Uvlačenje u prošlost

uvlacenje-u-proslost-7744.jpg

Vladimir Putin, predsjednik Rusije
Vladimir Putin, predsjednik Rusije
Foto: 
. EPA/MIKHAEL KLIMENTYEV / SPUTNIK / KREMLIN POOL MANDATORY CREDIT

Sličnost dviju propagandnih poruka upada u oči. I Hitler i Putin krivnju za glad sa sebe i svojih ubojitih ratnih pohoda prebacuju na one koji se ne žele pokoriti i uzvraćaju napadačima. Naravno, Putin je još daleko od Hitlerove zločinačke razine, ali doveo je svijet na rub provalije

„Europske nacije: Britanija sprema vaše gladovanje!“ - emitirali su njemački odašiljači 1940., po nalogu Josepha Goebbelsa. Njemačka je u tom trenutku pokorila dobar dio Europe, Francuska je pred padom, ali Britanija se ne predaje. 

„Krivnja za to što mnogim zemljama prijeti glad je na zapadnim elitama. One su za očuvanje svoje globalne dominacije spremne žrtvovati ostatak svijeta“ - izjavio je u svibnju ove godine Putin. Kao da ukrajinske luke blokiraju zapadne elite, a ne ruska vojska. 

Sličnost dviju propagandnih poruka upada u oči. I Hitler i Putin krivnju za glad sa sebe i svojih ubojitih ratnih pohoda prebacuju na one koji se ne žele pokoriti i uzvraćaju napadačima. Naravno, Putin je još daleko od Hitlerove zločinačke razine, ali doveo je svijet na rub provalije i mogao bi na kraju i nadmašiti austrijskog slikara.

Naravno, povijesne paralele sklizak su teren. Ovako je o tome pisao Hegel u Filozofiji povijesti: „No, iskustvo i povijest uče to da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama koje su se iz njih mogle izvući.“ Reklo bi se da Hegel žali što nitko ništa iz povijesti ne uči, ali upravo je suprotno. Jer u nastavku ističe kako je svako vrijeme sasvim posebno:

„Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje na slične prilike, jer takvo nešto blijedo je sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti. Ništa u tom pogledu nije gluplje nego često ponavljano pozivanje na grčke i rimske primjere, kao što se to u doba revolucije tako često dešavalo kod Francuza.“ 

Mnogi povjesničari s tim bi se složili, ali moguća je još jedna varijanta: da današnji vođe proučavaju primjere iz povijesti i pokušavaju oponašati. A nacistička propaganda bila je tako uspješna da i danas ponešto od nje odjekuje.

Povijesni citat je iz knjige „Dobar i zao“ američkog novinara i publicista Erika Larsona, koji se bavi prvom godinom mandata Winstona Churchilla od 10. svibnja 1940. do 10. svibnja 1941., godinom u kojoj se odvijala glasovita zračna bitka za Britaniju. Larson kaže da je nakon napada na njujorške blizance 11. rujna poželio istražiti kako su u Londonu izdržali tako dugotrajna bombardiranja. No, knjiga je pogodila pravi trenutak i sasvim drugu situaciju, dvije godine prije Putinova napada na Ukrajinu. Nedavno je objavljena i u Hrvatskoj, u izdanju 24sata, i može poslužiti kao inspiracija Ukrajincima i svima nama, jer možda živimo u osvitu 3. svjetskog rata. Neće ga biti samo ako ovaj put osvajač bude na vrijeme zaustavljen.

Paralele se mnogim promatračima nameću od početka. Uostalom, već je ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski citirao Churchilla obraćajući se britanskom parlamentu: Borit ćemo se u šumama, na poljima, plažama, ulicama. Hitler je očekivao da će Churchill pobjeći u Kanadu, Putin da će Zelenski odmah pobjeći iz Kijeva. I Churchill i Zelenski bili su u bezizlaznoj situaciji i ostali hrabri. Nije neobično što se uspoređuju ta dvojica (za vrijeme pisanja ovog teksta Zelenski je dobio i nagradu Winston Churchill), ali jest neobično kad se traži sličnost Putina i Churchilla. Pokazuje se ipak da ruski vođa ima više sličnosti s drugom stranom 2. svjetskog rata.

