-- Mlađi muškarac u sklopu priprema za vukovarsku Sinjsku alku opažen kako ne stoji s ukrštenim rukama pijeteta --
***
Nalaze li se muzeji u Vukovaru ili se Vukovar nalazi u muzeju? Ima li Vukovara i izvan muzeja?
Na to smo pitanje pokušali odgovor naći u razgovoru s vukovarskim gradonačelnikom Ivanom Penavom. On je taman pristizao sa sastanka s predsjednikom Viteškog alkarskog društva Sinj Stipom Jukićem. Držali su jedan drugoga za ruke na srcu.
– Možda ne znate – rekao je Penava – potpisana je Povelja kojom je potvrđeno organiziranje svečane Sinjske alke u Vukovaru. Neizreciv je riječima – rekao nam je – značaj ovogodišnje vukovarske Sinjske alke, koja će se održati 6. svibnja. Vukovar i Sinj gradovi su povezani slavnim bitkama naše povijesti i oba su simboli obrane domovine. Velika mi je čast i zadovoljstvo kao gradonačelnik sudjelovati u ostvarenju ovog iznimnog događaja. Još jednom će Vukovar i Sinj ujediniti cijelu domovinu!
– Zbilja, vukovarska Sinjska alka? – bili smo skeptični.
– Gledajte – ubacio se Jukić – održavanje svečane Sinjske alke u Vukovaru predstavlja ne samo povijesnu povezanost 1715. i 1991. godine nego i jedinstvo hrvatskog istoka i juga. Osim toga, građani Sinja i Cetinske krajine imaju veliko poštovanje prema žrtvi Vukovara u Domovinskome ratu i ovo je naš način kojim želimo još jednom iskazati ljubav i povezanost Sinja i Vukovara. Trčanje svečane Sinjske alke u Vukovaru dar je ne samo Vukovarcima nego i svim domoljubima koji u srcima nose 1715. i 1991. godinu. Alka u Vukovaru stoga će biti posvećena upravo svim hrvatskim braniteljima.
U tom trenutku spazili smo mladića koji se na vidan i neugodan način izdvajao od svih nazočnih: naime, niti mu je ruka bila na srcu niti ukrštena s drugom rukom u gestu pijeteta.
– Ej, majstore, šta je to? – povikao je tada Penava na njega. – Što ti misliš tko si? Kako se to ponašaš, sram te bilo!
Mladić je odšetao, a Penava se okrenuo prema nama s nakanom nastavljanja intervjua.
– Vukovar je grad heroj – odlučili smo inzistirati na sudbini pitanja radi kojega smo i potražili gradonačelnika – i prepun je muzeja, memorijalnih centara, spomenika, spomen-domova i spomen-obilježja koji se sjećaju nekih davnih godina, s naglaskom na 1991. No, što je s 2017-om? Što je s Vukovarom izvan muzeja, Vukovarom koji nije spomenički?
– Ne razumijem što me pitate – blenuo je Penava. – Kakav "Vukovar izvan muzeja"? Što to znači? Zašto pričate u zagonetkama?
– Pa znate, ono, život, svakodnevica...
Penava je i dalje blejao zbunjen, pa smo krenuli pitati ga nešto konkretnije, recimo za posrnule privredne gigante.
– Kažite, znate li išta o situaciji s Borovom? Stanje je loše, hoće li se naći kakvo rješenje?
– Borovo? – gledao nas je upitno Penava. – Mislite, naše tu predgrađe?
– Ma mislimo na tvornicu obuće, zaboga!
– Ne znam ja za takvu tvornicu.
Sad smo mi blejali u nevjerici.
– Kako mislite, ne znate za Borovo?
– Lijepo, ne znam. Znam za predgrađe. U Borovu je bio važan rani pokolj od četničke ruke. Iz Borova je Blago Zadro, on je bio veliki heroj Domovinskog rata. Šangut, ravnatelj našeg Memorijalnog centra Domovinskog rata, uvijek mi samo o Zadri priča. Big fan.
– A za koju onda firmu znate, ako ne znate za Borovo? Vupik, možda?
– Nikad čuo – ispalio je mrtav-ladan, gledajući nas i dalje, sad već blazirano.
Bilo je jasno kako od tog smjera neće biti vajde.
– Imamo još jedno pitanje, gospodine gradonačelniče. Jedino što Vukovarci imaju priliku doživjeti je obilježavanje pijeteta, 24 sata dnevno i 7 dana tjedno su u svečanom stavu mirno, prakticirajući memorijalnost. A što biste rekli po pitanju egzistencije i nekih možda drugih praksi, nekog recimo života, u današnjem vremenu?
– Mislite, kao onaj klipan maloprije? Zamislite vi kakva drskost – opet se uspjenio.
– Pa... da, na to smo mislili. Ljudi bi i toga htjeli...
– Imate pravo. Ma uvažavam ja i to, da ne biste mislili. I znate što ću vam reći: prvom prilikom inicirat ću izgradnju memorijalnog centra svakodnevnog života u Vukovaru! Od mene prvog čujete. Treba stanovništvu i to omogućiti, i to je resor kulture. Neka vide kako je nekad bilo, u mračna vremena kada je postojao takozvani život, kada su ljudi zauzimali i kojekakve drugačije položaje ili kretnje, mimo ovih naših hrvatskih, s rukama na srcu ili ukrštenima u pijetet.
Povodom napada na kolumnistu Borisa Dežulovića zbog teksta „Jebo vas Vukovar“, podsjećamo na satirični tekst Ivana Cingela objavljen na portalu News bara u proljeće 2017. godine