Ukrajini je najbolje leći i praviti se mrtva

Odavno je otrcana fraza jednog od politički najmoćnijih amerikanaca Zbigniewa Brzezinskog, koji je 1997. rekao da je Rusija bez Ukrajine tek država, a Rusija s Ukrajinom imperij!

Iako to zvuči romantično i naprosto izgleda kao odgovor zašto će Rusi pokušati progutati cijelu Ukrajinu, činjenice su malo manje romantične. Rusija okupacijom Ukrajine ne bi dobila puno toga, a neki bi rekli – samo probleme.

Svi ste sigurno čuli da je ta zemlja žitnica Europe, kako proizvodi najveći zrakoplov na svijetu, kako tamošnji tajkuni imaju dovoljno novca da naši nogometaši Eduardo i Darijo Srna ne misle na luksuz zapadne Europe. Ali, Ukrajina bi Rusiju najbolje kaznila tako da joj se – bezuvjetno preda!

Nije šala. Jedina šansa protiv "ruskog medvjeda" je ona koju je odavno patentirao Duško Dugouško (ili ako hoćete, Zekoslav Mrkva). Kad te napadne golemi medvjed – lezi, ne pružaj otpor i pravi se mrtav! Jer, Ukrajina je zaista u gospodarskom smislu mrtva zemlja.

Danas joj je Europska unija obećala Ukrajini dati 15 milijardi dolara, a nedavno su SAD obećale još milijardu dolara u jamstvima za dug Ukrajine. Tako su zajedno nadmašili ono što je Janukovičevoj vladi obećala Rusija, a nakon njegova svrgavanja povukla i okupirala Krim. No, da Ukrajincima novac daju i jedni i drugi – svejedno bi ostali kratki.

Naime, njima hitno treba 35 milijardi dolara u sljedeće dvije godine da izbjegnu bankrot. Njihove banke ne mogu naplatiti kredite – prema procjeni Fitcha, čak je 44 posto loših, nenaplativih kredita. Dakle, Ukrajinci su praznih džepova, kao i njihova država.

Preuzimanje cijele Ukrajine bilo bi katastrofalno za Rusiju. Ukrajina je u kolapsu, s ratom ili bez njega. Prije raspada SSSR-a, sada već davne 1989., BDP im je bio 8629 dolara. Do 1998. pao je na 3430, a do 2012 porastao na 6394 – što je još uvijek za četvrtinu ispod onog u sovjetsko doba. Ruski je BDP dvostruko veći, 14.247 dolara po glavi stanovnika. Toliko o raju na zemlji za koji bi se Rusi trebali tući.

Dok svjetski mediji bruje uspoređujući tko ima koliko pješaka, tenkova, aviona, topova i bombi, nitko i ne pomišlja na to da je ovaj rat već završen. Ukrajinci su Rusima pružili otpor otprilike onim žarom kojim bi otpor pružali Hercegovci ulasku HV-a u taj dio BiH, ili onim kojim bi Vojsci Srbije pružili u Republici Srpskoj. To bi se promijenilo u nekim drugim regijama, ali jasno je sada zašto je 39 posto Ukrajinaca po anketama za jače približavanje EU, a njih 37 posto za jače veze s Rusijom.

Do sada su Ukrajinci u ovom sukobu napravili najviše što su mogli – nisu ispalili ni metka, nego su se jednostavno predali ili dezertirali gdje god su mogli. Zašto? Najbolje je to obrazložiti parafrazom narodne poslovice – "boj ne bije svjetlo oružije, već boj bije budžet u junaka!" Rusija je, doduše, junak s ograničenim budžetom, ali Ukrajina je junak bez budžeta. I sve što pročitate o brojkama tenkova, zrakoplova, oklopnjaka – zaboravite. To su samo bezvezne brojke. Ukrajina nema novca ni za gorivo, a kamoli za održavanje opreme ili prolongirane ratne operacije.

Od 130.000 ljudi koje imaju pod oružjem, njihova pješadija sastoji se od šezdesetak tisuća ljudi. Primjera radi, Hrvatska je u Oluji 1995. koristila dvostruko više vojnika, a još je stotinjak tisuća imala raspoređeno po drugim bojištima i u rezervi.