Kako bilo, ima sličnosti u porukama nacističkog i putinističkog propagandnog stroja i djelovanja vlasti. Ali, propaganda nije svemoćna, znao je to i Hitler, zna i Putin; ponešto je i na represiji. U Rusiji tako duge zatvorske kazne prijete svakome tko se protivi ratu ili govori da se u Ukrajini vodi rat, a ne specijalna operacija.

A ovako je protiv svakoga tko „širi glasine“ djelovao Goebbels. Svatko tko širi glasine „može očekivati da će završiti u koncentracijskom logoru“, rekao je, a prije toga i: „Nacionalsocijalistička stranka treba poduzeti neslužbene mjere i rigorozno se obračunati s dijelom stanovništva koji šire takve glasine, a po potrebi ih i pretući“. 

Neslužbene mjere i rigorozan obračun nisu strani ni ruskom vladaru. Svako jutro buđenje u 6 i onda svi slušaju himnu pa odabrane vijesti o uništavanju neprijatelja. Konc-logor? Ne, to je ruski zatvor na koji je osuđen Ilja Jašin, ruski oporbeni političar, jer je „širio lažne vijesti o ruskoj vojsci“. Pa svakog jutra sluša gotovo iste vijesti i ovako na fejsbuku izvještava što je prisiljen slušati: „Ruske trupe zadale su još jedan precizni udarac, uništeno je više od tri stotine nacionalista i oko stotinu komada borbene tehnike. Ukrajinski dželati odgovorili novim granatiranjem stambenih četvrti Donjecke Narodne Republike iz američkog (naglasak na američko) oružja; projektil je pogodio vrtić, a žrtve su čudesno izbjegnute.“ Slijede nove pjesme posvećene ruskim herojima koji su, boreći se u Ukrajini, zaslužili mjesto pokraj „veterana velike pobjede“ u 2. svjetskom ratu. Na kraju dolaze i, piše Jašin, odvratne pjesme posvećene „povratku Mariupolja u rodnu luku“ i o zločinima na Majdanu za vrijeme ukrajinskih prosvjeda prije osam godina. Ilja Jašin mogao je, kao i Aleksej Navaljni, pobjeći u inozemstvo, znao je što slijedi, ali ostao je u Rusiji i eto ga u zatvoru do rujna. Navaljni je, podsjetimo, otrovan, spasio se, a sad je osuđen još na devet godina zatvora u strogom režimu. Nije samo Zelenski ostao u svojoj zemlji, ostali su, vidimo, i Rusi, i ipak ima nade za pobjedu i slobodu i za Ruse. Zasad, moraju trpjeti kao što trpi 60-godišnji Aleksej Gorinov, prvi koji je osuđen po Putinovom novom zakonu, na sedam godina zatvora jer je rat nazvao ratom i usprotivio mu se. Sutkinja Olesija Mandeljeva rekla je da je njegov zločin iz političke mržnje i da je zaveo Ruse da osjećaju „tjeskobu i strah zbog vojne kampanje“. 

Zanimljivo je i to što je London „koji svijetli“ danas kao i prije osamdeset godina jako izazovna meta za napadače i da je to Churchillu bilo jasno i prije rata:

„London je najveća meta na svijetu, poput goleme, debele, vrijedne krave zavezane da privuče grabežljive zvijeri“, rekao je 1934. godine. Grabežljive zvijeri i danas, čini se, vrebaju. Pa se na ruskoj televiziji simulira uništenje britanskog otočja, jednim udarom nadzvučnog projektila Sarmat ili Sotona 2, koji može ponijeti 12 nuklearnih glava. 

„Jedna Sotona i to je to. Britansko otočje je postojalo i više ne postoji. Ozbiljan sam“, rekao je zastupnik ruske Dume. 

