Revizionistički pamflet Igora Vukića o kozaračkoj djeci

U Zagrebu je od 23. do 28. kolovoza 2016. godine u organizaciji Hrvatskog kulturnog vijeća, a povodom ”Europskog dana sjećanja na stradalnike totalitarnih i autoritarnih režima” održan znanstveni skup pod nazivom ”Dječji dom za ratnu siročad u Jastrebarskom, 1941.-1947.” Igor Vukić, tajnik ”Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac” održao je predavanje „Udomljavanje ratne siročadi u obiteljima“. Zbornik ovoga ”znanstvenog skupa” još nije tiskan, ali se Vukićev tekst može pronaći na internetskoj stranici www.sloboda.hr. Kako se njegovo izlaganje odnosi upravo na temu kojom se bavim u svom doktoratu, a u direktnoj je suprotnosti s onim o čemu pišem zaslužuje, nažalost, malo više pažnje.

Očigledno, Vukić je pročitao Dnevnik Diane Budisavljević 1941.-1945., ali koristi samo one njegove dijelove koji su u skladu s njegovom unaprijed postavljenim zaključcima ignorirajući pri tome sve ono što nije. Dobili smo tako jedan revizionistički pamflet u kojem su činjenice izokrenute, istina postavljena naglavačke, a glavni akteri spašavanja djece iz ustaških logora tek suradnici onih koji to nisu niti htjeli biti. Kao dokaz za ovu moju ocjenu koristiti ću isti izvor koji koristi i Vukić: Dianin Dnevnik.

Iz uvodnih napomena

Već na samom početku svoga rada Vukić organiziranu antifašističku borbu protiv okupatora i kolaboracionista ustaša, domobrana i četnika u jednoj od najpoznatijih bitaka Drugoga svjetskoga rata na području cijele Jugoslavije, naziva ”partizanskom oružanom pobunom” dajući time opravdanje onome što se poslije bitke događalo. Jer tko se oružjem buni protiv legitimne vlasti zaslužuje kaznu: protjerivanje, zarobljavanje, strijeljanje, upućivanje u logore i na prisilni rad. Civilno stanovništvo, koje nije aktivno sudjelovalo u ”oružanoj pobuni” žene, djeca i starci tek su kolateralne žrtve, a o njima se po završetku oružanih borbi i akcije ”čišćenja terena”  brinuli upravo oni koji su ih ”počistili” iz njihovih domova.

Bitka na Kozari, Kozaračka epopeja, Treća neprijateljska ofenziva, Operacija Zapadna Bosna trajala je od 10. lipnja do 15. srpnja 1942. godine. U cilju potpunog uništenja partizanskih snaga (4.000 partizana Prvog i Drugog krajiškog Narodno-oslobodilačkog partizanskog odreda i Prve krajiška udarne brigada Narodno-oslobodilačke vojske) na području zapadne Bosne koje su držale pod kontrolom gradove Bosanski Petrovac, Drvar, Glamoč i Prijedor, te svojim diverzantskim akcijama ugrožavali sigurnost glavne komunikacije prema istočnom Balkanu i obližnji rudnik željeza Ljubiju, Paul Bader vojni komandant u Srbiji izdao je naređenje za formiranje borbene grupe „Zapadna Bosna“ i organizaciju operacije za potpuno uništenje partizanskih snaga na širem području Kozare. U operaciji je sudjelovalo 11.000 vojnika Wermachta i oko 18.000 pripadnika ustaško-domobranskih snaga. Koncentrični napad iz svih vojarni započeo je 1. lipnja 1942. godine s ciljem opkoljavanja cijelog područja i stvaranja neprobojnih zapreka za eventualno povlačenje partizanskih jedinica. Nakon intenzivne borbe, borci Drugog krajiškog odreda NOV uspjeli su 3. srpnja 1942. godine probiti obruč na jugozapadnom dijelu planine Kozare i probiti se vodeći sa sobom dio civilnog stanovništva, dok je većina ostala u obruču, a svi napori da im se pomogne ostali su bezuspješni. Obruč je ponovno bio zatvoren. Dva slijedeća tjedna trajalo je ”čišćenje” Kozare i Potkozarja od preostalih partizanskih snaga i civilnog stanovništva. Postupak prema civilima, uglavnom srpskom pravoslavnom stanovništvu bio je posebno brutalan. Dio je ubijen na licu mjesta, a velika većina transportirana u sabirne i prihvatne logore. Prema procjenama zdravstvene službe NDH u Bosanskoj Dubici (željeznička stanica Cerovljani) bilo je 26.000, u Jasenovcu 8.400, u Mlaki 7.000, Jablancu 4.000, Prijedoru 14.000 Staroj Gradiški 1.300 i Novskoj 7.300 ljudi, uglavnom staraca i žena s djecom.[1]

Iz sabirnih centara i logora dio je izbjeglica (uglavnom žena s djecom) bio raspoređivan po selima u Slavoniji, Moslavini i Bilogori, a dio transportiran u logor Staru Gradišku i obližnje logorske ekonomije (Uštica, Jablanac, Mlaka) organizirane u selima nasilno iseljenog srpskog pravoslavnog stanovništva. Za rad sposobni muškarci i žene, izdvojeni su i odvedeni na prisilni rad u Njemačku i Norvešku. U logoru Stara Gradiška  i logorskim ekonomijama ostao je, bez ikakve skrbi, veliki broj djece, od dojenčadi do četrnaestogodišnjaka, koje Vukić naziva ”ratnom siročadi”.[2] Tko ih je i zašto učinio ”ratnom siročadi” ne objašnjava.

