SVETISLAV BASARA: „Dajemo sve do sebe da budemo nesrećniji nego što bi morali biti“

Svetislav Basara, jedan od najboljih i najproduktivnijih pisaca srpskog jezika, u hrvatsku se književnost konačno vraća onako kako priliči i kako bi, kada je o važnim autorima riječ, trebalo biti: domaćim izdanjem njegovog posljednjeg romana „Kontraendorfin“ za koji je dobio uglednu NIN-ovu nagradu za 2021. godinu, i to po drugi puta. Prvi put je nagrađen prije desetljeće i pol za djelo „Uspon i pad Parkinsonove bolesti“.

Naravno, to što hrvatskih izdanja Basarinih romana nije bilo, ne znači da ih se nije čitalo nakon čudnovatih načina dolaska do njih. Dobar pisac i njegova djela nalaze svoje čitatelje bez obzira na pravila prema kojima je iz Srbije lakše uvesti oružje većeg kalibra nego običnu knjigu.

Kako god bilo, a bilo je glupo, sada je bolje: dostupnije nam polako postaju Basarine knjige koje pomažu da i on osobno bude bliži onima koje zanima raskošan talenat pretočen u prozni tekst i djela zbog kojih naši mitovi i legende zvuče točno onako kako i zaslužuju: kao manifestacija nezrelosti i nesigurnosti, kolektivnog ludila i vječitog bauljanja između loše prošlosti i nikakve sadašnjosti.  

Gospodine Basara, nedavno je u izdanju dnevnog lista „24sata“ objavljen Vaš roman „Kontraendorfin“ za hrvatsko tržište, a nedugo zatim bili se i gost Sajma knjiga i autora u Puli. Prvo ćemo, ako se slažete, od drugog: kako vam je bilo u Istri i koliko ste zadovoljni i promocijom i reakcijama?

Lepo sam se proveo i odmorio u Istri. Promocije i reakcija što se tiče, i one su bile dobro, ali sam posle svih ovih godina sit i promocija i reakcija. Nikada do njih nisam ni držao. Koumnikacija pisac-čitalac - govorim ovo kao čitalac, a ne pisac - ima najviše smisla kada se posredstvom knjige događa u četiri oka između autora i čitaoca. Naravno, ne potcenjujem ni marnevalsku, marketinsšku pa i cirkuzantsku stranu književnosti. Sve to ide jedno s drugim. Ali rekoh, najbitnije se odvija daleko od očiju javnosti,

Dok je postojala Jugoslavija, bili ste prisutni u svim republikama u kojima se vaše knjige čitaju bez prijevoda. Zatim je došlo do, da tako kažem, vašeg nestanka iz hrvatske književnosti. Za povratak je zaslužan Goran Gavranović, glavni urednik „24sata“, kojem, kako sam kaže, nije bilo jasno da vaših knjiga ovdje nema u izlozima. S obzirom na teme kojima se u posljednjih nekoliko desetljeća bavite, mislite li da će vaše knjige i tematski, ne samo stilski, biti čitane u Hrvatskoj koliko i u Srbiji i da će, recimo, „Kontraendorfin“ biti prihvaćen sada kao „Fama o bicklistima“ nekada?

Ne bih rekao da su moje knjige bile nestale iz hrvatske književnosti, tačnije je reći da su bile (privremeno) nestale iz izloga hrvatskih knjižara, mada bi bilo netačno reći da ih nije bilo. Ne znam kakva će biti recepcija mojih najnovijih romana u Hrvatskoj - koliko čujem „Kontaendorfinu“ dobro ide -  ali bojim se da ni sa recepcijom romana hrvatskih autora ne ide baš sjajno. Književnost sama po sebi odavno nema - možda i   s dobrim  razlogom - onoliki značaj koliki je imala u XX veku. To ne znači da se manje čita, čita se možda i više, ali književnost je izgubila nekadašnju auru. I ne samo književnost. Slikarstvo je verovatno u još većoj krizi.  Gledam nove naraštaje pisaca i uočavam da spolja gledano, nema bitnih razlika između pisaca i IT inženjera. Da stvar bude gora, sve je manja razlika i između mene i IT inženjera. 

Uporno odbijate pristati na tezu prema kojoj vi u svojim romanima dekonstruirate različite mitove. Ako se time ne bavite, što onda radite: detektirate stvarnost, rugate joj se ili sebe i čitatelje suočavate s kolektivnom psihozom zbog koje je prošlost uvijek življa od sadašnjosti?

Pa hajte molim vas, kako bih pristao na tezu koja je u stvari marketinški... ne znam ni kako se to zove - na zadnjoj korici knjige i koju posle lenjivi novinari ponavljaju kao papagaji, potom prave neke konstrukcije. Na prvo slušanje to zazvuči gromko - "dekonstrukcija", "mitovi" - ali u suštini nema veze ni sa romanom ni sa mozgom. Ono što ja radim perfektno je opisao jedan francuski autor (čijeg imena nikako da se setim) koji je ovako definisao roman - "roman je svet prikazan kroz jedan temperamet". Gledam, dakle, svet oko sebe, obrađujem utiske i vraćam ih natrag u svet u formi proze.

