Vodič za preživljavanje Zagreba (1): Tebi se spava, a?

Znaš onaj osjećaj kada završiš na ulici? Vjerojatno ne. Baš kao što malo tko zna na koji način preživjeti urbanu džunglu Zagreba kao beskućnik. U seriji tekstova pod egidom "Vodič za preživljavanje Zagreba" brifirat ćemo se na temu tehnika, trikova, šema i savjeta koji će vam biti od egzistencijalne nužnosti kada i ako danas-sutra završite bez adrese, para, žene, muža, frendova i ideja, s tupim pogledom u zrak Autobusnoga kolodvora ili negdje na trgu Francuske revolucije. Dakle, kako si srediti smještaj, kako doći do cuge i pljuge, održavati higijenu, nać' nešto za pojest' i skucati nešto para od izlaska do zalaska sunca. Znači, minimum socijalne patetike i maksimum preživljavačkih uvida.

Krećemo. Pustite si Črnkovu 'Zagrebačkim ulicama' i pomolite se da vam ovo niže nikad neće zatrebati…

Poglavlje br. 1: Gdje prespavati?

San je majka svakog boljeg beskućništva i jednom na ulici, prva najhitnija stvar je srediti si krov nad glavom, bilo kakav, bilo gdje, samo da možeš mirno odvaliti par sati, a da te ne ometa murja, vlasnici pasa ili narkomanska ekipa. Ljeto je tu daleko zahvalnije, možeš se teoretski izvaliti pod vedrim nebom, mada me ulično društvo upozorava kako je to najgori oblik smještaja i treba ga se riješiti što prije.

Pričamo o parkovima, klupicama, kolodvorima. Ako si već prisiljen provesti noć na otvorenom, savjet je sljedeći: pronađi park koji ima puno zelenila, malo dalje od šetalačkih ruta i stambenih zgrada. "Najbolje je zaspati tamo gdje ima najviše gustiša, 'di te najteže vide. Jer kad idu ovi s cuckima, mogu te prijaviti. Pa dođe murja i zatvori te do ujutro. Tražiš manje parkiće, gdje je mračno i neupadljivo. Moraš imati nešto čime bi se pokrio, najbolje vreću“, govori Saša. Po zimi, kaže, ekipa zna ići spavati kod cijevi Toplane. Bude ih i ispod mostova, no to je sve čisti amaterizam i kratkoročna solucija.

Kolodvori - Autobusni, Glavni, Zapadni - nešto su bolja opcija, ali tu već treba zadovoljiti par kriterija. Prvo, ne smiješ smrdjeti. Drugo, moraš biti koliko-toliko uredan. Treće, treba izgledati kao da nekamo putuješ. Povlačenje po kolodvoru redovito će završiti policijskim izgonom ako fulaš na nekom od ta tri uvjeta, ali, za utjehu, završit će ionako tako kad te skuže da si prečesto tamo.

Drago je, recimo, odjednom završio na asfaltu i skrasio se na Autobusnom. "A ono… Malo se izvališ na klupu ili stolicu, ali nakon par dana policija vidi iste face. Uvijek su uljudni. Dignu te, pa ti odeš na drugi kolodvor."

Robi je bio nešto uspješniji: "Uvijek imam ruksak na leđima, pa misle da čekam vlak. Ili me pitaju, pa im kažem da ga čekam. Ili te probude i kažu ti da ne možeš spavati. Možeš sjediti pet godina na klupi ako hoćeš, ali ne smiješ zaspati.“

Na blago višoj karici klošarskog hranidbenog lanca je društvo iz kolodvorskog susjedstva. Mile mi priča da je najbolje okupirati napuštene teretne vagone na Zapadnom kolodvoru, ako već moraš biti u nekoj vezi s vlakovima. Inače, brzopotezno i uvijek efikasno rješenje za hladnije dane je noćno cirkuliranje u gradskom prijevozu. Noćni tramvaji i autobusi uglavnom ugošćuju po tucet beskućnika koji solidno odspavaju nekoliko krugova prije nego što ih vozač izbaci.

Evo par savjeta i reminiscencija iz Robijeva nenapisanog CV-ja: "Nekad odvoziš i po tri kruga prije nego što ti dođu i dignu te sa spikom 'Jesi se naspavao, majstore?' U nekima možeš spavati do podneva. Bed sa spavanjem u gradskom prijevozu je taj što se pokočiš. Jednom sam pao sa stolice. Krug je otprilike 40 minuta, pa računaj koliko je to puta tri. A onda ta kolonica koju izbaci samo prijeđe na drugu stranu u drugi tramvaj, pa opet isto.“

U tramvaju se, saznajem, najbolje spava ujutro oko šest, sedam, kada se stiša buka izbezumljenih partijanera i počne ulaziti preživjeli ostatak radničke klase. Robija spašava što ne izgleda kao tip bez krova nad glavom jer nema aksesoar od stopedeset vrećica, plastičnih boca, nije rasparan i ne smrdi. "Ekipa valjda misli da se vraćam kući iz diska ili tako nešto." Bonus savjet – uvijek birajte liniju koja ima najdužu rutu.

OK, sad kad si kao wannabe beskućnik ispucao sve instant ideje, vrijeme je da se počneš ponašati kao klošarski profić. A to podrazumijeva da si nađeš stalno boravište u obliku ruševine, tavana ili podruma. Jer, gle, skitnja se smatra prekršajnim djelom i ako baš nabasaš na raspoloženog drota, mogli bi te skućiti u Remetincu za 2000 kuna. I nije neki deal. Dakle, pitanje svih pitanja života na rinzolu glasi - kako, pobogu, naći takvo nešto?