Vukić: ”Akciju zbrinjavanja djece, uglavnom pravoslavne vjere (djece pravoslavnih roditelja)”, objašnjava Vukić tko su djeca pravoslavne vjere ”vodile su institucije Nezavisne Države Hrvatske na čelu sa šefom države, poglavnikom Antom Pavelićem.”

Kao krucijalni dokaz tomu navodi Dopis Ministarstva udružbe (socijalne skrbi) Ravnateljstvu Hrvatskih državnih željeznica od 29. srpnja 1942. godine u kojem se navodi da ”U sabirnim logorima u Jablancu, Mlaki i Uštici imade još oko 2.500 djece koja se po nalogu Poglavnika imadu preuzeti u držav. dječju zaštitu Ministarstva udružbe, kao i djeca iz sabirnog logora u St. Gradiški koja su već preuzeta.” Pri tome ignoriraju stranice Dnevnika koje rječito govore o tome na koji je način dobivena dozvola za preuzimanje djece iz logora i sabirnih centara. Nalog Poglavnika nije došao zbog njegove velike brige o sudbini djece u logorima, već zbog zalaganja Diane Budisavljević i kapetana njemačke vojske Gustava von Kocziana. Kocziana je Diana upoznala 9. lipnja 1942. godine i izložila mu namjere njene Akcije o pomoći djeci u logorima. Već 12. lipnja Koczian ju je obavijestio ”da je o oslobađanju djece pregovarao s maršalom Kvaternikom kojeg poznaje. (Slavko Kvaternik, ministar domobranstva i doglavnik, ustaški krilnik i maršal, Pavelićev zamjenik, op.a.). Kvaternik ga je uputio na svog sina (Eugena Didu Kvaternika, ravnatelja Ravnateljstva za javni red i sigurnost, na čelu Ustaške nadzorne službe kao ustaški nadzorni povjerenik, op.a.) i von Koczian se nada da će uspjeti ishoditi povoljno rješenje.”[3] Obavijest o tome ”da je ravnatelj Kvaternik dao dozvolu za preuzimanje djece iz koncentracijskih logora” dobila je 7. srpnja, a već 9. srpnja 1942. godine započinje velika akcija preuzimanja djece iz logora.[4] Dakle, nalog, odluka o preuzimanju djece iz logora nije došla ”odozgora”, već ”odozdola”, na inicijativu Diane i upornosti njemačkog časnika.

Nabrajajući ustanove NDH (Ministarstvo udružbe, Hrvatski Crveni križ i dječji domovi) i nevladine organizacije NDH (Karitas i Katoličku akciju), koje su sudjelovale u ”Akciji zbrinjavanja djece”, spomenut će tek na kraju i mnoge hrvatske građane ”među kojima se svojim angažmanom isticala skupina oko Zagrepčanke austrijskog porijekla Diane Budisavljević.” No cijeli njegov daljnji tekst referira se upravo na zapise iz Dnevnika (spominje ju 15 puta), te samo dva dokumenta ustanova NDH koje su po njemu sudjelovale u „akciji zbrinjavanja djece“ (već navedeni dokument i Odredba Ministarstva udružbe o mjerama za razmještaj izbjegličke djece od 23. kolovoza 1942. godine). Od državnih službenika posebno ističe Kamila Breslera iz Ministarstva udružbe. Bresler je u to vrijeme bio na funkciji odsječnog savjetnika i nadstojnika Odsjeka brige za obitelji i djecu Ministarstva udružbe, odnosno Glavnog ravnateljstva za udružbu i družtvovnu skrb Ministarstva unutarnjih poslova NDH. Pri tome ne navodi da je Bresler upravo zbog svoga angažmana na spašavanju djece bio odlukom svemogućeg poglavnika izbačen iz Crvenog križa i suspendiran s posla. ”Poglavnik Nezavisne Države Hrvatske odredbom svojom od 23. ožujka 1943. br. 2018/1943. riešio” je 3. travnja 1943. godine Breslera ”službe člana Središnjeg upravnog odbora Hrvatskoga Crvenog Križa”, a Predstojnik Crvenog križa Julius Hühn izrazio mu je ”zahvalnost na dosadašnjem radu u Hrvatskom Crvenom križu.”[5] Samo nekoliko dana kasnije 5. travnja 1943. godine po nalogu Glavnog ravnatelja i državnog tajnika Glavnog ravnateljstva za udružbu i družtvovnu skrb Aleksandera Seitza, prof. Kamilo Bresler razriješen je ”od vršenja službe nadstojnika odsjeka brige za obitelji i djecu”, a na njegovo mjesto postavljen je Aurel Šmit. Primopredaja Odsjeka izvršena je odmah po dobivanju naloga o razrješenju.[6] Prema iskazu Breslera početkom 1944. godine bio je ”od Saliha Kulovića (pročelnika Odjela, op.a.) pozvan ponovno na isti posao, tada u Ravnateljstvo za udružbu i društvovnu skrb, na čelu s poznatim ustaškim krvolokom Seitzom... Primio sam tu dužnost u dogovoru s ilegalnim NOP-om” (Narodno-oslobodilačkim pokretom, op.a.) ”za Zagreb na nagovor dr. Berislava Borčića, (liječnik, epidemiolog, specijalist socijalne medicine, od 1943. zdravstveni savjetnik u Glavnom ravnateljstvu za zdravstvo, te predstojnik Zdravstvenog zavoda u Zagrebu, predsjednik ilegalnog Narodno-oslobodilačkog odbora u Zagrebu od 1943. do 1945., op.a.) člana toga odbora, pod čijim rukovodstvom sam dalje radio.”[7]

