Tako je govorio Karamarko

Događa li se doista sve ovo u Hrvatskoj samo zato što neki provincijalac nije smio doći ocu na oči ako HDZ ostane u oporbi, kako glasi bizarna teorija o pozadini koalicije Mosta i HDZ-a? Pa, sve govori tome u prilog, jer su i premijer, i sastav Vlade i stvari kojima se Vlada bavi evo već mjesec dana jednako bizarni kao i spomenuta teorija. Iznimke su nekoliko ministara, poput ministra zaštite okoliša Slavena Dobrovića, ministra unutarnjih poslova Vlahe Orepića i još dvoje, troje ministara koji ne djeluju kao da ih je u Banske dvore ubacila nekakva elementarna nepogoda, što se, nažalost, ne može reći za većinu ostalih.

A posebno se to ne može reći za prvog potpredsjednika Vlade Tomislava Karamarka, kojeg je u Banske dvore, ali i u politiku uopće, doveo splet tragičnih okolnosti. Tragičnih po hrvatske građane, dakako, to jest po većinu njih. Poruke koje imamo prilike čitati i slušati ovih dana, ali i svih proteklih godina otkako je Karamarko izronio iz anonimnosti služenja Manoliću, Mesiću, Sanaderu i Jadranki Kosor, ne bi bile vrijedne ničega više nego odmahivanja rukom, da im težinu ne daje funkcija koju on trenutno obnaša. Pritom je potpuno svejedno što se, kako neki opravdavaju njegovu retoriku, Karamarko trenutno nalazi u unutarstranačkoj kampanji, gdje mu gori pod nogama, pa su njegove poruke upućene prije svega članovima stranke i ne bi ih trebalo, kažu, uzimati za ozbiljno. Problem je, međutim, što njegove neprihvatljive poruke prenose svi mediji, one, dakle, zagađuju cijeli javni prostor i samim tim se tiču svih građana.

Kako to, dakle, zbori Karamarko. Prije svega, njegov govor ne odlikuju istinitost, mudrost, odmjerenost, staloženost, ništa što odlikuje govor razborita i odgovorna političara. Gotovo svaka izgovorena rečenica je parola koja duboko proturječi činjenicama i zdravom razumu. No, to je prokušana Karamarkova strategija – uporno, drsko ponavljanje besmislica i laži, što, očito, sudeći prema rezultatima izbora, daje odlične rezultate. Navodimo ovdje samo nasumičan izbor iz prošlotjednoga Karamarkovog obraćanja članovima stranke u Bjelovaru i Konavlima, koji savršeno ilustrira u kakvom se odnosu sa stvarnošću i činjenicama nalazi prvi potpredsjednik hrvatske vlade.

 

Karamarko: "Hrvatski narod u bivšoj državi bio je pred nestankom." 

Činjenice: prema popisu stanovništva u SR Hrvatskoj je 1948. živjelo 2,975.399 Hrvata. Godine 1953. Hrvata je bilo 3,128.661. Godine 1961. bilo ih je 3,339.890, a prema popisu 1971. Hrvata je bilo 3,513.647. Deset godina poslije, 1981., bilo ih je 3,454.356., a 1991. 3,736.356. Broj Hrvata u SFR Jugoslaviji također je bio u konstantnom porastu. Popis iz 1948. kaže da je u SFR Jugoslaviji živjelo 3,784.353 Hrvata, a 1991. bilo ih je 4,660.366.

U RH je prema popisu iz 2001. bilo 3,977.171 Hrvata, a popis iz 2011. kaže da ih ima 3,874.321.

 

Karamarko: "Ako si '93., '94. ili '92. bio u Bruxellesu, mi, koji smo bili tu u odorama, ponosni smo na takve dane." 

Činjenice: Karamarko ratne godine nije proveo u odori, na bojištima, kako sugerira njegova izjava. Ratne godine proveo je u zagrebačkim salonima i uredima, daleko od rovova, metaka i gelera. Od lipnja 1991. do rujna 1992. bio je šef kabineta predsjednika Vlade RH, najprije Josipa Manolića, a poslije Franje Gregurića. U rujnu 1992. postaje šef kabineta predsjednika Sabora RH Stjepana Mesića. U Mesićevu kabinetu ostaje do lipnja 1993., kad postaje načelnik PU zagrebačke, na kojoj dužnosti ostaje do 1996. Na temelju toga u registru branitelja stoji da Tomislav Karamarko ima 1131 dan u borbenom sektoru.

