Profesor engleskog i povijesti filozofije, glumac rodom iz Osijeka Filip Krenus u Londonu živi devetu godinu. Odselio se ganjajući san o glumi i u tome uspio, a u međuvremenu se zaljubio u slobodu i silne mogućnosti grada na Temzi Foto: Osobna arhiva
Da bi se izdržavao, radi na nekoliko strana. Predaje dramu u školi, prevodi, bavi se PR-om, a radi i u vlastitoj produkcijskoj kući Honey-tongued Theatre Productions Foto: Osobna arhiva
Kad jedna vrata ne reagiraju na kucanje, dobro je potražiti druga, makar i miljama daleko, a još je bolje kada se ona širom otvore. Priče o vratima zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, koja se otvaraju samo za rijetke sretnike, dok za većinu ostaju zapečaćena, izlizane su kao kreditne kartice prosječnog stanovnika Hrvatske, ili ako vam je milije, poput sretonosnih grudi nešto manje sretne Julije iz Verone.
Nakon što mu to nije pošlo za rukom u Zagrebu, diplomirani filozof i profesor engleskog jezika Filip Krenus san o glumi otišao je ostvariti u London i u tome uspio. Na iskustvo sa zagrebačkom akademijom ne gleda s nimalo gorčine, štoviše, jako mu je drago što su se stvari razvile baš na način na koji jesu.
Kao što to često biva, ni njegov početak nije bio lak: "Prvih šest mjeseci je najteže u prilagođavanju na novu sredinu, posebice ako ste se temeljito ‘iskorijenili’. Nad glavom prije svega vise financije, a ako ste ovamo došli studirati bez stipendije, onda ste još svjesniji svakog novčića. Valjalo je istražiti gdje su najpovoljnije cijene namirnica, obaviti osnovne stvari poput otvaranja računa u banci, prijave kod liječnika opće prakse i pronalaženja vikend-posla. Stres svega toga osjeti se tek kada se malo zastane, a ja tih prvih šest mjeseci nisam baš imao mnogo trenutaka predaha. Tu se, dakako, treba prilagoditi i na činjenicu da više nema ‘sigurnosne mreže’ – prijatelja kojima se možete obratiti u bilo koje doba."
U Londonu živi već devetu godinu, a tek odnedavno počeo se i osjećati istinskim stanovnikom toga grada.
"Treba proći sedam godina da bi se netko osjećao kao Londončanin. Ja se osjećam kao dio ovoga grada – osjetio sam to od prvog dana. London i jest velik zato što je prigrlio doseljenike. Tek u posljednje vrijeme osjetio sam donekle ozračje protekcionizma, koje se pojavilo s ekonomskom krizom. No, ovdje možeš napredovati temeljem talenta i truda. Koliko god bili otvoreni, Englezima zapravo treba dugo da nekoga istinski prihvate."
Visoke kriterije ima i velegrad London koji prema lisnicama svojih stanovnika ne pokazuje milost.
"London ne oprašta – dakle, prosječni Londončanin mora raditi, čak je i skroman život poprilično skup. Cijene stanarina i prijevoza rastu, pa se prosječne stanovnike 'tjera' na periferiju. Sve je više onih koji i nakon tridesete žive s roditeljima ili uzimaju cimere da bi olakšali trošak stanarine", govori 38-godišnji glumac i dodaje da spajanje kraja s krajem ni Hrvatima ni Englezima nije stran pojam.
Filip živi u Peckhamu, četvrti za čiju su svjetsku slavu zaslužna poduzetna braća Delboy i Rodney, glavni likovi slavnih "Mućki", koja danas uživa ugled hipsterske meke.
Da bi se izdržavao, radi na nekoliko strana. Predaje dramu u školi, prevodi, bavi se PR-om, a radi i u vlastitoj produkcijskoj kući Honey-tongued Theatre Productions. Od prošle godine uključen je u veliki projekt Midsummer Scene, koji je, zajedno s Brilliant Eventsom i Gradom Dubrovnikom te Turističkom zajednicom, organizirao na Lovrijencu. Sve te poslove, naravno, podređuje onom glumačkom, kada radi na nekoj ulozi.
Unatoč londonskoj neumoljivosti, najbolje stvari u Londonu i dalje su besplatne, kaže naš sugovornik.
"Izuzmemo li astronomske cijene kazališta na West Endu i razvodnjenih žestica u pubovima, sve je moguće doživjeti uz dobru organizaciju vremena. U Londonu u prosjeku svakodnevno ima osamstotinjak društveno-kulturnih događaja, tako da je izbor velik i dostupan i uklopiv u svaki raspored."
Za opuštanje najradije bira omiljeni mu muzej Sira John Soanea ili šetnju South Bankom te konstatira: "Ako si umoran od Londona, ionako si umoran od života."
Na pitanje je li se osobno upoznao s "emigrantskom tugom", Filip odgovara odlučnim "ne" i dodaje kako se nije odselio da bi žalovao.
O povratku u Hrvatsku zasad ne razmišlja, a sve veći broj iseljenika ga ne raduje: "Volim govoriti da si svatko mora sam stvoriti svoj prostor i izboriti se za njega, ali činjenica je da Hrvatska ne pruža mogućnosti za razvoj. Otkad znam za sebe, stalno nam se govori o boljim vremenima koja će doći samo ako se strpimo. Ta bolja vremena još nisu stigla, a u međuvremenu se svima događa život pa shvaćam poriv za samoostvarenjem u inozemstvu. To je porazna činjenica jer Hrvatska po svojim potencijalima nikako ne bi trebala biti zemlja iz koje se bježi, nego zemlja koja privlači."
Svima koji se spremaju za odlazak savjetuje da ovisno o motivima za preseljenje skuju okviran plan – barem za početak – te svakako promisle o razlozima selidbe jer često nije ni jednostavno ni lako, ali sve je moguće.