O tome kako su se ustanove NDH angažirale oko zbrinjavanja djece svjedoči i Diana u Dnevniku. Po dolasku prvog transporta sa 700 djece iz Stare Gradiške u Zagreb, 11. srpnja 1942. godine započela je borba za njihov smještaj. “Neobično teško je bilo osigurati smještaj za djecu. Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa” (Alojzija Stepinca) ”bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru. Dozvola za dovođenje djece bila je tako nevoljko dana. Ustaše nisu stvarno željele da se djeca spase. I ministar udružbe je nevoljko dao odobrenje za smještaj i brigu za djecu uz usmenu preporuku da se dovede što je moguće više nepoznate djece, koja će se onda odgajati u ustaškom duhu. Ni od kuda pomoći, tako da je problem smještaja bio isključivo prepušten prof. Bresleru koji je činio čuda.”[8]

Prijevoz iz logora

Vukić bez imalo empatije objašnjava i razloge velikog broja djece ”ratne siročadi” u logorima. Tako je ”U sporazumu s Njemačkom koja je cijelo ratno vrijeme tražila radnu snagu, odlučeno da će znatan broj odraslih žena i muškaraca zarobljenika s Kozare biti upućeno na rad u Njemačku dok će djeca do 14 godina biti prepuštena na brigu hrvatskoj državi.”

Pri tome neboračko civilno stanovništvo pokupljeno  s ratnim operacijama zahvaćenih područja Kozare i Podkozarja naziva zarobljenicima umjesto izbjeglicama vjerojatno da bi opravdao njihovo deportiranje na prisilni rad, naime zarobljeni partizani uhvaćeni s oružjem, uglavnom su streljani na licu mjesta što potvrđuju i njemački dokumenti.

Vukić: ”Uz dozvolu nadležnih državnih tijela, liječnici, medicinske sestre i humanitarni djelatnici – volonteri” (tu vjerojatno misli na Dianu), uputili su se preuzeti djecu u logore Stara Gradiška i Jasenovac.”

Nakon dobivanje dozvole za preuzimanje djece Diana će 9. srpnja otputovati u Staru Gradišku. S njom su putovali gospodin dr. Vladimir Broz iz Crvenog križa (kao vođa puta) gospodin Štefanec (?) iz Ministarstva udružbe (kao blagajnik) i oko 10 sestara Crvenog križa među kojima i  dobrovoljna sestra Crvenog križa Dragica Habazin. Tek slijedeći dan dozvoljeno im je da uđu u logor. O stanju djece u logoru Stara Gradiška Diana svjedoči u zapisu u Dnevniku od 10. srpnja 1942. godine: ”A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje je još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila na smrt bolesna nismo ni ulazili... Preuzela sam bolnicu i pokušala sam uz pomoć žena iz hrvatskog logora, koje su skrbile za djecu, dobiti podatke za ova mala iznemogla bića... mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca. A svako je imalo majku koja je za njim gorko plakala, imalo je svoj dom, svoju odjeću, a sad je trpano golo u masovnu grobnicu. Nošeno devet mjeseci, u boli rođeno, s oduševljenjem pozdravljeno, s ljubavlju njegovano i odgajano, a onda – Hitler treba radnike, dovedite žene, oduzmite im djecu, pustite ih da propadnu, kakva neizmjerna tuga, kakva bol.”[9] Ovu prvu djecu koje su preuzeli bila su djeca već odvojena od majki koje su prethodnih dana bile deportirane. Sedam stotina djece od dojenčadi do 14 godina starosti.

Vukić: ”Uz ostalo trebali su uvjeravati majke da ostave djecu pri odlasku u Njemačku.”