 

Karamarko (o tome zašto nije inzistirao da bude premijer u vladi): "Moje povlačenje kao vašeg predsjednika korak unatrag je u tom trenutku bilo dobro za Hrvatsku. Sve je trebalo napraviti da komunisti odu s vlasti." 

Činjenice: Most ga nije želio na mjestu premijera, a komunisti su s vlasti otišli na izborima 1990. 

 

Karamarko: "Nisu shvatili da kada pričaju protiv HDZ-a, da pričaju protiv vlastitog naroda."

Činjenice: HDZ je politička stranka, a ne narodnost, nacija. Prema posljednjim podacima, tu stranku NE podržava 70 posto Hrvata.

 

Karamarko: "HDZ je nada, a nada je neuništiva." 

Činjenice: HDZ je stranka protiv koje se i dalje vodi kazneni postupak u slučaju "Fimi media". Vrhovni sud u listopadu 2015. ukinuo je prvostupanjsku presudu iz ožujka 2014. kojom je HDZ proglašen krivim, a stranka je trebala u proračun vratiti ukradenih 30 milijuna kuna. Predmet je vraćen na prvostupanjski sud na ponovno suđenje. 

 

Karamarko: "Uskoro ćemo valorizirati suvremenu hrvatsku povijest." 

Činjenice: poviješću se ne bave političke stranke, vlade, parlamenti i predsjednici država. Poviješću se bave povjesničari, instituti za povijest i druge znanstvene institucije. Samo u totalitarnim režimima politika piše, retušira i valorizira povijest.

 

Karamarko: "Hrvatsku je u posljednje tri godine napustilo 100.000 ljudi, uglavnom mladih i obrazovanih koji su, umjesto budućnost ove zemlje, postali budućnost europskih država i prekooceanskih zemalja." 

Činjenice: u srpnju 2015. Državni zavod za statistiku objavio je podatak da se u tri godine, otkako je Kukuriku koalicija na vlasti, iz Hrvatske iselilo 49 tisuća njezinih građana. Iseljavanje je intenzivirano pristupom Hrvatske EU. Ulaskom u EU, Hrvatsku je napustilo 60 posto više građana nego u prethodnoj predeuropskoj godini.

 

Recept za dobrobit i sreću svih građana prema Karamarku vrlo je jednostavan. "Svako jutro pomolimo se za domovinu", kaže on. "Jedan 'Oče naš' i bit ćemo puno sretniji." 

Posebno je zanimljiva njegova sljedeće izjava: "Stat ćemo iza svojih ljudi", kojom odgovara na brojne kritike upućene članovima Vlade. Stati iza svojih ljudi!? To nije logika vlade demokratske zemlje, nije ni demokratske političke stranke, a najmanje je to logika civiliziranih ljudi. To je logika čopora, bande. Stati iza svog čovjeka bez obzira na to što učinio – ukrao, opljačkao, utajio, pronevjerio, slagao. Vlada RH nije banda čije članove veže međusobna lojalnost i privatni interesi, nego servis građana koji je podložan javnoj kritici i odgovoran je isključivo građanima. Barem bi to tako trebalo biti. Karamarko, međutim, to ne vidi tako. Oni će stati iza "svojih ljudi" bez obzira na njihov krimen, bez obzira na to kako se i koliko ogriješili o zakone i ustav. Kao što su stali iza nesretnog Mije Crnoje. Kao što stoje iza Zlatka Hasanbegovića. "Ne dolazi u obzir, ovo je crta iza koje se ne povlačimo", kaže Karamarko u obranu potonjeg. Kao što će sutra stati iza Kalmete, protiv kojeg je podignuta optužnica zbog korupcije. To je naša stvar, poručuje Karamarko.