Kada se gleda iz Hrvatske, Srbija izgleda kao spisateljski raj: puno je knjižara, tiraži su veliki, pisci se cijene u društvu... Je li to i koliko točno ili je, kao i obično, činjenično stanje stradalo od dojmova?

Jeste to tačno, ali to je zato što je Srbija zemlja paradoksa.  Pričao sam o tome nedavno sa Jergovićem u jednom istarskom selu. U Srbiji je nemoguće "skrajnuti" dobrog pisca, niko to u stvari i ne pokušava. Dobrog će pisca držati podalje od SANU, ali šta će dobar pisac u SANU (čast retkim izuzecim). U Srbiji se reč pisca - i to ne samo kniževna reč - daleko čuje. U Hrvatskoj je moguće skrajnuti vrhunskog pisca. Kad kažem "daleko se čuje", to ne znači da se rado sluša. Ali se sluša. Više se ne može ni očekivati. Svugde je tako.

Osim proze, scenaristike i drama, pišete i za novine i to dugo i predano. Zašto? Zbog poriva da nešto kažete, želje da ostanete blizu aktualnosti, iz egzistencijalnih razloga ili lakoće? Rekli ste mi da vam za kolumnu treba nekih sat, sat i pol vremena...

Pošteno govoreći, za novine pišem da bih zaradio za život, a kad već pišem, onda hoću nešto i da kažem. Obim moje kolumne je 2700-3000 karaktera. Ko nije u stanju da napiše tu količinu teksta za sat, sat i po, taj je promašio profesiju.

Nakon dugogodišnje suradnje s dnevnim listom „Danas“, prešli ste u „Kurir“, tabloid koji je u mnogome zaslužan za komercijalni uspjeh bulevarskog tiska u barem posljednjih nekoliko desetljeća. Činjenica je da se, kako je već kazao netko pametniji od mene, u svakakvim novinama može dobro pisati, ali je i činjenica da niti jedna republika nekadašnje SFRJ nema tako veliki broj tabloida kao Srbija. Što je vas odvelo u „Kurir“ ili odvelo iz „Danasa“, svejedno, a što je uzrok takvog uspjeha tabloida u Srbiji?

Odgovor je jednostavan. Izgubio sam podršku jednog dela redakcije. Činili su sve da odem u „Kurir“. I ja sam na kraju i otišao.

Čitateljima koji vas, uvjetno kazano, nanovo otkrivaju u Hrvatskoj, posebice je fascinantan roman „Anđeo atentata“. Koliko je vama ta knjiga bitna i dijelite li ono što ste napisali na manje i više važno ili se prema svemu odnosite jednako?

"Anđeo atentata" smatram svojim najkompletnijim, najuspelijim romanom. U njemu je najmanje "padova", najmanje "hoda na prazno". Rejting ostalih romana zavisi od stepena stilske kompaktnosti i jasnosti onog o čemu pišem. Ali ne pravim nikakve rang liste. Što rek'o Pilat: quod scripi – scripsi.

Dvostruki ste dobitnik ugledne NIN-ove nagrade, čime se rijetki mogu pohvaliti. Taj se podatak često ističe u vašim biografijama pisanim za knjige, kataloge i famozne bilješke o piscu. Smeta li vas dijelom to isticanje koje automatski potencira dva naslova i izdvaja ih iz zbilja impresivne bibliografije?

Spisak stvari koje mi smetaju mnogo je impresivniji od moje bibliografije. Ima mnogo toga oko i pored književnosti što mi je muka duhu, ali to je tome tako.

Kada bi mogli, za koju svoju knjigu bi vi sebi dali nagradu?

Za "Anđela atentata".

Kako tumačite običaj balkanskih, ex jugoslavenskih naroda i njihovih država da do sebe drže kao da su zbilja važni: svi se, naime, ponašaju ili ponašamo kao da se nekoga tičemo i kao da nismo sitan kusur u igrama velikih?

To je usud provincijalizma, skučenosti horizonta i  nesposobnosti da se sagleda šira slika, preterana samouverenost koja je kompenzacija za nesigurnost. Naši nesporazumi sa svetom potiču iz zablude da i u ostatku sveta vladaju pravila kakva važe na Balkanu.  

Za pred kraj ono što je možda trebalo biti na početku: jesmo li mi zbilja rođeni nesretni i s pojačanim lučenjem hormona nesreće?

Ne, rođeni smo kao i svi drugi. Nesreća je ljudska sudbina. Ono što nas razlikuje od ostatka boljeg sveta, je što dajemo sve do sebe da budemo nesrećniji nego što bi morali biti.

Kako ste proveli ovo pandemijsko vrijeme: Srbija je imala jako stroge mjere, dok je vaš posao vezan za samoću? S jedne strane, dakle, policijsko-režimska represija, a s druge beskrajna količina mira i tišine...

Osim tih (bezumno) strogih mera, pandemija nije bitno uticala na moj život.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu