Tko će centrirati Vukovar

Kad sam se vratio s vukovarskoga groblja danas, vidio sam da su se opet svi mediji dovezali "kvantificiranja kolona", mudrovanja o političkim strategijama i taktikama.

Kako je moguće da svi vi koji niste Vukovarci upadate u tu nezdravu opsesiju prebrojavanja kolona? Ne znam, ali ću vam odmah na početku, s lica mjesta, potvrditi – da, bile su dvije. Kolone, naime. 

Svojim sam ih očima vidio. 

Dok se "službena" kolona pomaljala iza okuke prije vodotornja, na putu sa Slavije prema Mitnici, gotovo kilometar ispred nje po kišom zalivenoj hladnoj cesti išao je bosonog čovjek sa psom, u crnoj uniformi s beretkom na glavi i nekakvim žutim natpisom na prsima i leđima. Zaustavljao se i domahivao razdraganoj gomili, a oni su mu uzvraćali, simpatizirajući to što je bos gacao po mokroj cesti, dok su se njima noge smrzavale i u zimskim cipelama. 

Kako se približavao starom punktu "paravojnih formacija HDZ-a", diskoteci Quo Vadis, prepoznao sam tu bosonogu spodobu što je s malim crnim psom bila sama svoja kolona i sama svoj svijet. Bio je to čuveni "kajropraktor", kandidat za predsjednika države i opetovani osuđivani nasilnik dr. Ante Pavlović. Eto, taj propali spin of Nightmare Stagea pokojnog Željka Malnara, to je bila ta druga kolona, barem od onoga što sam ja vidio.

Razmišljao sam čak i da mu se priključim, onako iz zajebancije, ali sam se pobojao da će me poželjeti centrirati kao i onog župnika iz Dragonošca kojeg je kasnije "odrobijao", čini mi se godinu i pol dana. 

Zato sam ipak pričekao dok ne vidim neko poznato lice iz one druge kolone, necentrirane. 

Naime, zato sam i bio tamo. Da vidim neko poznato lice. Prijatelje, susjede, ljude koje ne vidim često, a želio bih. Jer, Vukovarci sasvim drugačije od ostalih gledaju na tu kolonu, ali o tome nećete vidjeti novinske izvještaje. 

To okupljanje 18. 11. nama je bio Facebook prije Facebooka. Mjesto gdje se prebrojimo, vidimo tko je smršavio, a tko se udebljao, čiji je sin završio medicinu i čija je kći ostala trudna, a da se nije udala. Tko je na žalost umro, a tko na žalost nije. 

Jer, mi se naših poginulih, ranjenih, prolupalih i uništenih ne sjetimo na jedan dan, kao ostali. Mi živimo s njima svaki dan. A na dan kada dođemo u tu kolonu, tada se družimo i na čas gotovo da potisnemo jad koji nas je tamo doveo.

Tako je to i počelo, kao sitna varoška manifestacija, komemoracija i zbrajanje godišnjeg računa, bez pretenzija, bez velikih vođa i velikih govora.

Zato je svaki domaći i iseljeni Vukovarac u čudu kada reporteri s lica mjesta (da, vidio sam i Andriju Jarka) dubokoumno trabunjaju i prebrojavaju kolone, kao da su na nekoj inventuri. 

Mi se vraćamo kući na taj dan da se vidimo, da proslavimo što smo još živi i da se sjetimo onih koji nisu. Ništa više od toga.

I da, svakom je Vukovarcu nakon rata Vukovar mjesto gdje ide kući. Bez obzira je li prijavljen u njemu ili ne. Prije nekoliko dana kolege su me na poslu u čudu gledali kad sam s prijateljicom u Zagrebu pričao o tome kada je tko bio kod kuće. 

"Pa živite ovdje 23 godine, čovječe?! Kakve su to budalaštine da u Vukovar ideš kući?", čudili su se. Dok mi to nisu rekli, nikad nisam obraćao pažnju na to. Ali, nakon rata, života po hotelskim sobama, dvoranama i prognaničkim potleušicama, svi mi imamo samo jedno mjesto gdje idemo kući s velikim K. Pa makar posjedovali i vile na Beverly Hillsu.

Na prste možete prebrojati Vukovarce koji su se asimilirali u neki drugi "dom" ili "kuću", pa da nakon četvrt stoljeća govore "kaj", "ča" ili bilo što slično, a da nije šaljivo. Ako to i kažu, pred drugim se Vukovarcima stide i u trenu se vraćaju na stari naglasak i prepoznatljivo rastezanje, pa i ubacuju poneki srbizam, jer mogu.

Svi su ponosni na ono što je Vukovar nekad bio – leglo švercera, poduzetnika i vrijednih, snalažljivih ljudi. 

Na žalost, tu snalažljivu crtu nisam viđao nakon mirne reintegracije. Ne ulazim u to zašto je nema, duga je to i složena priča. 

Ali, danas sam vidio nešto što mi je ulilo nadu da će Vukovar opet biti grad pragmatičnih i snalažljivih ljudi, Vukovar kakvog se svi s nostalgijom sjećamo.

Ne, nije to činjenica da su ljudi iz svojih domova iznijeli vode, kiflice, a poneko i rakije, pa sve što imaju dijelili neznancima.

Prvi sam put vidio da neki od njih stidljivo, kao da je to sramota, uz male improvizirane štandiće posjetiteljima prodaju suvenir, sendvič ili sok. 

Možda ćete misliti da je to blasfemično, ali meni je to izgledalo kao da je netko dao iskru snalažljivom Vukovaru, koji samo treba centrirati da opet funkcionira sam za sebe, bez da uzaludno čeka da ga netko drugi spasi.