Ujedinjeni Narodi protiv kapitalizma?

Krenimo s udarnim činjenicama, da postavimo scenografiju. Tema je klimatsko stanje planete, točnije klimatske promjene - tema koja u ljudima proizvodi reakcije na skali od zijevanja u stilu "a, opet nešto o tome" do reakcija na razini napadaja panike pred dolaskom neumitne apokalipse. Najboljim načinom za uvod u takav tekst čini nam se puko nabrajanje aktera i kratka definicija zatečenog stanja.

IPCC, Međunarodni panel za klimatske promjene je dežurno tijelo UN-a, isključivo savjetodavne/informativne naravi, za analizu i nadzor klimatskih promjena u eri globalne industrijalizacije. Osnovano 1988. godine, do danas je proizvelo sijaset manjih depeša te šest ogromnih izvještaja, svaki po nekoliko tisuća stranica, s akumulacijom svih podataka, istraživanja, analiza i zaključaka do kojih članovi IPCC-a kao eksperti svojih struka, pod ingerencijom UN-a, mogu doći - što će reći manje-više do svega što nam je dostupno i znanstveno potvrdivo.

Iako se "baza" IPCC-a sastoji praktički isključivo od znanstvenica i znanstvenika raznih prirodnih grana znanosti, stručnjaka u svojim disciplinama i ljudi kojima sigurno osobni profit i karijera nisu na prvom mjestu (jer bi inače radili za privatni sektor, a ne za savjetodavno tijelo UN-a koje se desetljećima sustavno ignorira) vrijedi spomenuti da aktualnog šefa IPCC-a nije postavilo samo članstvo, nego su ga imenovale više instance labirintske birokracije UN-a. Radi se o ni više ni manje nego južnokorejskom ekonomistu Hoesung Leeju, koji karijeru započinje u (pauza za ironijski bubanj i činele) naftnom gigantu ExxonMobilu, jedno vrijeme proveo je kao član upravnog odbora Hyundai korporacije, a šef IPCC-a postaje 2015. godine.

Od prvog do šestog velikog raporta IPCC-a prošlo je već i nešto godina. No puno bitnije, odmakli smo u razvoju globalne svijesti o ključnom utjecaju moderne ekonomije - preciznije, strukture globalne kapitalističke proizvodnje, distribucije i potrošnje - na ubrzavanje i pogoršavanje svih aktualnih, po čovjeka izrazito negativnih, klimatskih promjena na planeti. 

Broj "zelenih organizacija" svih mogućih potkategorija; stranaka, pokreta, NGO-a, kolektiva, i svega između - od Prvog do Trećeg svijeta, globalno - prevelik je i za započeti navoditi. Isto vrijedi i za sve veći broj ljudi u znanstvenoj zajednici koji djeluju, istražuju i objavljuju izvan postojećih glavnih kanala "klimatske srednje struje", čiju kičmu i daleko najbitniju infrastrukturu predstavlja upravo IPCC. 

Dakle, simbolička "zvona za uzbunu", pokreti, prijedlozi, masovni prosvjedi, i borbe i napori svih mogućih oblika već itekako postoje godinama i desetljećima prije objave ovog teksta. No do sada su dolazili, naravno, od onoga što nazivamo ili "margina" ili "alternativa" ili "radikali". Ali nešto se ipak promijenilo, nešto što zaslužuje pomniju pažnju.

Službeno predstavljanje punog šestog izvještaja, formalno poznatog kao AR6, najavljeno je za proljeće 2022. a već je izašao kompletan prvi dio (cjelina izvještaja podijeljena je na tri pod-teme, svaka pod zasebnom radnom grupom, o čemu više kasnije), nazvan jednostavno "prirodna znanost klimatskih promjena", te je javno dostupan.

Druge dvije podkategorije šestog izvještaja svojim zaključcima, implikacijama te direktnim konstatacijama i zahtjevima, po prvi puta u povijesti IPCC-a, izravno zadiru u temelje onog što je Marx nazvao "politička ekonomija" - modernog kapitalizma - te su kao takve neusporedivo više zapaljiv materijal od svih dosadašnjih velikih raporta, kao i od prvog dijela samog AR6.

