je prozvan i zbog "pogrešnog tumačenja podataka, uključujući sasvim netočnu tvrdnju da je rast rashoda bio 16 posto, a u stvarnosti je bio 4 posto, autorstvo nad 'analizama' može se pripisati isključivo potpisanom novinaru, a neutemeljeni senzacionalizam u opremi i plasmanu teksta također je njegov ili urednički", oprali su se iz HNB-a i zašutjeli.

Ali, idemo na suštinu problema, a to je – uza sve očitiji tinjajući osobni sukob bivšeg splitskog košarkaša i zlatnog dečka iz Peperminta – nekretninski balon koji Lalovac pokušava riješiti, a HNB i banke ga uporno ignoriraju.

Lalovac je u više navrata upozorio, najjasnije u intervjuu za lipanjski broj magazina Banka, kako se Hrvatska mora suočiti s činjenicom da 60 tisuća tvrtki po sili zakona mora u stečaj jer su blokirane dulje od 60 dana, a da njihovi vlasnici uporno ignoriraju njegovo pokretanje. I ne samo da ga ignoriraju vlasnici propalih poduzeća, stvarajući tako pravnu nesigurnost, nego to rade i njihovi vjerovnici, a to su najvećim dijelom banke sa svojim krivim ulaganjem u nekretnine.

Hrvatski vukovi s Wall Streeta

Lalovac kaže da za to "nije glavni krivac ni svjetska kriza ni javna uprava", nego spekuliranje u građevinskom sektoru, odnosno nekretninskom biznisu, jer je razina zaduženosti građevinskog sektora, kao i ostalih tvrtki koje su ulagale u nekretninske projekte, viša od duga cjelokupne prerađivačke industrije i trgovine zajedno.

Evo i ilustrativnijeg prikaza: 2008. godine prihodi hrvatskoga građevinskog sektora iznosili su 72 milijarde kuna, dok je zaduženost tog sektora bila na razini od 50 posto tog iznosa. Pet godina poslije,  2013., njihovi prihodi padaju na 41 milijardu kuna, a zaduženost raste na 69 milijardi kuna, odnosno 170 post od iznosa prihoda.

"Ako tome dodamo poslovanje s nekretninama, dolazimo do podatka da je ukupna zaduženost prema bankama 2013. negdje oko 87,5 milijardi kuna ulupanog novca u brojne nekretninske projekte", rekao je Lalovac i upitao se "što su 'hrvatski vukovi s Wall Streeta' napravili u Hrvatskoj od 2009. godine, kada je kriza u Europi dosegnula vrhunac, a kod nas su se tek krenuli kockati s tim brojnim projektima". Još je ministar nabrajao primjere kompanija poput Varteksa, Instituta IGH, Đure Đakovića i sličnih kojima država u procesu predstečajne nagodbe danas oprašta dugove čije uprave danas žale što su "sve ulupale u građevinski biznis", premda im to nije bio core business.

Dok Lalovac inzistira na tome da se taj problem što prije riješi, s Trga burze lakonski poručuju kako je "HNB provođenjem mjera nadzora banaka osigurao da banke prepoznaju rizik poslovanja s poduzećima iz djelatnosti građevinarstva i poslovanja nekretninama te da ga pokriju odgovarajućim ispravcima vrijednosti".

Stav HNB-a, zanimljivo, identičan je stavovima banaka, koje pritom tvrde i da su njihovi plasmani u nekretnine problem svake banke zasebno i da se s takvim ulaganjem mogu nositi.

Račun opet plaćaju građani

Sada dolazimo do suštine. Riječ je o 12 milijardi kuna imovine koja je zatočena u onih 60 tisuća propalih firmi nad kojima bi trebalo otvoriti stečaj, a imovinu prodati. Naravno da bi, s obzirom na stanje tržišta nekretnina, banke tako izgubile dobar dio uloženog novca jer bi prodajom upravljali stečajni upravitelji. Bankama ne pada na pamet tek tako predati gomilu pogrešno investiranog novca, u čemu su dobile punu podršku guvernera, pa na kraju ispada da država postaje talac "stabilnog bankarskog sustava" i njihova pogrešnog ulaganja od kojeg ne žele odustati. To je dovelo do blokade imovine vrijedne gotovo jedan posto državnog proračuna, a koju ne žele staviti na tržište. Ono tržište koje je propalo zahvaljujući upravo tim istim bankama i njihovim ponudama "jeftinih" kredita, a što je dovelo do rastućeg nekretninskog balona čije ispuhavanje još čekamo.

Odgovor na pitanje kome će na kraju biti ispostavljen račun ovdje nije potrebno davati.