O tome Diana piše: (Stara Gradiška, 13. srpnja 1942. godine): ¨“Pitala sam sada te žene bi li same dale svoju djecu da je povedemo. Odlučno su odbile. Što će se dogoditi njima, to neka bude i s njihovom djecom. Naš je zadatak bio preuzeti samo djecu bez roditelja ili djecu čiji ih roditelji dobrovoljno daju; nikakva prisila… Žene koje već tri dana nisu ni za sebe ni za svoju djecu dobile hranu, koje su ono malo što su donijele od kuče već potrošile, koje su za hranjenje svojih plačućih najdražih imale samo svoje suze i očaj, sad su gledale te male izgladnjele leševe. I još jedan nosač mrtvih, i još jedan; njih sedam jedan za drugim. I sad više nisu mogle izdržati. I ako vlastito srce iskrvari – spasiti, spasiti najdraže. Došle su do stolova gdje su pisane liste, gurale se i molile: Uzmite, uzmite, ne možemo ih hraniti, ne možemo dozvoliti da umru od gladi.“[10] No, bilo je i puno više slučajeva nasilnog odvajanja majki od djece. I o tome svjedoči Diana u Dnevniku: 15 srpnja 1942. u Staroj Gradiški i 4. kolovoza 1942. godine u Mlaki.[11]

Vukić: ”U logor je otputovala osobno i Diana Budisavljević, s medicinskom ekipom (od dva liječnika, op.a.). Prošla je kroz logor u Jasenovcu cestom kojom se ondje cijelo vrijeme rata odvijao promet između Jasenovca i sela Košutarica, Mlaka i Jablanca. U tim selima bio je privremeno smješten veliki broj izbjeglica.”

A ako se odvijao promet i to kroz samo područje logora, to zasigurno nije mogao biti tako strašan logor kako se o njemu piše. Da promet se odvijao, ali Vukić ne opisuje kako se taj promet doista odvijao. Za svaki prolaz cestom kroz područje logora od istočnih do zapadnih logorskih vrata, u dužini od oko 1.200 metara trebala je dozvola koju je izdavalo ”Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac” smješteno u mjestu Jasenovac. ”Pred ulazom u logor kola moraju stati. Na svaka kola se penju dvojica ustaša – jedan sjeda naprijed, a drugi otraga. Kroz logor se vozi korakom. Upozoreni smo da ne smijemo govoriti, ne smijemo se ogledavati. Na izlazu iz logora, kod posljednje stražarske kule ustaše su se opet iskrcale i vozimo se dalje.”[12] ”U logoru Jasenovac je jedan ustaša zaustavio jedna kola koja su bila ispred mene. Tri dječaka su se morala iskrcati i ustaše su ih zadržale. Budući da su u kolima bila samo veća djeca, koju nije pratila sestra, kasnije nismo mogli ustanoviti zašto su dječaci uhićeni.”[13] Dječaci od 14 godina!

Vukić: ”Ondje (u Košutarici, Mlaki i Jablancu, op.a.) su djecu, uz pomoć mladih ustaških vojnika koji su pazili da koje manje dijete ne zaostane, stavljali na kola i prevozili do željezničke stanice u Jasenovcu, odakle su vlakom putovali za Sisak i dalje za Zagreb. Slično je bilo i sa prikupljanjem djece iz Stare Gradiške...”

Ono što se desilo samo jednom u Mlaki, 4. kolovoza 1942. godine i što Vukić preuzima iz Dianinog Dnevnika[14] lakonski će upotrijebiti kao dokaz kako su ustaški vojnici savjesno i marljivo i svaki put pružali pomoć Diani, što je notorna izmišljotina. A kako su djeca putovala za Zagreb i Sisak opisuje Diana koja je kroz cijelo vrijeme putovanja od Okučana do Zagreba 10. srpnja 1942. godine bila sama sa 62 djeteta ”koja su ležala na drvenom podu, bez slame, u marvinskom vagonu, bez ikakve hrane i pića. Djeca su bila gladna i žedna... Put je bio užasan. Cijelu noć se čulo stenjanje i kukanje. Vlak je često stajao, vozio polagano, kadkad se i vraćao. Put do Zagreba činio se beskonačnim.”[15]

Slijedila su sljedeća putovanja po djecu: 13. srpnja u Staru Gradišku (650 djece), te bezuspješni ponovni put u Staru Gradišku (15. srpnja), odnosno Okučane, gdje im je rečeno da djece više nema. Uz pismeno odobrenje njemačkog majora Wilhelma Knehea iz njemačke Feldkommandature (koje je također osobno ishodila) za preuzimanje djece i trudnica iz logora, slijede daljnja putovanja 29. srpnja u Mlaku i Jablanac (850 djece), pa ponovno 2. kolovoza u Mlaku (906 djece), te 4. kolovoza u Mlaku i Košutaricu. (1.200 djece). Ono što Vukić ne želi prihvatiti jest činjenica da je jedino Diana (po njemu volonterka) bila prisutna kod preuzimanju djece za sve transporte koja su dolazila iz Stare Gradiške, Mlake i Jablanca. Liječnici i medicinsko osoblje kao i dobrovoljne sestre Crvenog križa se izmjenjuju, ali ona ide svaki put, sudjeluje pri popisivanju djece, prati ih kroz cijelo vrijeme njihovog putovanja. Od liječnika se posebno svojim zalaganjem ističe dr. Nikola Vadkov.

