Zbogom, druže Pero

Umro je naš drug Pero Gabrić, posljednji Mohikanac zagrebačkih šankova, jednako omiljen i kod kolega novinara i kod ugostitelja, vinara, ali i turističkih radnika čiji je rad desetljećima pratio. 

I dok je prema domaćim vinarima bio popustljiv, blagonaklon, opravdavajući ih da se tek traže i formiraju, da im treba dati vjetra u leđa, prema turizmu i turističkim radnicima bio je strog i krut – pisao je bez pardona, točno u srž problema. Uostalom, drug Pero je u nekoliko desetljeća svog rada u Vjesniku ispratio sve faze hrvatskog turističkog razvoja.

Cijela je ljeta provodio na obali, tako da nije prisustvovao ni rođenjima svoja dva sina, Pavla i Marka. Iznimnog profesionalca oštrog pera svi su cijenili i zbog teškog profesionalnog puta. Iako se do sedamdestih godina prošlog stoljeća profilirao u jednog od najznačajnijih turističkih novinara bivše Jugoslavije, zajedno s ostalim hrvatskim proljećarima maknut je iz aktivnog pisanja. Sve do kraja osamdesetih nije se smio potpisivati pod svoje tekstove, pa je ili pisao pod pseudonimima ili redigirao tuđe. Nikome nije zamjerio tih 20 godina tihe patnje. "Šta se može, idemo dalje, treba se veseliti onome što je ispred nas", znao nam je govoriti.

Dolaskom devedesetih mnogi su mu savjetovali da naplati svoju muku, nudili mu razna mjesta i beneficije, no on je govorio kako je prije svega novinar pa to želi i ostati. Nadimak drug ostavio je kao podsjetnik na ta vremena, a ponekad bi se i ljutio ako bi ga netko oslovio samo imenom.

Od devedesetih pa sljedećih petnaestak godina, do dana kada je, uz još jednog doajena hrvatskog novinarstva Žarka Susića, nepristojno otjeran iz Vjesnika, iako su obojica bili njegov zaštitni znak, živio je drugu mladost. Uređivao je gradsku rubriku i turističke stranice u Nedjeljnom Vjesniku, a njegove "Vinske priče" bile su baza svim kolegama koji danas pišu o vinima. Volio je putovati, svaki je tjedan nastojao otići na more, ali bi se u svakom mjestu maksimalno zadržao jedan dan.

Drug Pero Gabrić bio je izrazito nemirna duha, veliki veseljak, dobar duh redakcije, znatiželjan. Čak je i u Vjesniku gurao sektorske teme o kojima su šutjeli tzv. nezavisni mediji, a njegovo ime bilo je jamstvo da iza tekstova stoji istina. Druga Peru voljeli su čitati jer nikad nije muljao. Kao pravog turističkog novinara boljelo ga je što nam turizam stagnira, što od njega ne dobivamo više, što se stvari ne pomiču s mrtve točke.

Imao je svoje svakodnevne rute - nekoliko kafića i restorana koje bi obilazio. Mrzio je sjediti, volio je šankove. Čak i u poznijim godinama bio je u stanju prestajati cijeli dan pokraj šanka. Pisao je o vrhunskim vinima, a najradije je pio gemište, kao bardu hrvatskog turističkog novinarstva, hodajućem brendu, nudili su mu prvorazredne gastronomske specijalitete, a on bi najradije jeo ono što je osoblje skuhalo za sebe. "To se isplati, to je sigurno dobro, za ostalo se uglavnom ne bih kladio", znao je objašnjavati svoj izbor.

Obožavao je nogomet, koji je u mladosti aktivno igrao. Bio je na svakoj Dinamovoj utakmici, dok sve, kako bi kazao, nije otišlo k vragu.

Druga Peru su ljudi doslovce obožavali. Ponekad bi mu u samo dvije, tri minute na glavnom zagrebačkom trgu prišlo desetak ljudi, ali je imao prijatelje i po cijeloj Hrvatskoj. Ljudi su ga voljeli jer se čvrsto držao svojih životnih postulata. Drug Pero nikad nikoga nije ogovarao i ni protiv koga nije rekao nijednu ružnu riječ.

Šetnje zagrebačkim restoranima zvao je turnejama, turnejama nakon kojih bi se uvijek vraćao svojoj drugarici Rozi bez koje bi, uvijek nam je to naglašavao, bio izgubljen.

Kada je vodio gradsku rubriku Vjesnika, često je pomagao sirotinji, ono što bi uštedio na šanku nerijetko je prosljeđivao onima kojima je bilo najteže. Ljudi poput Pere Gabrića rađaju se jednom u sto godina.

Hvala ti druže Pero, voljet ćemo te i sjećat ćemo te se zauvijek.