Zakašnjeli poziv na pobunu

Prema posljednjim, manje od tjedan dana starim istraživanjima javnog mišljenja i rejtinga stranaka i njihovih lidera, odnosno državnih dužnosnika, Radnička fronta je među onim političkim organizacijama s nedovoljnom potporom za barem jedan saborski mandat. Također, Katarina Peović, aktualna parlamentarna zastupnica RF-a, anketiranima ne spada ni u, kako se to kaže, pozitivne, niti u negativne sudionike i sudionice političkog života. Sjetili su se upitani čak i Zlatka Hasanbegovića, no Katarine Peović, eto, nisu.

„Vjerojatno je dio ovoga stvar folklora. Ali čini mi se da su pojedine skupine radnika, osobito ove koji su visokoobrazovani i natprosječno plaćeni, dosta odlučni da idu u štrajk. Neki više, neki manje. Moja struka, profesori, nisu baš borbeni. Ovo upozoravanje i borba koja je fragmentirana i svedena na vlastitu interesnu skupinu dobiva jako lošu percepciju. Pa vidimo sad istraživanje javnog mnijenja da većina ljudi nije za štrajk sudaca. Bojim se da za liječnike neće biti veće podrške. Svi bi se oni morali i mogli boriti za veće plaće jer je prosjek neumoljiv. Naše plaće su tri puta manje od europskog prosjeka. Liječnici sad govore u svojim porukama: ‘Gurate nas u privatno zdravstvo.’ Pa što su radili sve ove godine? Zar nisu liječnici trebali biti te lučonoše koji su trebali upozoravati da dvojni rad dovodi do destrukcije zdravstva, da ako radiš u javnom i privatnom, to nije najbolja formula. Stvar je u tome da se moraju boriti za veće plaće u svom sektoru, a ne da u fušu rade u privatnom sektoru koji koristi i naše liječnike. Mi iz proračuna izdvajamo ogromne novce za privatne bolnice. Točno 2126 liječnika radi i u javnom i u privatnom, dobila sam taj dogovor od ministra Beroša. To je ogroman postotak liječnika koji rade u privatnom sektoru. To je sukob interesa. Vi imate u državnoj službi da je tako nešto sukob interesa, da državni službenik ne smije raditi u konkurentskoj privatnoj tvrtki. Ovdje imamo sasvim legalizirani sukob interesa. Može se zabraniti dvojni rad i to Radnička fronta i traži. I tu bi liječnici dobili za sebe i solidarnost drugih radnika. Slično je i sa sucima. Da se oni bore i za svoju struku, a ne da pile granu na kojoj sjede i gledaju kako bi zapravo pobjegli iz tog sustava koji nije dobar, ali oni su ti koji se moraju boriti za taj sustav. Isto kao što su profesori i nastavnici ti koji se moraju boriti za svoj sustav. Mislim da je trenutak za generalni štrajk u Hrvatskoj davno prošao. Ovo sad što mi imamo, detaljizirana analiza koeficijenata je naravno potrebna za svaki sektor, ali treba od tog drveća gledati šumu. Ponavljam, tri puta niže plaće od prosjeka Europe. Mi nemamo što čekati. Naše radništvo ima svako pravo da se buni i da pokrene generalni štrajk. U Francuskoj izlaze na ulice zbog jednog članka zakona", rekla je Katarina Peović i na nešto više od kartice novinskog teksta ukazala na pet-šest-devet ozbiljnih društvenih problema i pokazala barem duplo više razloga zbog kojih će daljnja marginalizacija Radničke fronte – a ona je prema sadašnjim pokazateljima neizbježna - dodatno umanjiti ionako slab interes za ono o čemu je govorila. 

Istina, još je uvijek 18 posto neodlučnih birača u takozvanoj super izbornoj godini – koja je, uzgred, toliko super da se biraju statist s predsjedničkim uredom i protokolarnim ovlastima, te euro zastupnici čija je moć odlučivanja obrnuto proporcionalna plaćama u Bruxellesu – ali od takvih je, najčešće, šteta samo veća.