U Zagreb je 17. kolovoza 1942., na kolosijek „Senjak“ stigao transport s 1.080 djece iz Stare Gradiške koje su nenajavljeno dovele ustaše. Kako je izgledao taj transport opisuju Bresler: „Ovaj put djeca na oko nešto živahnija, ali većim dijelom mala djeca ispod 5 godina i mnogo dojenčadi, koju je krvnička ruka otrgla sa materinih grudiju i pobacala u marvinske vagone. Što ćemo učiniti?... Kuda s tolikom malom djecom?... kad smo poskidali iz vagona onu djecu, koja su mogla hodati, odmah su čučnula radi nužde – vidjeli smo općeniti proljev.“ Nakon utvrđivanja koje je koje dijete prema popisu koji su donijele ustaše uvidjeli su da „Preostaje još nekih 250 imena. Obredamo vagone, kad ono u tamnim uglovima vagona sve jedno dojenče do drugoga. Kako su već 24 sata na putu, ima ih koja su već pomodrila i zacenula se od plača. Odmah počesmo da ih na nosilima 4-5 najednom iznosimo. Sve je nečisto, jer nije bilo putem rublja, a niti pelena, da ih se previje… Nabrojali smo u tom jednom transportu oko 250 dojenčadi ispod jedne godine, kojima nijesmo znali imena, odnosno imali smo u ruci popis djece, ali nijesmo znali kojem djetetu pripada koje od raspoloživih imena.“[16]

Vukić: ”Mnogo ratne siročadi u tim ratnim okolnostima zarazilo se različitim bolestima. Umor i iscrpljenost od slabe prehrane pridonijeli su većem broju smrtnih slučajeva. Bilo je slučajeva kada su hrvatski vojnici pronalazili na Kozari skupine od nekoliko desetaka djece kakao napuštena od svih lutaju šumama. Vojnici su ih prevozili potom sve do Zagreba...”

Ne objašnjava, naravno od čega su bili umorni i iscrpljeni i zašto su bili slabo hranjeni. Vjerojatno su ih njihovi roditelji tjerali na dugo putovanje od mjesta rođenja do sabirnih logora, držali ih u nečistoći i bez mogućnosti pranja i odbijali ih hraniti. A kada su roditelji ”dobrovoljno” deportirani na prisilni rad u Njemačku država se odlučila brinuti o njima, ali za neke je već bilo kasno. Ustaše – hrvatski vojnici, kako ih naziva Vukić pronalazili su djecu koja su jedina preživjela pokolj ili zarobljavanje članova svojih obitelji i bijeg u šumu bio je za njih jedini spas. Nisu tu djecu napustili njihovi roditelji kako aludira u svome tekstu Vukić. Koristi pri tome vjerojatno „Izvještaj Velike župe Livac-Zapolje-Nova Gradiška od 19. kolovoza 1942. godine o zdravstvenoj situaciji u srezovima Prnjavor, Bosanska Gradiška i Bosanska Dubica u kojem se između ostaloga navodi „ pronađeno je u selima ispod Kozare dosta gladne djece i oboljele na dizenteriji i to grupa Fleksner (vrsta bakterije koja izaziva dizentriju, op.a.) koja je umiruća odvedena Crvenom križu u Zagrebu a potom u bolnicu za zarazne bolesti u Zagrebu gdje su i umrla.“

Problem smještaja

Govoreći o smještaju tako velikog broja djece koja su gotovo svakodnevno pristizala transportima u Zagreb, Vukić navodi da je Bresler predložio da se djecu smjesti u obitelji. Kako je teklo udomljavanje, odnosno kolonizacija djece i na koji način je dobivena dozvala za kolonizaciju najbolje objašnjavaju glavni akteri tih zbivanja. Naime, već od 10. kolovoza 1942. godine Diana i Kamilo razmišljaju o kolonizaciji (udomljavanju u obitelji) kao jedinom mogućem rješenju za spas tako velikog broja djece „ali ustaše to ne dozvoljavaju“.[17] Dana 13. kolovoza Diana je zabilježila u Dnevniku: „Poslijepodne odlazim s dr. Vidakovićem majoru Kneheu (Wilhelm Knehe, časnik iz njemačke Feldkommandature, op.a.) Susrećemo tamo i kapetana von Kotziana. Molim da se ishodi dozvola za kolonizaciju djece, osobito one u Jastrebarskom. S jedne strane postoji opasnost da ustaše djecu opet odvedu u logor. S druge strane, kod tako velikog broja djece svaka pojava zarazne bolesti dovodi do poboljevanja gotovo sve djece.“[18] Nakon dolaska 1.080 djece u Zagreb 17. kolovoza 1942. godine gotovo svi kapaciteti za smještaj djece bili su popunjeni. Bresler je stoga ponovo predložio da se djecu smjesti u obitelji. Diana je gđi. Bojanić, jednoj od aktivnih suradnica Akcije prenijela ovu ideju koju je ova dalje proširila među znancima ”tako da je veći broj najmanjih još istu večer dobilo novi dom”.[19]