Mile me instruira. "Dakle, hengaj malo po pučkim kuhinjama. Raspitaj se s ljudima gdje i kako. Pokušaj biti psiholog. I kad te netko eventualno pozove u svoju ruševinu, moraš procijeniti koliko je mentalno zdrav. Jer, biti klošar je dovoljno brutalno. Imati rastrojenog, izdrogsanog i permanentno alkoholoziranog smrdljivog klošarskog cimera je deseti krug pakla.“

Alternativna solucija: "U toku dana, kad nemaš što raditi, odeš od zgrade do zgrade. Obično su ulazi zaključani, no muvaš se u blizini i kad netko uđe, uđeš zajedno s njim. Ko fol nekog čekaš, a onda se popneš na vrh i probaš bravicu. Obiđi 20 takvih ulaza i u 21. će tavan sigurno biti otključan“, naravouči Mile.

Ima još superbitnih pravila. Nema šanse da ulaziš u zgradu nakon 22, 23 sata ili kada se većina mladih vraća kući. Em ti neće imati tko otvoriti, em ćeš dodatno baciti sumnju na sebe. Drugo, moraš otići jako rano. Prije šest ujutro, kada prvi stanari odlaze na posao. U međuvremenu se malo raspitaš o susjedima, najbolje ako u ulazu živi neka sama bakica, pa slažeš da odlaziš kod nje. Kad te počnu previše ispitivati, vrijeme je da pokupiš prnje. "Živio sam jednom u takvom potkrovlju šest mjeseci. Poanta je da svako jutro počistiš sve za sobom. Ne smije ostati nikakav trag.“

Najbolje bi bilo pronaći vlastitu ruševinu. Ali, avaj, ako je suha, nema propuha i malo je središ, imamo problem – vjerojatno su je već otkrili (ili će je skoro otkriti) narkomani. Netko bi trebao snimiti akcić na temu praneprijateljstva beskućnika i narkića, no u međuvremenu da saznamo nešto o tehnikama skvotanja ruševine. Mile mi kaže kako se drogom ubijeni klinci obožavaju iskaljivati na klošarima „jer mi smo zadnji smradovi, a murju ne smiješ zvati jer ćeš najebat' ti, a ne neka djeca“.

U svoju ruševinu Mile je konstantno ulazio sa strahom ne znajući ima li koga unutra. U nekoliko navrata je zvao par njih da žive s njim kako bi se mogli obraniti od narkića kad zagusti. "Nekad mi se dogodilo da su narkomani ušli u moju ruševinu, pa sam morao pronaći drugu. Ili dođu na 3, 4 sata, izdrogiraju se i odu. Nije ih bilo radnim danom jer su išli u školu. Obično subotom i nedjeljom. Znao sam doskočiti tome – staviš malo smeća preko ulaza, pa im je mrsko to sklanjati."

Ruševina je idealna jer možeš u njoj ostaviti gomilu stvari, da ih ne vukljaš uokolo u torbi. Još ako si središ plinsko kuhalo s buvljaka, imaš i svjetlo i grijanje i alatku za minimalno spremanje hrane. Da ne bi ispalo kako je ruševina ekvivalent penthousea na njujorškoj petoj aveniji, brinu se štakori. Tu treba biti megaoprezan, jer infekcija ili ikakva bolest u klošarskom mikrokozmosu znači vrhunski užas. Za početak, nema izuvanja cipela. Zato i većina ekipe s ulice ima noge u ranama. Mile bi baratao s nekoliko velikih vreća za smeće koje bi nosio sa sobom i na kraju dana njima prekrivao spužvu na kojoj je spavao. Spužvu bi, dodatno, ujutro položio okomito na zid. A sve da ne bi štakori po njemu pišali. Torba mu je bila jastuk. "Obično si toliko umoran i iscrpljen da to nije ni san. To je više koma."

Za kraj – tehnika okućavanja beskućne elite. Robija frendovi zovu urbani klošar između ostalog i zato što se trešira sa stilom. Dakle, ako ne izgledaš kao da te pregazio kombajn i nemaš 70 godina, opcija ti je zavesti komada sa šanka i pripuzati u njezin stan na neodređeno. Veli Robi: "Počelo je još kad sam živio u Amsterdamu. Došao sam na dva dana zapalit' par jointeva i ostao pet godina kod žene čijem sam djetetu glumio dadilju. Ili nađem curu u Krivom putu ili Jabuci, popijemo šest piva, kresnemo se i pustim da me odvede doma. Sutradan je pitam mogu malo ostat kod tebe. Onak', nemam kud. Ona veli, ajde dobro. Pa je pitam, mogu donijeti robu. Ona veli, ajde donesi i možeš ostati malo. A onda se nekad kasnije posvađaš i sve ispočetka.“

A beskućnice? Zanimljivo će Mile: "Malo ćeš vidjeti žena beskućnica. Ima ih, ali se brzo snađu. Nađu nekog dedu kojeg će njegovati i paziti i obično dobiju nešto u nasljedstvo.“

Toliko o klošarskim nekretninama. U idućem tekstu bavimo se smradom, fontanama za pranje robe i inim higijenskim rutinama ključnim za uspješan život bez ičega i ikoga.

Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta «Vodič za preživljavanje Zagreb» kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva