Za ostvarenje utjecaja važno je koristiti borbenu sposobnost članova, ali to sindikati ne rade

Predsjednik Novog sindikata Mario Iveković jedan je od onih sindikalnih vođa prepoznatljivih po tome što je uvijek s radnicima u prvim redovima i to u najzahtjevnijim situacijama. Kroz desetljeća dugu sindikalnu karijeru suočavao se s brojnim problemima i nerazumijevanjima, čak i u samim sindikalnim redovima pa je tako jednom čak u matičnom sindikatu dobio i otkaz. No ustrajao je i, kako sam kaže, sretan je što nije nikada podlegao egzistencijalnim pritiscima te privodi svoj radni vijek kraju ponosan na gotovo sve poteze koje je vukao kao predstavnik radnika.

Koliko danas sindikati i sindikalne vođe mogu pomoći u borbi protiv gramzljivog kapitalizma i aktualne inflacije u kojoj opet profitiraju trgovci i špekulanti?

Sindikati su u Hrvatskoj uglavnom prihvatili nametnutu podjelu uloga i kao vrhunski domet smatraju priznatu reprezentativnost na način koji predviđa hrvatsko zakonodavstvo. Ako imaju više članova, mogu sudjelovati na “važnim” sastancima, ali nije bitno da li pri tome uistinu ostvaruju utjecaj kojim mogu poboljšati položaj radnika. Za ostvarenje utjecaja važno je moći i znati koristiti borbenu sposobnost svojih članova, ali to sindikati uglavnom ne rade. Zato je odgovor da bi sindikati mogli pomoći u borbi protiv gramzljivog kapitalizma kada bi se više oslanjali na borbenu spremnost svojih članova i brinuli se više o uključivanju što više sindikata u borbu za zajedničke ciljeve, a ne u uskom vlastitom interesu radili upravo suprotno koristeći mehanizme koje im je Vlada ponudila Zakonom o reprezentativnosti sindikata da eliminiraju što više drugih sindikata i to ne motivirani jačanjem sindikalne scene, već jačanjem vlastite materijalne pozicije. 

Novi sindikat zastupa počesto egzistencijalno najugroženije radnike. One u tekstilnoj industriji, radnike koji ne primaju plaće… Koliko i može li sindikat svojim angažmanom efikasno pomoći tim radnicima?

U konkretnim situacijama može se pomoći radnicima, ako su oni sami aktivno uključeni u borbu za njihove interese. 

Protekle godine bili ste i u fajtu s čelnicima Zagreba. Prigovori na njihov rad su sve učestaliji. Koliko su opravdani i što vi mislite o radu gradonačelnika Tomaševića i njegove garniture?

Najveći problem vidim u nedosljednosti, ali i samodopadnosti. Vrlo brzo su se odrekli svih svojih prirodnih partnera, ako isti žele zadržati vlastite pozicije koje su imali i za vrijeme bivše vladajuće garniture te nisu spremni povlađivati svim odlukama i potezima gradske vlasti bez obzira na njihovu kvalitetu. Istina je da su naslijedili vrlo tešku situaciju, ali to su znali da će se dogoditi kada su se kandidirali. Ako rade očite greške - npr. u “restrukturiranju” Zg. Holdinga, koje je očito značajno umanjilo efikasnost - trebali bi dobronamjerne kritike saslušati i pokušati greške ispravljati, a ne sve one koji se ne slažu s njihovim potezima smatrati neprijateljima i “bandićevcima”.

Spomenuli smo da ima još radnika koji rade, a ne primaju plaće. Uz to, plaće radnicima su male i od njih se ne može živjeti. Kako do prosječne plaće od kojeg se može živjeti?

Jedini sindikalni odgovor na ovo pitanje je borba za povećanje plaće kolektivnim ugovorima gdje god je to potrebno i moguće 

Zašto sindikati snažnije ne optiraju i uvjetuje vlasti uvođenje trinaeste i četrnaeste plaće kao što je sve češće u zapadnoj Europi čiji smo dio i zašto su dječji doplatci tako mali i dostupni samo manjem broju obitelji?

Ustav Republike Hrvatske kaže da svaki zaposleni ima pravo na zaradu kojom može sebi i svojoj obitelji osigurati dostojan život. Novi sindikat je zato, s još nekoliko sindikata i nevladinih udruga, formirao Koaliciju za dostojanstvenu plaću, a prva aktivnost koju smo po tom pitanju poduzeli bila je definiranje dostojanstvene plaće tako da se utvrdi koja bi to bila novčana vrijednost. Prema našim izračunima danas bi to bilo oko 2000 eura neto mjesečno, a precizan podatak ćemo objaviti iduće godine, kada ćemo ažurirati podatke iz našeg posljednjeg istraživanja provedenog 2019. godine. Trinaesta i/ili četrnaesta plaća bili bi samo (dobrodošli) dodatak na postojeće preniske plaće.

Dostojanstvena plaća u kombinaciji s primjerenim dječjim doplatcima sigurno bi doprinijela bitnom demografskom oporavku Hrvatske, a bagateliziranje obje teme, kao što rade vladajući, na žalost govori o njihovom površnom odnosu prema demografskoj katastrofi kojoj svjedočimo. Na žalost, moram primijetiti da niti sindikalna scena nije prihvatila koncept dostojanstvene plaće, iako je to Ustavna kategorija i trebala bi biti najznačajniji argument za traženje povećanja minimalne plaće tako da se u Hrvatskom saboru prihvati kao strateški cilj uz utvrđivanje dinamike povećanja minimalca sve dok se ne dosegne iznos dostojanstvene plaće, te se za provođenje tog strateškog cilja zaduži sadašnju i sve iduće vlade.