Kad takve stvari izgovori tzv. obični građanin, onda se one mogu svesti pod laprdanje. Mogu se svesti i pod laprdanje kad ih jednom, dvaput izgovori i Karamarko, bilo kao predsjednik stranke bilo kao potpredsjednik Vlade. Ali kad ih potonji i njegova kamarila neumorno, mjesecima i godinama ponavljaju, i u predizbornim kampanjama i nakon što su se dočepali vlasti, onda to više nisu laprdanja, nego sistem. Onda u tome treba gledati otvorenu najavu onoga u što kane odvesti ovo društvo. A već godinama, otkako je Karamarko preuzeo HDZ, ta stranka ne čini, zapravo, ništa drugo osim što trasira put u totalitarizam.

Djelovanje Karamarkova HDZ-a savršeno odgovara školskoj definiciji totalitarizma kao načina vladavine gdje "država pod vlašću jedne stranke ili osobne diktatorske vlasti kontrolira i nastoji usmjeravati kompletan javni i kulturni život, s drastičnim ograničenjima osobnih i građanskih sloboda i prava, često uz primjenu političkog terora".

Samo u tom okviru mogu se i trebaju gledati izjave Karamarkove i njegovih najbližih suradnika. Želju za kontrolom kompletnog javnog i kulturnog života te ograničenjem osobnih i građanskih sloboda i prava Karamarko više i ne skriva. Bilo da je riječ o reviziji povijesti, promjeni imena ulica i trgova ("Neki trgovi i ulice uskoro će promijeniti imena. Budite sigurni u to."), o kontroli obrazovnog sustava ("Neću da mi uzmu djecu, da izađu iz škole, a da ne znaju što je domoljublje."), javnoj televiziji ("Bit će promjena na Hrvatskoj televiziji. To neka znaju.") ili Ustavom zajamčenoj slobodi mišljenja i izražavanja misli ("HDZ više nikome neće dati da blati Tuđmana.").

U HDZ-ovu žargonu blaćenje Tuđmana je svaki kritički govor o pokojnom hrvatskom predsjedniku, a posebno se to odnosi na ukazivanje na njegove brojne političke promašaje (dijeljenje BiH s Miloševićem itd.) i diktatorske crte koje je pokazivao u unutarnjoj politici. Kao što je blaćenje HDZ-a svako upiranje prstom na teške afere koje se poput repa golema kometa vuku za tom strankom i svijetle toliko da ih je nemoguće ne primijetiti. No, Karamarko bi radije da se o tome šuti, da začepi usta kritičarima koji, kako veli, "pričajući protiv HDZ-a, pričaju protiv vlastitog naroda".

Međutim, da ovdje parafraziram stihove Borisa Marune – kao hrvatski pisac imam pravo, da ne kažem moralnu obavezu i rodoljubnu dužnost, kritizirati i prezirati Karamarkov HDZ. To, naravno, ne znači da prezirem narod kojem pripadam. A kad govorimo o hrvatstvu, Karamarkovoj omiljenoj temi, onda je posve sigurno da hrvatstvo kakvo misle, prakticiraju ga i propovijedaju Karamarko i kamarila, nije moje hrvatstvo.

Miroslav Krleža o hrvatstvu je govorio sljedeće: "Hrvatstvo nije Jedno Jedinstveno Hrvatstvo kao Takvo, i to je osnovno kod ovoga razmatranja. Biskup grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskoga kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, i takvo feudalno hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo a politički parazitsko i renegatsko, ja izrazito poričem, što još uvijek ne znači da sam i negator 'hrvatstva kao takvog', i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam".

Karamarko i kamarila pokušavaju nam uvaliti to "Jedno Jedinstveno Hrvatstvo", skuhano prema vlastitu kućnom receptu, i prema vlastitim interesima. Prema svemu što smo dosad čuli, vidjeli i osjetili, ono je kulturno jalovo i politički parazitsko, vuče korijen iz hrvatstva grofa Draškovića, a ne kmeta Matije Gupca. Karamarko i kamarila danas se, duboku u drugom desetljeću 21. stoljeća, pokušavaju predstaviti, ne samo kao ekskluzivni čuvari rodoljublja, državnosti, povijesti, nego se predstavljaju kao država, ili još luđe – kao narod. A tu već Vrag polako odnosi svaku šalu, tu napuštamo područje politike i zalazimo u područje patologije.    

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2016. godinu