Slično je bilo i pouzdanje u obavještajce koji su krivo procjenjivali. Herman Goering na čelo obavještajne agencije Luftwaffea postavio je svog prijatelja i vjerovao mu kad mu je donosio samo dobre vijesti, između ostalih i o tome kako su Britanci ostali na samo 177 lovaca. Po svemu sudeći, i Putin je vjerovao svojim obavještajcima i očekivao da će se Ukrajinci ne samo predati, nego i raširenih ruku dočekati braću Ruse. Ispostavilo se da se samo 10-tak posto stanovništva i u rusofonim dijelovima Ukrajine priklonilo okupatorima. 

Kad je bitka za Britaniju bila u punom jeku, Hitler je najavio svoj dolazak i u Britaniju.

„U Engleskoj su znatiželjni i stalno se pitaju: Zašto ne dolazi? Budite mirni. On dolazi! On dolazi!“

Na koncu, ipak nije uspio doći. Ni Putin ne oskudijeva najavama da će doći, pa niže prijetnje: te odgovorit će munjevitim udarom ako se netko umiješa u Ukrajinu, te odgovorit će ako Finska i Švedska uđu u NATO. Međutim, njegova naredba da se digne spremnost nuklearnog oružja povijesna je prijetnja nad prijetnjama.

I Hrvatska je bila na dnevnom redu. Vjerojatno manje zbog izjava premijera Plenkovića, a više zbog ruskog geopolitičkog interesa za cijelu jadransku regiju. Putinov Čečen Ramzan Kadirov prijetio je i Hrvatskoj. A upravo je „sređivanje“ Čečenije bilo uzor za Putinove planove u Ukrajini, tvrdio je Jašin uoči rata. Nekoliko dana prije ruskog napada Jašin je rekao kako Putin želi Ukrajinu podijeliti na tri dijela i instalirati nekog ukrajinskog Ramzana Kadirova. Odnosno, ako se vratimo u povijest, Antu Pavelića ili Vidkuna Quislinga. 

Slične su i priče koje su prethodile ratovima. Oko Njemačke i danas ide narativ kako je bila jako oštećena mirovnim sporazumom nakon 1. svjetskog rata. Doduše, pritom se ne objašnjava kako je onda uspjela proizvesti toliko oružja, toliko aviona i tenkova da je zaprijetila cijelom svijetu i pregazila velike europske vojske. Rusija, pak, širi priču o tome kako su je zapadne zemlje ponizile i prevarile nakon pada Sovjetskog saveza, kako je NATO savez ugrožava. Tko koga sada ugrožava i je li oprez prema Rusiji zapravo bio nužan, zanimljivo je pitanje. 

Oko knjige Erika Larsona povela se i rasprava o ulozi pojedinca u svjetskim zbivanjima. Pa škotski povjesničar Gerard DeGroot kaže kako je autor još jedne sage o Churchillu podlegao engleskom mitu i kako preuveličava Churchillovu ulogu. „Churchill je bio prevarant, briljantni propagandist koji je razumio snagu engleskog mita. Namjerno je igrao na kartu podsjećanja na kralja Artura kako bi navukao lakovjerne Amerikance u rat“ - piše DeGroot. Eto, i Churchill je posegao u neku prošlost, makar i imaginarnu. Ali, uvlačenje Amerikanaca u rat bio je dobar cilj za Europu i za svijet. Povjesničar kaže i kako radnicima koji su 25 godina ranije preživjeli bitku na Sommi nije bio potreban nitko da im ulije hrabrost. „Rudara iz Durhama nije trebalo podučavati hrabrosti. Niti ribara iz Peterheada ili zavarivača iz brodogradilišta Clydeside’“, piše DeGroot, ističući kako je bitka za Britaniju dobivena u tvornicama. Kako bilo, sigurno je da kad vođe nisu odlučni u otporu, otpor je puno teži. Pokazuje to niz europskih zemalja koje su se predale nacistima. 

DeGroot ističe i kako se u knjizi sugerira da su tutori radnicima valjda trebali biti otmjeni tipovi iz privatnih škola. Britanski klasni sustav s velikim razlikama i teškim prelascima u više klase i danas je, čini se, sasvim živ, ali to je drugo pitanje. Upravo je ovih dana s mjesta premijera smijenjen jedan takav ekscentrični tip iz privatne škole. Kakav god bio, u ključnom pitanju danas stao je na pravu stranu, na stranu Ukrajine.