Sindikati su razjedinjeni i svako djeluje za sebe te se počesto ne mogu složiti o zajedničkom djelovanju i ciljevima. Može li se to prevazići i ući u fazu da se širokom sindikalnom frontom i snažnim pritiskom na Vladu i poslodavce dođe do optimalnih rezultata za sindikate i radnike te sve zaposlene?

Najveća prepreka takvog scenarija je Zakon o reprezentativnosti sindikata u obliku koji je osmislio bivši ministar Mirando Mrsić, a ovoj Vladi se međusobno slabljenje sindikata svidjelo pa su odlučili ne mijenjati ništa ili na još gore, što su i protivno Ustavu RH pokušali ove godine

Koje su vam političke opcije bliske i može li se ostvariti konkretna suradnja u izbornom smislu između određenih političkih stranaka i sindikata?

Novi sindikat je od osnivanja opredijeljen za suradnju sa svim političkim strankama i opcijama ako i kada je to u interesu članova Novog sindikata. Uvijek pozivamo na suradnju sve relevantne političke opcije, a neke se tom pozivu i odazivaju, neke samo ponekada, a neke nikada. Prihvatljivo nam je da bilo koja politička stranka koristi, ako to želi, benefite suradnje s Novim sindikatom, ako su u bilo kojem konkretnom slučaju pomogli našim članovima. Mi ćemo u kampanji samo potvrditi ili negirati njihove tvrdnje o djelovanju u interesu naših članova. Konkretna suradnja u izbornom smislu između određenih političkih stranaka i sindikata je moguća i već je poznata u novijoj hrvatskoj povijesti, ali Novi sindikat će se zadržati na gore opisanom obliku interakcije s političkim strankama.

Mario Iveković (Foto: HINA/ Snježana KLARIĆ)

HDZ vlada desetljećima i vi to sve te godine pratite iz sindikalne pozicije. Zašto ta stranka toliko dugo opstaje na vlasti i kako ocjenjujete njihovu socijalnu politiku?

HDZ još uvijek “plovi” na valovima stvaranja hrvatske države i ostvarenja tisućljetnog sna mnogih hrvatskih obitelji. Iako se mnogim potezima odmakla od kršćanskog nauka, još uvijek se u većem djelu naroda percipira kao demokršćanska opcija. U višedesetljetnoj poziciji vlasti stvorile su se i brojne interesne mreže kojih se svi koji u tome sudjeluju ne žele odreći, što stvara moćnu i jaku lobističku mašineriju. Istovremeno, oba puta kada je SDP preuzeo vlast, pokazao se kao još gora opcija za radnike i odnos prema socijalnim pravima građana.

Na drugoj strani SDP za svojih godina vladanja počesto je bila najveći “neprijatelj” radnika i sindikata. Zašto se SDP kao nominalno radnička stranka tako postavila?

SDP je propustio već dvije velike prilike, tako da se postavlja i suštinsko pitanje da li su njihovi lideri koji su vodili stranku u vrijeme kada su bili vodeća stranka vladajućih koalicija uopće bili istinski socijaldemokrati ili samo karijeristi.

U proteklih trideset godina gašena su brojna poduzeća. I ona koja nisu imala šanse opstati, ali i ona koja bi uspješno radila. Čiji je bio interes da dođe do takve deindustrijalizacije Hrvatske? 

U svakom slučaju nije bio interes hrvatskih građana i radnika. Sitni interes ostvarili su novi vlasnici koji su uglavnom poduzeća promatrali kao nekretnine, pa ih kao takve i prodavali. Gotovo sigurno je da su se pri tome okoristili i oni koji su u to vrijeme obnašali političke funkcije i omogućili tim novim vlasnicima stjecanje imovine bez ulaganja kapitala.

Iza vas su godine sindikalnog rada i iskušenja. Tako ste čak u Savezu samostalnih sindikata dobili i otkaz, bili na barikadama u borbi protiv vodećih ljudi duhanske industrije, "zagorčavali" život Todoriću još davno dok je preuzimao Unikonzum. Kako na sve to gledate iz današnje perspektive i jeste li zadovoljni?

Kao pojedinac dao sam veliki doprinos, u skladu s mogućnostima, rasvjetljivanju kriminalne privatizacije. Na sindikalnoj sceni dio sam tima koji primjerom pokazuje da se radnici mogu suprotstaviti i vrlo moćnim korporacijama, pri čemu su postignuti uspjesi različitog dometa, ali najvažnije je da su radnici koji su sudjelovali u našim zajedničkim aktivnostima zadržali ponos i neće se sramiti svoje uloge u izgradnji hrvatske države i radničkog pokreta. I ja se smatram sretnim što nisam podlegao egzistencijalnim pritiscima i privodim svoj radni vijek kraju ponosan na gotovo sve poteze koje sam vukao kao predstavnik radnika. 

Hrvatska je članica EU već deset godina. Je li nam danas bolje nego prije trideset ili dvadeset godina?

Nisam zadovoljan načinom na koji smo pristupili EU. Mislim da se nije radilo o pravim pregovorima, već o primanju zadataka, pri čemu ne želim povrijediti one pregovarače, kojih je sigurno bilo, koji su stvarno štitili hrvatske interese. Ali mislim da je takvih bilo premalo. Danas nam je naravno bolje, jer cijeli svijet napreduje pa tako i mi. No mislim da je žalosna činjenica da smo dozvolili da nas po raznim pokazateljima prestižu gotovo sve članice EU iz bivšeg istočnog bloka, iako su naše polazne pozicije bile daleko bolje. Naravno, one uglavnom nisu imale rat, ali žalosno je da su najlošiji rezultati Hrvatske ostvarivani po završetku rata poput katastrofalne privatizacija, stečajne politike iza 2000…

 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2023. godinu