E, sad kad smo postavili temelj i dali neke osnovne podatke, možemo preći na glavnu temu ovog članka i povod za njegovo nastajanje.

Naime, tokom čitavog osmog mjeseca, u kontekstu privođenja kraju kompletne verzije IPCC-ovog AR6 izvještaja, počinju dolaziti glasovi negodovanja i zabrinutosti iznutra, zatim izjave i intervjui od kadrova u IPCC, a onda počinju i "curiti" fragmenti iz neobjavljenog dijela šestog izvještaja - kao što smo rekli sadržajem i implikacijama drastično različitog od prvog, koji taksativno i prozaično definira zatečeno stanje Zemljine biosfere.

Ne treba biti neki naročiti stručnjak u temi ili nevjerni Toma da bi čovjek zaključio da je jedna stvar suhoparno znanstvenim terminima, već po X-ti put, definirati rast temperature, ukupan volumen otopljenog leda, pobrojati broj divljih požara i poplava, porast količine stakleničkih plinova u atmosferi i sličnih fenomena, a puno druga pak stvar direktno se pačati u organizaciju globalne ekonomije, pisati o "nedopustivim razinama globalne nejednakosti", o "odgovornosti najrazvijenijih zemalja i zahtjeve koji se postavljaju pred njima" ili eksplicitno, po prvi put kao neko službeno tijelo UN-a, poimence navesti kapitalizam kao dio problema, a ne rješenja.

Primarni materijal iz kojega je nastao ovaj tekst, čiji će link biti dostupan na kraju, nalazi se u nedavnoj objavi renomiranog američkog mjesečnika socijalističke provenijencije, Monthly Reviewa, objavljenog na njihovom portalu 23.8., a oni ga pak pišu na temelju materijala dobivenih od španjolskih kolektiva istraživačkih novinara i aktivističkih klimatskih znanstvenika, uključujući izravne citate i pasuse iz još neobjavljenog dijela IPCC-ovog AR6, koji su izvorno objavljeni (na španjolskom) na portalu CTXT (Contexto y Accion), 22.8.

Prije nego navedimo neke od najupadljivijih dijelova još neobjavljenih (ali pouzdanim izvorima procurenih) dijelova IPCC-ovog AR6, navedimo samo da iz više izvora unutar IPCC-a, istraživačkim novinarima i "zviždačima" dolaze izjave ljudi koji rade "na terenu" o strahu od razvodnjavanja ili otvorene cenzure dijelova njihovog izvještaja. 

Naime, jednom kad dođe do dijela "obrade, pregleda i pripreme za objavu", ne od strane terenskih stručnjaka koji su proizveli tih cca 4 tisuće stranica, nego od šefa IPCC-a, njegovih suradnika a zatim i svih viših instanci UN-a, što se događa? Pa u vrlo konkretnom smislu, ljudi koji su proizveli taj izvještaj, prikupljali podatke, na kraju i došli do zaključaka čiji dijelovi su procurili i koje ćemo sad citirati, jednostavno u svakom formalnom smislu gube ikakav utjecaj ili kontrolu nad onim što su napravili, i to prelazi u neke druge ruke i na neke druge instance.

S obzirom na alarmantnost situacije, očito je da ljudima u IPCC-u takvo stanje stvari više nije prihvatljivo. Pa pogledajmo neke od njihovih zaključaka sadržanih u druga dva dijela AR6.

Za početak, "prostora za ekonomski rast više nema". Točka. IPCC pojam "ekonomskog rasta" ovdje koristi u smislu kako ga poznaje suvremeni globalni kapitalizam, kroz porast proizvodnje i potrošnje mjeren nacionalnim BDP-ovima i akumuliran u tzv. "globalnu ekonomiju". Također, BDP kao mjerilo ičega pripada u ropotarnicu historije i treba se zamijeniti potpuno drugačijom metodologijom za izračunavanje stanja, kamoli uspješnosti, nekog društva u ekonomskom smislu.