Dakle, ukrajinska vojska, sve da ih i mogu nagovoriti da ratuju, nije baš neka osobita sila za konvencionalni rat s bilo kim. Ako dezertiranje zapovjednika mornarice i predaje vojnih garnizona na Krimu lako naoružanim "pješacima bez obilježja" nisu dovoljan znak u kakvom je stanju ukrajinska vojna sila, ovaj će primjer razriješiti i zadnju dvojbu. Zrakoplovna 204. baza ukrajinskog ratnog zrakoplovstva s 49 borbenih aviona u službi, stala je na stranu vlade Autonomne Rebublike Krim, odnosno prebjegla na rusku stranu prije nekoliko dana.

Od tih 49 zrakoplova, ispravno ih je bilo samo pet, a od njih jedan je bio školski! A to je sve oprema koju razni teoretičari marljivo zbrajaju slineći nad eskalacijom rata. Jer, bez obzira što nema ljudskih žrtava i što se prava vojska predaje navodnim zaštitarima, to je zaista rat.

Ukrajina je bilo kakvu šansu za ratnu pobjedu izgubila davnih dana, još kada je 1996. godine poslala zadnju od svojih 1900 nuklearnih bojevih glava na demontažu u Rusiju. Da, ako ste zaboravili, Ukrajina je bila treća najveća svjetska nuklearna sila od 1991. do te 1996. godine.

Ukrajina je jedina zemlja u povijesti koja je imala nuklearni arsenal, ali ga se odrekla samo na riječ SAD-a, Rusije i Ujedinjenoga Kraljevstva. Svi su oni u Budimpešti 1994. potpisali memorandum kojim su zajamčlili terirorijalnu cjelovitost Ukrajine. Tako su barem mislili Ukrajinci. Ali, umjesto sporazuma koji garantira (guarantee), oni su dobili sporazum koji je bio tek uvjerenje (assurance).

Govoriti sada što bi bilo kad bi bilo i kojim će jedinicama Rusi u slučaju krize napasti koji cilj u Ukrajini sve više izgleda besmisleno. Sada, kada Rusija kontrolira Krim, ostaje samo jedno pitanje – hoće li se zadovoljiti stvaranjem još jednog autonomnog područja koje će de facto biti dio Rusije, ili će otići korak dalje i pokušati svrgnuti prozapadnu vladu koja je preuzela vlast.

U svakom slučaju, Vladimir Putin završio je s prvom fazom operacije okupacije Krima. To nije nigdje javno objavljeno, ali dva su događaja koja potvrđuju završetak vojnih aktivnosti na tom području. Prvi je sjednica Vijeća sigurnosti UN-a koja je održana na poziv Rusije, a drugi događaj završetak vojnih vježbi uz granicu s Ukrajinom. Na sjednici Vijeća sigurnosti ruski veleposlanik je objasnio razloge dolaska većeg broja ruskih vojnika na Krim, čime je želio staviti točku na i kad je u pitanju vojni angažman Rusije.

Valja najprije raščistiti ruski pogled na stvari. 

Sa razlozima se možemo ili ne moramo složiti, ali činjenica jest da je bilateralnim ugovorom Rusija-Ukrajina koji je potpisan 2010. dopušteno stacioniranje 25.000 ruskih vojnika na Krimu, pa se ovo što se tamo događa u pravnom smislu može smatrati dopuštenim, pogotovo ako pravo tumači ruska strana. Rusi za vanjsko osiguranje baze koriste usluge paradržavne zaštitarske tvrtke Vnevedomstvenaya Okhrana. Upravo glumeći te jedinice, ruski su vojnici (zaštitari, naoružani odredi, kakog god vam drago) preuzeli kontrolu nad poluotokom, a to nisu formalno učinile jedinice koje su tamo doletjele iz Rusije, ni  postrojbe Crnomorske flote, koje su legalno na Krimu.

Rusi zaista uspijevaju zadržati ozbiljan izraz lica dok sami sebi lažu da ti zaštitari razoružavaju ukrajinsku vojsku jer je ona pod kontrolom ekstremne desnice, pa predstavlja opasnost za lokalno stanovništvo. U tome ima iskrenosti kao i u potezma JNA dok je u Hrvatskoj devedesetih radila tampon-zone. Najbizarnije u cijeloj priči o ekstremnoj desnici je to što je dobar dio ukrajinskog prozapadnog političkog vodstva židovskog podrijetla, uključujući šefa vlade Arsenija Jatsenjuka.

Da je intervencija pokrenuta radi zaštite ruskih državljana i građana na Krimu od najava napada ekstremne ukrajinske desnice nakon svrgavanja ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča, sasvim ozbiljnog lica zbori i ruski veleposlanik u UN-u Vitalij Čurkin. Naglasio je kako nema nikavih sukoba s ukrajinskom vojskom ni među stanovništvom, a ruska vojska nije učinila niti jedan korak kako bi ugrozila mir na Krimu. Prema tome, u njegovim očima nema vojne intervencije.