O tome piše i Bresler: ”Bilo nam je jasno, da se djecu iz logora može spasiti samo ako ih se čim prije rasturi i preda u privatne ruke... prijavljivalo se na  stotine porodica da preuzmu tu djecu. Iako to prividno nije bila nikakva organizirana stvar, svaki čovjek koji je preuzeo jedno takvo dijete našao je deset drugih da učine to isto. Tamo gdje su se pojavljivala djeca iz logora, na vlakovima, na stanicama, za vrijeme transporta, na kolodvorima gdje su bila preuzimana ili utovarivana, pred zgradama gdje se djecu smještavalo itd. okupljalo se i javljalo na stotine ljudi s traženjem da preuzmu djecu... Mi smo predavali djecu narodu ilegalno kao i legalno… Puštanje djece iz logora Stara Gradiška, Mlaka, Jablanac i dr. došlo je naglo, transporti su dolazili u vrlo kratkim razmacima jedan za drugim. U roku od mjesec dana transportirano je i preuzeto oko 10.000 djece i o u većini teško bolesne djece. Dok se vršilo transportiranje i smještavanje djece moglo se gotovo bez opasnosti rasturiti prilično veliki broj djece. Isto tako ustaše su naglo i prestali 'puštati' djecu iz tih logora... a kolonizacija djece bila je od ustaške nadzorne službe zabranjena i pojačan njihov nadzor nad Jaskom, Siskom i prihvatilištem u Zavodu za gluhonijemu djecu u Zagrebu. U to vrijeme bio sam i suspendiran.”[20] ”Upravo kad je kolonizacija najbolje krenula, te se već vidjelo, da ćemo tim načinom spasiti najveći dio djece, stigne nas udarac od strana ustaške nadzorne službe, koja nam zabrani svako daljnje koloniziranje djece. Tim se naša prihvatilišta automatski pretvoriše u konc-logore za djecu. Nastade teška i očajna borba sa svim odlučujućim faktorima da nam ostave slobodne ruke... no uzalud... a djeca su danomice u sve većem broju umirala... badava sam resornom ministru pred svjedocima dobacio u lice, da od mene, socijalnog radnika za zaštitu djece ne može tražiti, da ovim načinom postanem uništavateljem djece, neka to onda preuzmu na svoju savjest za to kvalificirani organi. Kada sve nije pomoglo, tada sam pošao najvišem crkvenom dostojanstveniku i u ime čovječnosti zamolio, da se svojim autoritetom založi za spas naše nesretne djece. Izgleda, da je to konačno pokrenulo točku s mjesta.“[21]

„Nakon dugotrajnih nastojanja i čestih razgovora s ministrom, prof. Bresleru je konačno uspjelo dobiti dozvolu za kolonizaciju djecu – tako što je djecu preuzetu iz logora deklarirao kao izbjegličku djecu. Dozvola vrijedi za sve dječje domove. Ali, Ministarstvo ne smije preuzeti kolonizaciju, tako da pripreme mora provesti netko drugi. Prof Bresler pita mogu li to preuzeti moji suradnici. Treba putovati u različite općine i na licu mjesta sve dogovoriti sa seljacima, jer se kolonizacija velikih razmjera može provesti samo po selima, ali ne u gradu. Kažem da to moji suradnici neće moći učiniti, jer već najvažnije neće moći postići, a to je dobivanje dozvola za putovanje, budući da su moji suradnici najvećim dijelom pravoslavci…No, budući da je nadbiskup svojedobno obećao da se sve njegove organizacije biti na raspolaganju djeci, a do sada još ništa s te strane nije učinjeno, predlažem da tamo potražimo pomoć. Konačno, svaka općina ima svećenika koji ima kontakt sa stanovnicima općine, pa bi se kroz postojeću crkvenu organizaciju kolonizacija najbrže mogla provesti…“[22]  Na sastanku u njenom domu direktor Karitasa nadbiskupije Zagrebačke Stjepan Dumić i Jesih, mons. Pavao, duhovnik Katoličke akcije izrazili su „potpunu spremnost prihvatiti se posla.“[23]

Ministar udružbe dr. Lovro Sušić 23. kolovoza 1942. godine uputio je Odjelu za društvovno osiguranje, zaštitu i skrb navedenog ministarstva odredbu ”u skladu sa smjernicama određenim po Županstvu pri Poglavniku, a prema sporazumu s Uredom III. Ustaške nadzorne službe“ kojom je odredio da Odjel ”žurno poduzme sve potrebne mjere za razmještaj izbjegličke djece, koju je Ministarstvo po nalogu Poglavnika preuzelo iz sabirnih logora u dječja prihvatilišta.” Djeca su se prema odredbi mogla predati ”1. Roditeljima, u koliko ne postoje politički razlozi protiv ove predaje. 2. Hrvatskim i katoličkim, seljačkim i građanskim obiteljima”, te ”Državnim i posebničkim dječjim domovima i odgojnim zavodima...”. Nadalje, Odjel će u svome radu surađivati s hrvatskim i katoličkim, srkvenim i dobrotvornim ustanovama, te osobito s ”Charitasom” i Hrvatskim Crvenim križem. Bresler, kao odsječni savjetnik i nadstojnik Odjela brige za obitelji i djecu ovlašten je da ”podpisuje sve žurne dopise u savezu s gornjom odredbom”. Trebalo je voditi što točniji očevidnik s potrebnim podacima o djeci koja se smatraju ”pitomcima Državne dječje zaštite Ministarstva udružbe”.[24] Dojenčad i mala djeca, za koju ne postoje potrebni podaci ovom su se odredbom proglasili nahodima i s njima se imalo postupati prema postojećim zakonima. Odredba je donijela spas velikom broju djece, ali u svojoj suštini ona je bila izrazito diskriminirajuća prema srpskom pravoslavnom stanovništvu. Najveći broj djece bio je pravoslavne vjere čijim pripadnicima je ova odredba onemogućavala udomljavanje djece. Istovremeno vraćanje djece roditeljima bilo je uvjetovano nepostojanjem ikakvih političkih razloga. A bila su to većinom djeca iz partizanskih krajeva čiji očevi, pa i majke bili, naravno ne svi, aktivni učesnici ili suradnici NOP-a.

