Teroristi Made in EU

Evropa se, s pravom i razlogom, užasnula na onih nekoliko (do sada, barem) terorističkih napada što su ih u nekima od metropola Staroga kontinenta počinili pripadnici, odnosno poklonici tzv. Islamske države. Bolje bi i točnije bilo reći: nakaradnoga tumačenja islama što u svetoj knjizi islama, Kuranu, nema nikakvoga utemeljenja.

Počinitelji tih zločina bili su mahom iz redova muslimana koji već godinama žive u Evropi, neki su ovdje i rođeni. Ubačenih terorista nije bilo, ili takva veza još nije otkrivena. U novogodišnjim nasrtajima na žene u nizu njemačkih gradova sudjelovali su, međutim, pretežito ljudi iz vala izbjeglica koji je zapljusnuo Evropu u posljednjih pola godine (zanemarimo za ovu priliku one koji već godinama stižu, ako se putem ne utope, do evropskih destinacija preko Italije).

Sada, međutim, nastaje situacija koja realno prijeti da će stvoriti teroriste upravo od onih koji su na evropsko tlo stupili negdje od kraja ljeta prošle godine, pa do danas. Stoga nije nimalo pretjerano reći kako će Evropa, preciznije: Evropska unija, proizvesti teroriste. I neće trebati dugo čekati da ti „teroristi Made in EU“ počnu tražiti ulaznicu za raj ubijanjem na ulicama evropskih gradova.

Pretjerujemo? Ni slučajno! Pogledajmo činjenice, a na temelju činjenica nije teško zaključiti kako će se i što događati. Kao i zašto će se događati.

U otprilike godinu dana u Evropu je stiglo nekih milijun izbjeglica, što s Bliskog istoka, što iz Afrike, što iz zemalja Srednjega istoka. To nije niti jedan (!) postotak ukupnog stanovništva Evrope, pa je stoga lamentiranje o tome kako je to za Stari kontinent prevelik i neizdrživ teret, naprosto smiješno. Ostavimo sada po strani pitanje (koje, međutim, itekako zaslužuje da bude analizirano) kako se to moglo dogoditi da stotine tisuća nesretnika, izbjeglih iz zemalja što su postale žrtvama „izvoza demokracije“, odnosno u kojima je egzistencijalna osnova mnogima ubijena politikom koja nije ništa drugo nego neokolonijalistička, osjete potrebu da se pokrenu.

Odakle je krenula glasina „Pođimo u Njemačku, Njemačka nas čeka, Nijemci grade kuće za nas, svatko će dobiti posao“, a upravo su takve poruke u određenom trenutku što usmenom predajom, što mobitelima i društvenim mrežama stigle do tisuća i tisuća ljudi, očajnih ljudi, izbjeglica u potrazi za svojom budućnošću i budućnošću svoje djece (a nerijetko i starih roditelja), to je još uvijek pitanje bez odgovora. Oni koji vole teorije zavjere bez po muke prepoznat će tajnu operaciju slabljenja Njemačke i njezinoga rušenja s trona najmoćnije države Evropske unije.

Pridoda li se tome i „naglo otkrivena“ afera što će industrijski div Volkswagen, jedan od stupova njemačkoga gospodarstva, stajati desetke milijardi dolara, takva „zavjerenička teorija“ dobiva na uvjerljivosti, čak ako i ne ubacimo u igru uporno ponavljanu želju Njemačke da se ukinu, ili barem ublaže gospodarske sankcije Rusiji (a zbog toga što one nanose sve veću štetu i Njemačkoj). No, to je – rekosmo – neka druga priča.

Kada je izbjeglički val, doista biblijskih razmjera, krenuo prema Evropi, kancelarka Merkel koja je u ono vrijeme još zasluživala titulu najmoćnije žene svijeta, pozvala se na humanost, na međunarodne konvencije o pravu na azil i kratko rekla: „Mi ćemo to riješiti!“ (da bi je predsjednica Hrvatske napala, optužujući je kao krivca za rijeku izbjeglica što se i preko Hrvatske valjala prema Njemačkoj).