Naprosto, njihovo je obrazloženje da je Crnomorska flota zbog novonastalog stanja u Kijevu obilježenog nasiljem morala pojačati sigurnost svojih postrojbi i infrastrukture, pa tako i osigurati da se nitko iz vojarni ili zapovjedništva ukrajinske vojske na Krimu ne odluči napasti ruske snage, zbog čega su objekti ukrajinske vojske stavljeni pod nadzor. Dakle, sve je odrađeno po pravilima službe u slučajevima kada se događa nasilna revolucija u Kijevu, a legitimno izabrani predsjednik bježi iz vlastite zemlje.

Isti dan kada se ruski veleposlanik obratio Vijeću sigurnosti, ruski predsjednik Vladimir Putin objavio je završetak vojnih vježbi uz granicu sa Ukrajinom, time je dao do znanja kako inicijativu prepušta diplomatskim aktivnostima i razgovorima s međunarodnom zajednicom. To sada može učiniti, jer je zaokružio nadzor nad Krimom, ukrajinskim vojnim bazama i ključnim komunikacijama te zračnim lukama.

Kao što sam rekao, bilo kakav pokušaj vojne intervencije onog što ukrajinski parlament može staviti pod kontrolu ne samo da je upitan, nego bi bio i tragičan po Ukrajinu. To znaju i prozapadne snage, pa proglašenje opće mobilizacije u Ukrajini provode samo da sačuvaju obraz.

S druge strane, Zapad je još jednom pokazao raznolikost mišljenja i neslaganja, na što je Putin i računao, kao i na detalj u ugovoru iz 1994. u kojem, ne baš slučajno, svi daju uvjeravanja, ali ne i garancije.

NATO je sazivao sastanke bez konkretnog odgovora, a ništa bolja se nije pokazala ni Europska unija. Galama i prijetnje sankcijama Rusiji sve su tiše, a sve je više onih koji pokušavaju razgovorima smanjiti napetosti. Ako je majdanska vlada u Ukrajini pomišljala kako će NATO i EU ustati protiv Rusije, onda ne zaslužuje voditi zemlju, jer su to katastrofalna politička predviđanja bez ikakva temelja.

Što će Putin sada tražiti, a vrlo vjerojatno i dobiti?

Vrlo jednostavno, za sve one na Zapadu koji su slabog pamćenja. Ukrajinski predsjednik Janukovič i oporba potpisali su sporazum 21. veljače 2014. Francuski, poljski i njemački ministri vanjskih poslova tijekom noći 21. veljače održali su krizne razgovore s vladom i opozicijom koji su doveli do potpisivanja sporazuma kojim su se trebali prekinuti sukobi na ulicama. Ukrajinski je parlament dekriminalizirao kazneno djelo zbog kojeg je bila zatvorena bivša ukrajinska premijerka Julija Timošenko i time su je pustili iz zatvora.

Prema sporazumu, u 48 sati napisao se prijedlog zakona prema kojem se odbacuje sadašnji ustav koji je Janukoviču davao velike ovlasti, a ponovo na snagu stupa onaj iz 2004. godine, koji veća prava daje Parlamentu. Sporazumom Janukoviča i oporbe planirano je stvaranje vlada nacionalnog jedinstva, smanjenje predsjedničkih ovlasti i održavanje prijevremenih izbora. Potpisivanje dogovora pozdravile su i Europska unija i SAD-a. SAD je još onda zaprijetio i težim sankcijama za dužnosnike ukrajinske vlade ako se ne budu držali sporazuma.

No, sporazum je u naletu oduševljenja zaboravila oporba, jer je samo dan poslije nakon njegova potpisivanja nastupio kaos. Janukovič je u opravdanom strahu za vlastiti život napustio zemlju, a Zapad je potpuno prešutio kršenje sporazuma, koji je predviđao Janukovičev ostanak do raspisivanja novih izbora.

Dakle, najmanje što će Putin sada tražiti je povratak na Sporazum od 21. iako je i sam izjavio da Janukovič nema nikakvu političku budućnost u Ukrajini. Kompromisom će biti spreman žrtvovati Janukoviča, ali zauzvrat će tražiti ustupke, osobito nakon referenduma na Krimu o nezavisnosti.