Prostora na hrvatskoj političkoj sceni ima još samo za lijevu stranku – radikalnu, rekli bi centristički udavi, dakle neophodnu – koja se neće baviti onim što socijalno nezadovoljni slojevi smatraju apstrakcijom ili, sasvim ispravno, misle da klasna borba podrazumijeva i ekološku odgovornost i identitetska prava, dok samo eko fanatizam i genderizam ne dotiču ništa izvan toga.

Politički centar je zauzet sa dvije velike stranke, Hrvatskom demokratskom zajednicom i Socijaldemokratskom partijom. Desno od HDZ-a su, naravno, još gori: od Mosta do Domovinskog pokreta i onih što su preživjeli sukobe zbog novca i razlaze zbog ideoloških razloga. Lijevo, samo malo lijevo od SDP-a je Možemo koji, kako smo već pisali, pa tako dvadeset i sedam puta, još uvijek nije prestao biti zagrebačkom strankom, niti je značajniji broj glasača uspio uvjeriti da su odgovorno gospodarenje otpadom ili odlazak na posao biciklom važniji od stanja na tekućem računu, cijene četvornog metra stana ili iznosa najamnine.

Onoliko koliko je Možemo oprezno kada nastupa kao lijevi, pa tek onda zeleni savez stranaka, e toliko je do sada Radnička fronta pokazivala da niti prihvaća duh vremena, niti to da je, kako je govorio njemački novinar Jakob Augstein, populizam dobar onoliko koliko je dobra politika koja iza njega stoji, a politiku dobrom, uz ostalo, čini i mogućnost realnih promjena u podnošljivom roku. 

Katarina Peović – što joj jedna od vrlina, ali ovdje nije politički kapital – ne bi imala ništa protiv reindustrijalizacije Hrvatske, povratka društvenog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, nelinearnih poreza, transformacije društva iz uslužnog u proizvođačko, javnog stanovanja, još besplatnijeg i dostupnijeg školstva i zdravstva i tako dalje i tako redom, samo što je većina od toga trenutno, a bolje neće biti još dugo, moguća kao i preseljenje Velebita u Cincinnati.

Govoreći o folklornim, gotovo švercerskim pobunama koje se obično dešavaju u izbornim godinama – kao da je u ostalim sve prekrasno, iako naravno nije, samo što je teže pregovarati sa resornim ministrima – pasivnoj akademskoj zajednici, svim propuštenim razlozima za generalni štrajk, suludoj praksi koja liječnicima omogućava klasični sukob interesa, a privatnom zdravstvu proračunski novac, Peović je, ponovimo, detektirala niz problema, za neka ponudila i rješenja i pokazala razliku između ljevice koja zvuči kao da su joj biračka baza švedski vegetarijanci i norveški eko aktivisti, te ljevice koja se zanima za stvarnije problem, a to jesu, itekako jesu, radnička prava u privatnom i primanja u javnom sektoru, kao i činjenica da preko dvije tisuće liječnika i liječnica radi i tamo gdje im je radna knjižica i tamo gdje ih se, očito, bolje plaća, pa ne osjete to što su hrvatska primanja općenito tri puta manja od prosjeka EU.

Kako samo Andrej Plenković zna kada će biti jedini važni izbori u ovoj godini, tako, možda, Radnička fronta još imena vremena da se, istupajući često i precizno kao Katarina Peović sada, reanimira, osigura barem jedan saborski mandat i, po automatizmu, bolju priliku za vidljivost i učinkovitost. Do sada su, što je već aksiomatski za ljevicu, svaku priliku koristili da je propuste vjerujući valjda, što je točno samo je nekorisno, kako je sreća ljevice u tome što je u stanju preživjeti i ostvarenje vlastitih ciljeva i potpune poraze. Prvo, istina, sve rjeđe, a drugo sve češće i češće.