Diana je bila izuzetno ponosna na uspješnu realizaciju ideje o udomljavanju djece putem crkvenih organizacija. „Bio je to početak nove aktivnosti Karitasa. Samo iz Zagreba je na taj način kolonizirano oko 5.000 pravoslavne djece… Tisuće djece i odraslih je došlo na selo i rad posredstvom nadbiskupskog Karitasa i čini mi izvjesno zadovoljstvo da sam tom širokom zbrinjavanju ljudi koji su ostali bez svog doma položila kamen temeljac.“[25]

U godišnjaku ”Karitasa” nadbiskupije Zagrebačke za 1942. godinu objavljen je tekst o kolonizaciji djece.[26] ”Odredbom Preuzvišenoga Gospodina Nadbiskupa Dra Alojzija Stepinca, hrvatskog Metropolite, u sporazumu sa Ministarstvom udružbe preuzela je Karitas Nadbiskupije Zagrebačke smještavanje po selima i gradovima djece, koja su uslied sadašnjih ratnih prilika većim dielom ostala bez roditelja i bez domova. Da se ta velika i plemenita akcija može izvršiti, uputio je Preuzvišeni Gospodin nadbiskup zagrebački Poslanicu svim župnim uredima i zamolio ih da pomognu Karitas Nadbiskupije Zagrebačke u ovome radu.” Iz istog izvora saznajemo da je do kraja 1942. godine na ovaj način bilo razmješteno 5.124 djece.[27]

Dozvola UNS-a

Vukić: ”Diana Budisavljević vodila je kartoteku s imenima udomljene djece. Na kraju rata kartoteka je imala 12.000 imena.”

Netočno, Diana nije vodila kartoteku udomljene djece već sve djece koja su u velikim transportima stizala u Zagreb ili prošla kroz Zagreb prema nekom drugom odredištu. Tiskala je posebne kartice vel. 12 x 9 cm na kojima su ona i njeni suradnici bilježili sve poznate podatke o svakom pojedinom djetetu, a između ostaloga i podatak o udomljavanju ukoliko je dijete bilo udomljeno. Rad na „Kartoteci“ djece započeo je iza 14. kolovoza 1942. godine na zamolbu Breslera. Do tada je (kao uostalom i nadalje) svaka ustanova u kojoj su bila smještena djeca vodila svoju zaseban popis djece, a postojale su i transportne liste na kojima su djeca bila popisana po rednim brojevima (s kojima su bila i označena). Trebalo je sve te popise iz raznih ustanova objedinit, uskladiti s transportnim brojevima, ispraviti eventualne netočne podatke i nadopisati nove ukoliko ih je bilo. Osim ove glavne kartoteke izrađen je popis djece mlađe od šest godina, djece s posebnim oznakama, popis djece koju su tražili njihovi roditelji.

Točne su činjenice, koje navodi Vukić, da su suradnici „Akcije“ tijekom rata odgovorili „na 3-4.000 upita iz Njemačke“ te da je „Crveni križ Hrvatske“ tražio od Diane i njene „Akcije“ „informacije za od prilike 1.500“ djece, [28] ali se pri tome na pita gdje su tu državne ustanove, zar to ne bi trebao biti njihov posao? Zašto se svi ti ljudi obraćaju Diani kao privatnoj osobi ne vezenoj niti za jednu ustanovu NDH (uključujući tu i Crveni križ) ili nevladinu udrugu (Karitas, Katolička akcija…)?

Dobrotvori i hranitelji

Vukić: "Poslije rata, nove su komunističke vlasti odmah smijenile Kamila Breslera s rukovodećeg položaja, a na njegovo mjesto dolazi partizanka Tatjana Marinić. Ona je u vrijeme najveće izbjegličke krize radila u domu u Jastrebarskom. Tamo ju je poslao upravo Bresler kao voditeljicu djevojačke škole za njegovateljice u Rudama kod Samobora, da sa svojim štićenicama pomogne zbrinjavanju pristiglih izbjeglica. No, 1943. ona napušta svoje štićenice i djecu povjerenu na skrb i odlazi u partizane.“