Također, ideja "neograničenog ekonomskog rasta unutar postojećih okvira i modela" je apsolutno nezamisliva, neodrživa i u direktnom i fatalnom sukobu s bilo kojim (trenutno realno nepostojećim ali mogućim) globalnim incijativama za suočavanje sa posljedicama klimatskih promjena. Za ovo potonje IPCC također eksplicitno kaže da u ovom trenutku - svjesni svih famoznih sporazuma i protokola - Kyota, Pariza i gdje već se svjetski moćnici nisu okupljali da prodaju maglu jedni drugima, nikakvi realni uvjeti ni napori ne postoje.

Već ova dva paragrafa predstavljaju tektonski pomak u ičemu što je IPCC ikada pripremio za objavu, međutim, autoru ovog teksta najviše upada u oči konstatacija da među "najvećim preprekama" za pomake u postojećoj fosilnoj ekonomiji nisu, kao više puta do sada već navedene, ove ili one lobističke grupe, industrije ili jednostavno razvoj globalne industrijalizacije, nego i da je "karakter ekonomskog razvoja koji nastaje prirodom kapitalističkog društva (...) u konačnici neodrživ." 

Pročitavši ovo, nije teško zamisliti ni opravdati strahove ljudi koji su radili na ovom dokumentu što će se dogoditi s njim jednom kad uđe "u kotačiće mašinerije" hala i ureda UN-a.

Ne računajući ove, trenutno dostupne i najudarnije elemente, vrijedi istaknuti i da je znatno prostora provedeno u analizi ekonomije i materijalne nejednakosti uopće, kao i posljedice toga na klimatsko stanje i odgovornost "bogatijih" prema "siromašnijima". Što bi se reklo "do prekjučer", teško bi bilo očekivati da radne grupe IPCC-a proizvode ovakve dokumente i izjave, procuruju ih van i to još uz izjave da, budimo otvoreni, strahuju od cenzure već unutar samog IPCC-a. Ne samo to, nego bi se ustala sva sila dobronamjernika - a ustat će se i ovaj put, ne brinite - koji bi ih podsjetili da se "drže teme" ili "ne pačaju u politiku" nego da se "drže svoje struke", ili bilo koji od milijun već istrošenih klišeja za utišavanje svakog disidentskog glasa unutar znanstvene zajednice. A ipak, eto nas tu gdje jesmo.

Ostaje još puno vremena do najavljenog izlaska kompletne verzije AR6, negdje u proljeće 2022. pa ostaje vremena i za više "procurenog" sadržaja iz još neobjavljenih dijelova, i za opravdavanje straha "radnika IPCC-a" od cenzure njihovog rada od strane "šefova" - možda bi sindikat u IPCC-u bio dobra ideja? - i za uspješno organiziranje unutar same znanstvene zajednice IPCC-a (u kojoj se, što god drugo ispalo od ovog, očito nešto bitno dogodilo) kako bi njihova verzija stanja ugledala svjetlo dana u izvornom obliku. Što će od navedenog, ili nešto sasvim četvrto, na kraju ispasti tek nam ostaje za vidjeti.

Ali ono što je već sad sigurno i neupitno je da ne samo što znanstvenici koji rade u IPCC-u - službenom tijelu UN-a za nadzor klimatskih promjena - pišu o kapitalizmu i govore da je isti prepreka održavanju onog što smatramo za modernu ljudsku civilizaciju, nego i da je spoznaja o tome već vani. A ako je već vani, to znači da će ju (što god sa ukupnim AR6 izvještajem napravile inertne, impotentne, demotivirane a često i korumpirane strukture UN-a) pročitati stotine tisuća, a s vremenom i milijuni ljudi. Tako da je, u suštini, poruka već poslana.

Na nama svima ostaje da ju čujemo, shvatimo, organiziramo se i kolektivno primimo posla. Jer ni pojedinac, ni mala grupica znanstvenika, ni jedan aktivistički kolektiv ili partija sa jednim mandatom u jednom parlamentu - kao ni komad papira, ni četiri tisuće komada papira, ne mijenjaju povijest.

Povijest mijenjaju ljudi: što više ljudi, to bolje i lakše ju mijenjaju, što organiziraniji, ujedinjeni oko nekog zajedničkog cilja, također.

Link na članak nalazi se ovdje

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu