Ukrajina kao Hrvatska iz devedesetih

 Trebala je to biti vješta politička igra s licitiranjem tko da više,  a ispala je senzacija: Ukrajina je, doslovce dan prije potpisivanja dugo pregovaranog sporazuma o pridruživanju s Europskom unijom, odustala od aranžmana. Predsjednik Viktor Janukovič odlučio je da je za njega (a valjda i za zemlju) bolje i korisnije imati dovoljno plina za grijanje nego li se upustiti u neizvjesnu vezu s EU-om, koja, istina, obećava članstvo u nekoj dalekoj perspektivi, ali "tek kada se zadovolje potrebni preduvjeti". Preduvjeti su pravna država, ne baš dobrodošao fenomen u zemlji gdje je, prema dobrim poznavateljima klijentelističke međuovisnosti, Janukovičev klan poznat kao Obitelj, a majka premijerova zamjenika šefica banke čiji je vlasnik Janukovičev sin. U tijeku je finalizacija privatizacije u kojoj državne tvrtke za sitne pare prelaze u vlasništvo osoba bliskih Obitelji. I tko bi onda u tom živahnom prostoru poslovnih transakcija uopće htio nešto reda i ponekog radoznalog istražitelja? Načelno, tamo imate Hrvatsku devedesetih, ali u većim razmjerima i beskrupulozniju.. 

Potpisivanje sporazuma o pridruživanju trebalo je postati krunom vilniuskog rituala summita EU-a i njezinih istočnih susjeda, specijalnih partnera i kruga zemalja koje bi, u nekom prilično udaljenom segmentu vremena, mogle čak i doći na red za članstvo. Kada je skandal eksplodirao, otvorio se pakao na ulicama Kijeva pa deseci tisuća ljudi kampiraju na Trgu nezavisnosti, a na demonstracijama se, ledenom vremenu unatoč, okuplja i do dvije stotine tisuća. Ponavlja se narančasta revolucija... u svojoj reprizi, kako povijest uči, s elementima farse.

Europski su političari uistinu ostali zatečeni jer se ispregovarani sporazum smatrao gotovom stvari. Naravno, ništa nije slučajno. Ukrajinski je vrh pokušavao provesti nešto ozbiljniju trgovinu kako bi s obiju strana uštipnuo što je moguće više. Legitimno, pogotovo  kada je u igri velika zemlja s potencijalom da ravnotežu snaga prevali na ovu ili onu stranu.

Ruski je predsjednik Vladimir Putin ponudio Ukrajincima zamjetnu količinu mrkve za odluku njihova predsjednika. Osim što će – vjerojatno, naravna stvar! – ove Nove godine izostati sezonski skandal sa zatvaranjem plinovoda prema Ukrajini jer ova nije platila plin po novim, višim cijenama, a Gazprom nema milosti – za gestu odlaska na istočne strane, u okrilje Rusije, zemlja će biti honorirana ponudom ulaska u carinsku uniju s Rusijom, čime bi  nadopunila društvo Bjelorusiji i Kazahstanu. Europska komisija odmah je reagirala na ponudu tumačeći da je carinska unija ove vrste u potpunom raskoraku sa slovom sporazuma o pridruživanju.

Mrkve s europske strane također su bile sočne, premda su sastavljene više za proljeće, kada mine potreba za ruskim plinom. Ukrajina je pregovarala s Međunarodnim monetarnim fondom. Politički je vrh, prije nego što su pregovori krahirali zbog neuvjerljive argumentacije, objavio da je Ukrajini prijeko potrebna financijska injekcija od 20 milijardi eura eda bi se prilagodila standardima EU-a. Unija nije imala kasu duboku kao Moskva, koja, istina, nije izašla s konkretnim brojkama, ali je iza zatvorenih vrata očito izredala privlačne sume, mahom vezane uz dvije po Ukrajinu ključne stvari, plin po dogovorenim cijenama uz popuste i odgodu plaćanja računa s jedne strane te olakšice u izvozu ukrajinskih proizvoda na rusko tržište s druge. Rusija zna kako privoljeti političare iz sujedstva na skretanje prema Istoku, dovoljno je izmisliti tehničke barijere uvozu ukrajinskih proizvoda, recimo veoma popularnih čokoladnih bombona vlasnika ljudi iz Obitelji pa da se počne razmišljati na ne baš EU-foričan način.

