Hrvatska je, lako moguće, jedina država u svijetu u kojoj ministar financija, na račun poreznih obveznika, odleti davati podršku i pljeskati osobi za koju je javno poznato da ne želi plaćati poreze u toj istoj državi Foto: FaH
Nije dugo trebalo da se, nakon što su na ekranima u nedjelju popodne osvanula lica hrvatskih dužnosnika koji su otišli u London bodriti i navijati za tenisača Marina Čilića, pojave pitanja o tome na čiji su trošak otišli tamo, i koliko je za taj jednodnevni izlet potrošeno iz proračuna, odnosno džepova poreznih obveznika Republike Hrvatske. Kako je jedan od tih dužnosnika bio i predsjednik Sabora RH Gordan Jandroković, njegov Ured promptno je reagirao priopćenjem da je hrvatsko izaslanstvo putovalo državnim zrakoplovom, a da su ulaznice za finale Wimbledona osigurali organizatori, bez troškova za hrvatsku stranu.
Sam Jandroković, vjerojatno želeći opravdati i trošak leta koji je ipak išao na teret državnog proračuna (sat vremena leta takvim tipom aviona uglavnom se kreće od 2000 dolara naviše), dodatno je u ponedjeljak na Hrvatskom radiju izjavio kako je uobičajeno da izaslanstva Hrvatske daju podršku sportašima na velikim natjecanjima. Jandroković je izjavio da ne vidi „ništa sporno“ u tome što je prisustvovao meču između Marina Čilića i Rogera Federera te da mu je „žao što Marin Čilić nije pobijedio“ kao i da se nada da će Čiliću to uspjeti drugi puta.
Njegov Ured iz Sabora u svojem je priopćenju još dodao i da su se, uz Jandrokovića, u državnom izaslanstvu nalazili državna tajnica Središnjeg državnog ureda za sport Janica Kostelić, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović te ministar financija Zdravko Marić. U medijima je objavljeno i da je na finale Wimbledona Jandroković vodio i svojeg sina, a iz Sabora su to opravdali rečenicom da je uobičajena praksa da najviši državni dužnosnici „mogu povesti nekoga od članova uže obitelji na protokolarna i službena putovanja ako to ne izaziva troškove za dodatni proračun“.
U svoj toj gunguli oko još jednog putovanja državnih dužnosnika koje plaćaju porezni obveznici i u kojoj predsjednik Sabora ne vidi „ništa sporno“, nekako je zanemarena činjenica da se među dužnosnicima nalazio i ministar financija Zdravko Marić. Njegov odlazak u Wimbledone, kao podrška Čiliću, upravo je ona stvar na koju bi se trebalo obratiti puno više pažnje.
Marin Čilić, naš vrlo uspješni tenisač i državljanin, naime, ne plaća poreze u Hrvatskoj nego u Monacu. To je javno poznata činjenica, a informacija o tome je lako dostupna na internetskim stranicama Udruženja teniskih profesionalaca, poznatom ATP-u, koji rangira svjetske tenisače po uspjehu i gdje i danas stoji podatak da Marin Čilić ima prebivalište u Monte Carlu, Monaco.
Mala kneževina na jugu Francuske općepoznata je kao porezna oaza koja ne poznaje klasični institut poreza na dohodak, a zbog čega je sportaši često biraju kao prebivalište, upravo kako bi izbjegli obvezu plaćanja poreza na dohodak u svojim matičnim državama. Čilić, uostalom, nije jedini koji je svoje prebivalište prijavio u Monacu – poznato je da je tamo bio prijavljen i Goran Ivanišević u doba kad je bio puno aktivniji na teniskim turnirima – a posljednjih godina sa sličnim motivima puno sportaša prijavljuje svoje prebivalište i u Dubaiju, glavnom gradu istoimenog arapskog emirata.
No, državni dužnosnici, posebno oni u čije ingerencije spada nadzor nad prikupljanjem poreza, obično barem javno pokušavaju takvu praksu osuditi. Nije baš popularno viđati ministre financija kako čestitaju ljudima koji su se „snašli“ tako da su elegantno izbjegli svoje porezne obaveze. Hrvatska je, stoga, u nedjelju postala jedna od rijetkih država u svijetu u kojoj ministar financija, i službeno odgovoran za red u prikupljanju poreza, bez problema i srama odlazi bodriti i podržavati osobu za koju je široko poznato da te poreze ne plaća. I sve to, kao šlag na jagode, još na račun poreznih obveznika.
Marin Čilić je, prema podacima s internetskih stranica ATP-a, dosad u karijeri na turnirima zaradio gotovo 20 milijuna dolara. Samo od sudjelovanja na Wimbledonu u prošla dva tjedna zarada mu je 1,1 milijun funti, odnosno oko 9,3 milijuna kuna. Zajedno s nekakvim dodatnim prihodima za sponzorstva i slične ugovore koji prate uspješne sportaše, prihodi su sigurno i veći. Ne postoje javni podaci koliko poreza na dohodak je dosad platio Čilić, ali nema sumnje da za svoje uspjehe Marin Čilić zaslužuje nagrade i zaradu.
No, ovdje ovaj puta nije riječ o njemu. Mnogi među nama bi čak i sa simpatijama mogli gledati na Čilića i činjenicu da se „snašao“ te nije obavezan značajan dio svoje zarade odvajati kako bi državna izaslanstva mogla letuckati po atraktivnim sportskim događajima.
Ovdje je riječ o tome kakvu poruku šalje državna vlast iz koje ministar financija odlazi bodriti ljude koji izbjegavaju platiti poreze u vlastitoj državi. Kontaktirali smo Ministarstvo financija sa zamolbom za kratki komentar o tome što ministar Marić misli o tome kakve poruke šalje njegov boravak u Wimbledonu kao dijela izaslanstva koje je išlo navijati za Čilića hrvatskoj javnosti oko toga je li potrebno plaćati porez na dohodak ili ne. Nismo dobili odgovor.
Kontaktirali smo i Poreznu upravu sa molbom da nam svoj komentar dostavi i ravnatelj Uprave Zdravko Zrinušić i da nam kaže smije li jedan ministar financija javno podržavati osobe za koje je poznato da izbjegavaju plaćati poreze. Ni od njih nismo dobili odgovor.
Karakteristična je ta šutnja za domaće ministarstvo financija i poreznu upravu koji su već barem dva desetljeća vrlo poznati po tome da će običnim građanima pokušati skinuti i kožu s leđa e ne bi li se državnim dužnosnicima omogućio let državnim avionom na finale Wimbledona. No, kad se radi o velikim ribama, o onima za koje je poznato da su se naglo obogatili bez da su platili poreze ili kad se radi o onima koji i dalje ne plaćaju poreze, onda Ministarstvo financija i poreznici već godinama prigodno sami sebi određuju da će na te sitnice zaboraviti i da će se praviti kao da se ništa nije dogodilo.
No, budimo i toliko velikodušni, možda ministar Marić, doktor znanosti koji nije imao pojma što se događa s financijama najvećeg hrvatskog koncerna gdje je godinama bio direktor zadužen za strategiju i tržište kapitala (inače bi vjerojatno stopirao relativno nedavnu odluku Hrvatske banke za obnovu i razvitak da se Agrokoru odobri još jedan kredit), jednako tako bio neobaviješten i nije imao pojma da Čilić nema prijavljeno prebivalište u Hrvatskoj i time nije obveznik ovdašnjeg poreza na dohodak.
Lijepo li je biti ministrom i ne znati ništa.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu