Predsjednik koji je nastupio s porukom “da, mi to možemo”, otići će s neizrečenom porukom “ne, ja to nisam mogao”. Tužni odlazak tužnoga predsjednika kojega će povijest zapamtiti samo po tome što je bio prvi tamnoputi predsjednik Sjedinjenih Država Foto: FaH/EPA
Prije osam godina dobar dio Amerike, ali i svijeta, dočekao je Baracka Obamu kao nekoga tko ponovo budi nadu, tko ima viziju boljeg svijeta u kojemu njegova država, ma koliko jaka bila, neće silom mijenjati režime i uspostavljati sebi sklone poretke. Osam godina nakon toga Obama je sam sebi ispisao epitaf govorom na konvenciji Demokratske stranke na kojoj je kao kandidatkinja za najviši položaj u državi nominirana bivša državna tajnica i supruga nekadašnjeg predsjednika, Hillary Clinton. A taj epitaf izrečen u vjerojatno posljednjem značajnijem javnom istupanju u njegovom predsjedničkom mandatu, najvjerojatnije je natjerao mnoge koji su mu dali svoj glas, da se zapitaju: a zašto?
Obama je, naime, ustvrdio kako nema nikoga, uključujući i njega i bivšeg predsjednika Clintona, tko bi bio sposobniji preuzeti Bijelu kuću od Hillary Clinton. Dakle izravno je priznao kako je žena koju je prije osam godina porazio u tzv. predizborima, koja je bila nekoliko godina na čelu resora vanjskih poslova i “proslavila” se onom već antologijskom izjavom, začinjenom smijehom, na vijest o ubojstvu libijskog vlastodršca Gadafija: “Došli smo, vidjeli smo i – on je mrtav”, da je – dakle – ta političarka što se profilirala kao neupitni pobornik vanjskih intervencija i zadiranja u unutarnje stvari drugih država, sposobnija od njega. I to je rekao onaj isti Obama koji je svoj mandat počeo čuvenim govorom u Kairu kojim je pružio ruku islamskom svijetu, onaj isti Obama koji je u ne manje čuvenom govoru u Pragu obećao svijet bez nuklearnog oružja. Da, baš on i upravo je tako rekao, potvrdivši tako tužan kraj jednog tužnog predsjednika.
Koliko je bilo iskrenosti u najavama promjene kursa što se činila toliko nužnom nakon godina Georgea W. Busha, ne samo Americi, nego i svijetu, to je pitanje što će ostati bez odgovora. Jer, čak ako Obama i napiše memoare, teško je očekivati, nakon transformacije koju je očito prošao, da će dati pravi odgovor. Možda je zaista bio iskren, možda ga je ponijelo raspoloženje birača, možda je i sam povjerovao u svoj izborni slogan “Da, mi to možemo”, slogan koji je nedvojbeno najavljivao promjene. Možda je mislio da samim ulaskom u Bijelu kuću zaista dobiva moć koja mu temeljem Ustava i pripada.
Ako je to mislio, onda iz prethodnih godina na američkoj političkoj sceni nije gotovo ništa naučio. Onda nije shvatio da je vojno-industrijski, odnosno financijski kompleks moćniji no ikada, nije shvatio da ulazak u Bijelu kuću znači spuštanje u zmijsku jamu raznih lobija i moćnih zastupnika ovih ili onih interesa. Valjda je zato tako samouvjereno najavljivao, kao jedan od prvih koraka, ukidanje zatvora u bazi Guantanamo na Kubi, gdje SAD drže (koliko god dugo im se prohtije), bez istrage, bez suđenja i bez sudskih osuda, ljude koje su otele širom svijeta, osumnjičivši ih za terorizam. Guantanamo ni do danas nije ukinut, niti će biti. Zato je tako samouvjereno najavljivao uvođenje obaveznog zdravstvenog osiguranja, čime bi nekih dvadesetak milijuna Amerikanaca napokon dobilo mogućnost korištenja usluga javnoga zdravstva. Nakon dugogodišnje borbe u parlamentu, to je ipak uspio, ali s vrlo velikim šansama da cijeli projekt bude ugašen, čim on napusti položaj predsjednika.