U to vrijeme, a govorimo o kraju ljeta godine 2015. većinsko je raspoloženje, osobito u zapadnoj Evropi, bilo temeljeno na suosjećanju, simpatijama i želji da se pomogne. Izbjeglice su dočekivane s aplauzima, dijeljeni su im odjeća, obuća i pokloni. Informacije o tome da (već tada!) gotovo na dnevnoj osnovi u Njemačkoj gore zgrade predviđene za smještaj izbjeglica, gurane su u drugi plan. Jer, to je bilo, kako je tada govorio čelnik socijal-demokrata „ružno lice Njemačke“. U samo pola godine, međutim, stanje se korjenito promijenilo.

Neraspoloženje prema izbjeglicama što su ga od samoga početka u većoj ili manjoj mjeri pokazivale post-socijalističke zemlje (istočna Evropa) prelilo se, medijski izvanredno potpomognuto, na cijelu Evropu. Mađarski model ograđivanja zemlje žicom, što su ga najprije (gotovo) svi osuđivali i odbijali, postaje sve više opće-prihvaćenim, pa se Hrvatska našla suočena sa žicom na granici s Mađarskom i Slovenijom, a sva je prilika da će pod novom vlašću koja ne skriva simpatije prema takvome načinu „očuvanja evropskoga identiteta“ i sama početi postavljati žicu na svoje granice (a možda to „začiniti“ i slanjem vojnika).

Kancelarka Merkel našla se pod žestokim udarom ne samo radikalne (ipak marginane) desnice, nego i svoje sestrinske stranke, Kršćansko-socijalne unije iz Bavarske. Iz dana u dan prisiljena je odstupati od svoje prošlogodišnje pozicije, a neki komentatori idu već tako daleko da javno spekuliraju koliko joj još mjeseci ostaje na čelu vlade.

Evropska unija do dana današnjega nije uspjela formulirati jedinstvenu politiku u pogledu prihvata izbjeglica (koje Hrvatska, ali i još neke druge zemlje licemjerno nazivaju migrantima, želeći zamagliti pravu prirodu problema). Nitko, na razini vrha EU, ne usuđuje se priznati da je katastrofalna politika „izvoza demokracije“ bombama i izvana inspiriranim i potpomognutim pobunama osnovni uzrok, ne povod nego uzrok, koji je milijune ljudi pretvorio u izjeglice. Nitko se ne usuđuje priznati da je to američka politika u kojoj su vrlo spremno sudjelovale i neke zemlje Evropske unije (rušenje libijskog režima najboji je primjer za to).

Pri čemu nije istina, to tek onako usput, da bježe samo mlađi muškarci u dobi za služenje vojske. Bježe i žene, i djeca, i starci;  utapaju se pri tome bijegu i žene, i djeca, i starci; slike s televizijskih ekrana to dokazuju, onima barem koji ne zatvaraju oči pred istinom. Tursku koja jedina može djelotvorno prekinuti barem tzv. balkansku rutu, „hrani“ se milijardama dolara, putnim olakšicama i političkom podrškom, mada je ta Turska jedan od ključnih čimbenika (barem dosadašnje) destabilizacije Bliskoga istoka. S druge strane Grčkoj koja stenje pod teretom izbjegličkoga vala što dolazi iz Turske (jer ga Ankara ne sprječava) opetovano se prijeti. A Italiju koja je „prihvatna točka“ za drugu rutu, onu afričku, i dalje se ostavlja bez adekvatne podrške.

