Skoči na glavni sadržaj

Žene koje nisu sjedile i šutjele

zene-koje-nisu-sjedile-i-sutjele-1162-1087.jpg

Mukhtar Mai je nakon četverostrukog silovanja, umjesto da počini samoubojstvo, kako joj nalaže pakistanska tradicija, svoje silovatelje privela pravdi

Šest godina nakon praizvedbe u Švedskoj i gostovanja u 13 zemalja, od SAD-a do Afganistana i Indije, u Zagreb stiže dokumentarna drama "Sedam" ("Seven"), koja se temelji na ispovijedima aktivistica za ljudska prava iz cijelog svijeta i do sada je postala svojevrsnom senzacijom.

Govori o ženama koje su bile na dnu, ali zahvaljujući svojoj borbi protiv diskriminacije u svojim sredinama te obiteljskog i seksualnog nasilja, postale su uzor i utjecale na promjenu društva. Tome su, naravno, pridonijeli i "glumci" koji čitaju tekst – političari, ministri i aktivisti, koji time legitimiraju duh i vrijednosti iz predstave.

 Predstava, odnosno scensko čitanje dokumentarne drame "Sedam", dolazi u Hrvatsku u sklopu turneje po zemljama zapadnog Balkana, od BiH preko Srbije do Albanije i Kosova, a zagrebačka će je publika vidjeti 23. studenoga u dvorani Gorgona u Muzeju suvremene umjetnosti zahvaljujući udruzi Domino, koja između ostaloga radi i Perforacije festival i Queer Zagreb. Zanimljivo je da se izvedba drame poklopila s dvodnevnom međunarodnom konferencijom o traffickingu u regiji, također u organizaciji udruge Domino, na koju dolaze i švedski stručnjaci, koji će hrvatskim polaznicima (političarima, policiji i ostalim državnim dužnosnicima) govoriti o svom modelu suzbijanja trgovine ženama.

Ulaznica stoji 100 kuna i sav prihod je namijenjen u humanitarne svrhe – Sigurnoj kući, no kako nam je rekao predsjednik udruge Zvonimir Dobrović, prihvaćat će se i manji iznosi jer im je najbitnije da što više ljudi čuje i širi poruku projekta o važnosti edukacije o ljudskim pravima u Hrvatskoj, što je, prema njegovu mišljenju, osobito važno u ovo vrijeme uoči referenduma o ustavnoj definiciji braka.

Predstava je do sada stekla golemu popularnost, međutim, poanta nije, kako je istaknuo Dobrović, "u njenoj možda i sirovoj izvedbi", nego u cijeloj priči koja okružuje projekt, od samih aktivistica i spisateljica pa do političara koji sudjeluju u čitanju tekstova što dovodi do posebne atmosfere i senzibiliziranja javnosti na problem diskriminacije u najširem spektru. Naime, posebnost projekta je u tome što tekstove, odnosno monologe tih žena u svim zemljama izgovaraju političari, ministri, umjetnici raznih profila, novinari i aktivisti, a s druge strane donosi autentičnost i snažnu poruku, te se reklamira kao "sedam priča koje će vas promijeniti".

U ulozi glumaca do sada se našlo 500 političara, umjetnika, ljudi iz svijeta filma i teatra te medijskih ličnosti, uključujući i sedam članica Evropskog parlamenta te švedsku ministricu pravde Beatrie Ask, a u SAD-u se u čitanje uključila i oskarovka Meryl Streep. A uoči izvedbe u New Yorku prije tri godine o projektu je govorila i bivša američka državna tajnica Hillary Clinton u New Yorku, rekavši da "drama vrlo snažno ocrtava borbu sedam hrabrih žena koje su promijenilo svoje društvo na bolje", te zaključila da projekt "pridonosi miru, borbi protiv korupcije i suzbijanju nasilja nad ženama".

I u hrvatskoj verziji tekstove će interpretirati javne ličnosti iz svijeta politike, kulture i medija - prva hrvatska premijerka Jadranka Kosor, ministrica kulture Andrea Zlatar Violić,  predsjednica udruge B.a.b.e. Sanja Sarnavka, glumica Ksenija Pajić, novinar Aleksandar Stanković, prva intendantica u povijesti hrvatskoga kazališta Mani Gotovac i član kraljevske obitelji iz Nigerije princ Wale Soniyiki, azilant u Zagrebu, koji je nakon što su mu ubili dva brata u domovini dignuo svoj glas protiv nepravde te na kraju morao pobjeći iz zemlje.