U tipično paničnoj EU-reakciji na ukrajinski nenadani zaokret ponuđeno je da 28 članica pragmatično zatvori oči nad neprovedenim pravosudnim reformama, nad Julijom Timošenko iza rešetaka, nad neizmijenjenim izbornim zakonom. Nije upalilo. Članice EU-a brzo su zaboravile kako gube u strateškom proširenju: da su na vrijeme prigrlile Ukrajinu – a mogle su! – blamaže ne bi bilo. Na takav je način na dulje vrijeme izgubljen i Island kao buduća članica, jer je skoro godina dana do odobravanja kandidatskog statusa propala zato što su se dvije članice, Velika Britanija i Nizozemska, sjetile blokirati proces zbog dugovanja propalih islandskih banaka domaćim štedišama. Ukratko, Europska je unija dobila još jednu vruću po prstima jer je opet bila neodlučna!

Neki su njemački mediji, očito brifirani od domaćih političara, čak izašli u javnost s pričom da je Janukovič mrtav-hladan zatražio 20 milijardi eura europske pomoći u zamjenu za potpis na sporazum o pridruživanju i bez jamstava da će EU dobiti vrijednost za pare. EU-strana baratala je znatno nižom, realnom svotom od 600 milijuna eura različitih potpora. Povjerenik za proširenje i odnose s najbližim susjedima Štefan Fuele potvrdio je da je Europska komisija nadozidala hrpicu para... manjkavu da nadmaši atraktivnost ruske ponude. Pritom, EU ne može mahati preciznim iznosom, povjerenikovo obećanje o "sve većoj i većoj sumi" može značiti i puno i ništa, vrhuški i Obitelji prije ništa, jer je svaki euro pomoći pod striktnim nadzorom i troši se prema europskim regulama. To je već teren na koji nitko od  ekipe na vlasti neće rado ulaziti. EU je također spreman pomoći Ukrajini u pregovorima s Međunarodnim monetarnim fondom te dovući i ostale međunarodne partnere, Svjetsku banku, naprimjer. 

Serhij Arbuzov, zamjenik ukrajinskog premijera, malo se znojio pod reflektorima nakon razgovora (ne)ugodnih s Fueleom i ekipom. Bio je neuvjerljiv, a rezime svega je da ljutiti demonstranti na kijevskom trgu ne mogu, barem ne tako skoro, očekivati nikakvu dobru vijest, pa će njihov proeuropski ili prozapadni žar i dalje održavati govornici pristigli sa svih strana tzv. slobodnog, demokratskog svijeta, poput američkih senatora, uz vječnog Vitalija Klička.

U međuvremenu, događaju se grube, neželjene scene sraza demonstranata i policije. I američki je ministar obrane telefonski zatražio od svog ukrajinskog kolege da u obračunu s demonstrantima ne upotrebljava sirovu silu, u protivnom slijede gospodarske sankcije zemlji kojoj je svaka parica prijeko potrebna da se iskoprca iz krize i plati grijanje.

Europske televizije ne prenose drugi dio ukrajinske političke shizofrenosti, malobrojniju skupinu zagovornika približavanja Rusiji. Zapad Ukrajine i Kijev su za Europu, istočni dio zemlje, koji mahom govori ruski, zagovara tješnje veze s velikim susjedom. 

Nakon što je pala košarica, Ukrajinci su pokušali mlako složiti nekakvu radnu skupinu koja bi osmišljavala dnevni red zajedničkih sastanaka sa svrhom utvrđivanja smjernica prema sporazumu o pridruživanju.

U Bruxellesu im je napokon jasno rečeno: ne vjerujemo vam dok nas ne uvjerite.

Nastavak, naravno, slijedi. Priča je tek počela.