Zato je uspostavio dobre, činilo se čak i prijateljske odnose s Rusijom i njezinim predsjednikom. Zato je, odstupajući od već tradicionalne bezrezervne podrške Izraelu (ma što on radio), pokušao inzistirati na rješavanju palestinskog pitanja. Zato se čak usudio podastrijeti urbi et orbi i viziju svijeta bez nuklearnoga oružja.
Sve su to, međutim, bili tek pokušaji, tek najave dobrih namjera što su ih neki analitičari već u startu odbacivali uz tvrdnju: “Ne može Obama napraviti ništa, osim velikog nereda. On nije političar, on je propovjednik.” Cinično, svakako, ali završetak mandata s priznanjem superiornosti političarke (intervencionističke i hladnoratovske) koju je on, Obama, porazio u predizborima, kao da takvim cinicima daje za pravo. Jer, na kraju njegova mandata odnosi s Rusijom lošiji su nego ikada. Odnosi s Kinom sve su prije nego onakvi kakvi bi u obostranom interesu trebali biti, a zaoštravanjem prema Moskvi gurnuo je praktično Rusiju u savez s Kinom, “kumujući” kombinaciji koje se boje svi američki stratezi. Vojno je intervenirao (uz zdušnu suradnju svoje državne tajnice Hillary Cinton) u više zemalja, nego njegov prethodnik Bush. Bespogovorno prihvaćajući koncept ovladavanja strateški, odnosno energetski ključnim zemljama nasilnim mijenjanjem režima u njima, ojačao je – uzimajući ih za saveznike – radikalne džihadiste koji su danas – u vidu globalnoga terorizma – prijetnja cijelome svijetu. Na tu prijetnju Amerika i dalje pokušava odgovoriti ne u savezu s Rusijom (“Mi imamo našu koaliciju, ona je mnogo veća od ruske”), nego u sve otvorenijem neprijateljstvu s tom zemljom, pa se globalni terorizam širi.
Bilanca Obaminih osam godina na svjetskoj sceni bit će porazna. Terorizam pustoši Irakom (kamo su Amerikanci, kao, donijeli “demokraciju”). Talibani napreduju u Afganistanu. Libija je u potpunom rasulu s jakim uporištem tzv. Islamske države koja sve češće prijeti i Evropi. Sirija se pretvara u hrpu ruševina, ali je predsjednik koji Washingtonu nije po volji, i dalje na vlasti. Turska, na južnom krilu Atlantskoga pakta, na putu je u autokraciju i islamističku diktaturu, prekrivenu vrlo prozirnim velom demokracije. Evropa gdje je primat dobilo širenje NATO-a prema ruskim granicama, umjesto konsolidiranja povijesnog projekta evropskog ujedinjenja, na prijelomnoj je točki – nakon izlaska Velike Britanije i nakon što punih godinu dana nije u stanju formulirati zajedničko stanovište prema izbjegličkom problemu, najakutnijoj posljedici totalne destabilizacije Bliskog i Srednjeg istoka u čemu je Hillary Clinton (“sposobnija i od Obame”) odigrala jednu od ključnih uloga. A američka obavještajna služba (NSA) nadzire i špijunira sve i svakoga širom svijeta, uključujući i najbliže saveznike.
Predsjednik koji je nastupio s porukom “da, mi to možemo”, otići će s neizrečenom porukom “ne, ja to nisam mogao”. Tužni odlazak tužnoga predsjednika kojega će povijest zapamtiti samo po tome što je bio prvi tamnoputi predsjednik Sjedinjenih Država.
Tekst je objavljen u tjedniku Novosti