Kako nam je kazala producentica projekta Vera Pfaff, hrvatske političarke, aktivistice i kulturne djelatnice jako su ponosne na sudjelovanje u projektu, koji bi, prema njezinu mišljenju, mogao biti kulturno-političko događaj sezone. Zbog svega toga neki projekt uspoređuju s "Vagininim monolozima" američke spisateljice Eve Ensler, iako osim angažiranosti i promicanja određenih vrijednosti zapravo nemaju nikakve sličnosti. Ovisno o tome gdje se izvode – u teatrima ili na sveučilištima ili u sklopu nekih konferencija – postoje razne verzije, kraće i duže, no u originalu svaki monolog, odnosno ispovijed aktivistica, traje oko 15 minuta.

Bez obzira na duljinu trajanja i eventualne specifičnosti verzija, "Sedam" u svim sredinama snažno i djelotvorno ukazuje na diskriminaciju i opresiju nad ženama, pa se stoga smatra jednom od najvažnijih aktivističkih predstava u današnjem teatru.

Projekt "Sedam" inicirala je i režirala švedska spisateljica, glumica i producentica Hedda Krausz Sjogren još prije šest godina s idejom da se pokrene diskusija o diskriminaciji žena, a u hrvatskoj verziji postavlja ga redateljica Anica Tomić. Projekt je podršku dobio i od švedske vlade, koja podržava promociju istih vrijednosti kakve se promiču u toj dokudrami. Zatim su se inicijativi priključile nagrađivane američke dramatičarke i spisateljice Paula Cizmar, Catherine Filloux, Gail Kriegel, Carol K. Mack, Ruth Margraff, Anna Deveare-Smith i Susan Yankowitz i napisale tekstove na temelju intervjua sa sedam aktivistica za ljudska i ženska prava, koje su svaka na svoj način govorile o iskustvima u borbi za prava žena.

Primjerice, Ruth Margraff, autorica hita "Cafe Antarsia Ensemble", koju američki mediji nazivaju "snažnim glasom suvremenog američkog teatra", intervjuirala je Faridu Azizi, mirotvorku i humanitarku iz Afganistana i na temelju njezine životne priče uobličila jedan dio drame. Gail Kriegel je razgovarala s Annabellom de Leon, istaknutom aktivisticom iz Gvatemale, koja je riskirala vlastiti život, te nadahnuta njezinom hrabrošću napisala svoj 15-minutni dio.

Tekst se temelji na intervjuima sa sedam hrabrih i beskompromisnih aktivistica za ljudska i ženska prava iz cijelog svijeta, čije teške životne priče mogu biti beskonačni izvor inspiracije. Osim što njihove sudbine otkrivaju različitosti kultura, one pokazuju kako je sedam drugačijih žena riješilo naizgled nemoguće životne probleme.

Kako navode inozemni mediji, tajna uspjeha te "revolucionarne dokumentarne drame" je u tome što se sastoji od osobnih priča stvarnih žena koje su svojim djelovanjem promijenile svijet oko sebe i zbog toga mogu biti uzor ne samo ženama, nego i svim drugim ljudima. Jedna od njih svakako je priča Pakistanke Mukhtar Mai, koja je nakon četverostrukog silovanja, umjesto da počini samoubojstvo, što bi bilo u skladu s pakistanskom tradicijom, svoje silovatelje privela pred lice pravde i potom postala žestoka aktivistica za ženska prava.

Jednako impresivna je i sudbina Afganistanke Faride Azizi, koja se u svojoj zemlji hrabro i predano borila protiv marginalizacije žena pod talibanskim režimom. Međutim, kada su je sustigle ozbiljne prijetnje smrću, emigrirala je u SAD i danas se iz američke perspektive bori protiv diskriminacije žena u Afganistanu.

Hvalevrijedna su i nastojanja nigerijske aktivistice za ljudska prava Hafsat Abiole, koja je nakon što su joj ubijeni roditelji, također agilni aktivisti, osnovala Inicijativu za demokraciju gdje mladim Nigerijkama omogućava školovanje, a također radi i na uspostavljanju veza između Nigerijki i Kineskinja, koje sve više imigriraju u tu zemlju.

Osim njih, svoje intimne priče s javnošću su podijelile Ines McCormack, aktivistica i sindikalistica iz Sjeverne Irske, Ruskinja Marina Pisklakova – Parker, osnivačica prvog hotlinea za žrtve obiteljskog nasilja u svojoj zemlji, te Annabella De Leon iz Gvatemale, kojoj su zbog borbe protiv korupcije i diskriminacije žena i ostalih potlačenih Gvatemalaca također prijetili smrću.

Zanimljiva je i sedma priča Mu Sochme, bivše ministrice ženskih poslova u kambodžanskoj vladi, koja je bila nominirana za Nobelovu nagradu za mir 2005. godine za svoju borbu protiv trgovine ženama u Kambodži i na Tajlandu.