I kakve to sve veze ima sa stvaranjem terorista „made in EU“? Stvar je vrlo jednostavna, toliko jednostavna da je nitko ne vidi. U Evropi je, rekosmo, otprilike milijun nesretnika koji su ovamo pohrlili nošeni očekivanjem boljeg života, života dostojnog čovjeka, nadajući se ljudskom prijemu i uvjetima u kojima će sami moći skrbiti za sebe i svoje obitelji (a neki njemački gospodarstvenici nisu krili očekivanja da će im kvalificirana radna snaga iz te mase izbjeglica pomoći u ostvarenju „drugog gospodarskog čuda“, poput onoga prvoga realiziranga uz pomoć milijuna tzv. Gastarbeitera).

Taj milijun ljudi našao se sada „nasukan“ na neprijateljski nastrojenom kontinentu. Javnost, nekada tako prijateljska, sada je (ne sva, ali u zabrinjavajućem broju) postala netolerantna. Švedska najavljuje da će vratiti u njihove zemlje 80.000 (!) izbjeglica koje su u toj skandinavskoj zemlji potražile utočište. Njemačka pooštrava propise o tome tko uopće ima pravo na azil i produljuje rok za „spajanje obitelji“ na duge dvije godine. Danska izglasava zakon po kojemu se izbjeglicama oduzimaju novac i dragocjenosti (osim onih sentimentalne prirode, poput vjenčanih prstena), dakle jedino što im je još ostalo, da bi se time pokrio trošak njihovoga boravka. Radikalna, ksenofobična desnica sve je glasnija i agresivnija (pa Angeli Merkel poručuje da će biti protjerana u izbjeglištvo zbog svoje početne politike prema izbjeglicama), mediji se hrane izvještajima o stvarnim ili izmišljenim prijestupima izbjeglica (odakle stotinama baš u jednoj noći u više njemačkih gradova iznenadna želja da napadaju žene na ulicama, također bi vrijedilo istražiti ). Granice se sve više zatvaraju, odnosno preprečuju žicama.

Milijun ljudi živi (životari) u sve izraženije neprijateljskom okruženju, bez jasne perspektive, osim one da će prisilno biti vraćeni u zemlje iz kojih su glavom bez obzira pobjegli, spašavajući goli život. U Evropi su koja ih neće, suočeni s time da ih se, naglašavanjem potrebe očuvanja evropskog katoličkog identiteta, praktično diskriminira.

Propovjednici džihada, islamisti, islamistički radikali neće imati nimalo težak zadatak kada priđu tim ljudima i kažu im: „Braćo, sve što vam se događa, događa se zato što ste muslimani. Nevjernici vas odbijaju, jer ste vjernici. Dignimo se protiv njih. A naša vjera svakome mučeniku (samoubojici-masovnom ubojici) jamči život u raju.“ Pa ako između milijun ljudi uspiju regrutirati deset tisuća, je li teško pretpostaviti kakav će postati život u Evropi?

Teroristi „made in EU“ pretvorit će Evropu u skup policijskih država s bitno suženim ljudskim pravima i slobodama (jer, moramo se braniti od terorista), ideal ujedinjene Evrope zasnovane na otvorenim granicama i na – uz ostalo – solidarnosti, otplovit će u zaborav, ili će biti – u najbolju ruku – proglašen dobrom idejom koja je bila lansirana u pogrešno vrijeme, svakako: prerano.

Idejni očevi ujedinjene Evrope imali su na umu kontinent bez rata, kontinent koji bi postao izvorištem mira za cijeli svijet. Danas ponovo počinje carevati rat. Najprije u ljudskim glavama, a onda stvarno. A da bi se ljude mobiliziralo za rat, da bi ih se homogeniziralo iza neke politike (pogotovo one s negativnim predznakom) potrebno je imati neprijatelja. Evropska je unija na najboljem putu da zaista stvori takvoga neprijatelja među nesretnicima koji su ovamo došli željni mira i normalnog života, a od kojih će se neki (poput svojedobno Palestinaca), suočeni s odbijanjem, diskriminiranjem i netolerancijom, pretvoriti u „teroriste made in EU“. Možda još nije prekasno da se takav razvoj spriječi. No, malo je vjerojatno da će se to dogoditi.

Tekst je objavljen u tjedniku Novosti