Tatjana Marinić, predratna komunistička aktivistica doista je došla u Jastrebarsko na poticaj Breslera zajedno sa učenicama Male škole u Rudama (škola za odgajateljice u vrtićima) koju je tamo organizirala i vodila. Njihova pomoć u skrbi oko djece bila je od neprocjenjive važnosti. Tek malo starije od svojih štićenika, uspjele su im nježnošću i majčinskom brigom vratiti osmjeh na lica. Tatjana je pak činila sve što je bilo u njenoj mogućnosti da djeci osigura prikladan smještaj i odgovarajuću prehranu. I prije rata bila je zbog svoje je komunističke djelatnosti više puta hapšena. U ljeto 1943. godine zbog svoje je djelatnosti na pomoći djeci u Jastrebarskom (i neprestanim svađama sa časnim sestrama koje su se također brinule o djeci) ponovo završila u zatvoru. Po izlasku iz zatvora zajedno sa većinom svojih učenica odlazi u partizane. Pridružila im se i časna sestra dr. Kristina.[29] U partizanima, koristi stečeno znanje i dugogodišnje iskustvo u radu s djecom, radi na organiziranju dječjih domova na području Banije, Korduna i Like. Tatjana Marinić još je 15. listopada 1944. godine podnijela prijavu Zemaljskoj komisiji Hrvatske za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača protiv upraviteljice Dječjeg doma u Jastrebarskom časne sestre Pulherije Barta i ekonoma istog doma časne sestre Gaudencije. Kao zločin pripisala im je ubojstva i zlostavljanja, te lišavanje života neustanovljenog broja partizanske i srpske djece.[30] Časna sestra Pulherija Barta, rođakinja Mile Budaka, ustaškog ministra bogoštovlja i nastave bila je jedina časna koja je prije završetka rata pobjegla iz Hrvatske u Austriju. Ali, zahtjev za njenu ekstradiciju nikad nije bio postavljen, niti je bila proglašena ratnim zločincem. Sestra Gaudencija ostala je i nakon završetka rata u Dječjem domu, da bi nešto kasnije otišla u Ljubljanu. Niti ona nikad nije bila proglašena ratnim zločincem. No, izjava Tatjane Marinić, glavne tužiteljice časnih sestara (tada je bila referent socijalne zaštite i skrbi odjela socijalne politike ZAVNOH-a) dana Zemaljskoj komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača postala je osnova za svako daljnje neopravdano promišljanje o negativnoj ulozi časnih sestara u spašavanju djece u Jastrebarskom.[31]

Oduzimanje kartoteke

Vukić: „Po nalogu Tatjane Marinić Akciji Diane Budisavljević oduzeta je kartoteka s imenima, podacima i fotografijama djece.“

Da li je to bio Tatjanin nalog (ona ga je doista potpisala) ili izvršenje naloga nekog odozgora neće se nikad moći sa sigurnošću utvrditi. Njenom nadređenom, tadašnjem ministru socijalne politike Jurici Draušniku, Dianina je „Akcija“ spasila dvoje djecu iz logora Stara Gradiška.

Vukić: „Kasnije je sa suprugom Julijem emigrirala natrag u rodnu Austriju“

Kada joj je u svibnju 1945. godine oduzeta Kartoteka i drugi dokumenti nije mogla sakriti tugu, bol i ogorčenje. U veljači 1947. godine predala je izvještaj o radu „Akcije“ Uličnom odboru AFŽ-a, uredno je pospremila sve preostale dokumente u veliki drveni sanduk i zaključala ga. O „Akciji“ nije nikad više nije progovorila. Uvijek sklona pomoći ljudima i poslije rata nastavila je s humanitarnim radom. Kada je 1953. godine u okolici Innsbrucka, grada u kojem se rodila, osnovano prvo S.O.S. dječje selo Diana ga je, iako nije posjedovala veća novčana sredstva, svake godine materijalno podupirala. 1972. godine zajedno sa suprugom vratila se (a ne emigrirala) u svoj rodni Innsbruck, gdje je i umrla  1978. godine.

Humani pothvat

Vukić: „Sustavno se prešućivalo da su za pomoć izbjeglicama i internircima srpsko-pravoslavne vjere, Diana Budisavljević i njeni suradnici imali odobrenje državnog sustava, odnosno Ustaške nadzorne službe, već od listopada 1941. godine. Kasnije tu podršku i odobrenje potvrđuju i ministri u Vladi NDH poput Lovre Sušića, Save Besarovića, Andrije Artukovića pa sve do poglavnika Ante Pavelića.“

Sustavno se, nažalost prešućivala cijela ”Akcija Diane Budisavljević”, kao uostalom i njen osobni angažman u pomoći zatočenim srpskim ženama s djecom u logorima Lobor-Grad i Gornja Rijeka i njezina stvarna uloga u preuzimanju djece iz ustaških logora. Ali, njena „Akcija” za čije je djelovanje preuzela odgovornost i koja se uostalom i vodila pod njenim imenom nije imala odobrenje državnog sustava, tek pismenu potvrdu Vilka Kühnela, predstojnika Ravnateljstva ustaškog redarstva – Židovski odsjek. Dr. Savo Besarović (od 1942. godine na poziv Pavelića postaje predstavnik Srba u Hrvatskom državnom saboru i nešto kasnije saborski bilježnik), joj je obećavao ishođenje dozvole za njezin rad ”ali nikad nije obećanja ispunio”[32] Ishodio joj je audijenciju kod Andrije Artukovića (od travnja 1941. do listopada 1942. ministra unutrašnjih poslova NDH). Artuković joj je na njenu zamolbu za dobivanjem dozvole  odgovorio ”da nije kompetentan za ono što“ njoj treba, jer dozvolu može izdati samo ravnatelj za sigurnost Kvaternik.“[33] Na moje pitanje je li moj rad za internirane uopće dozvoljen, izjavio je da jest” i da joj ”u tome ni jedna instanca neće praviti bilo kakve poteškoće. Na toj usmenoj dozvoli sam u budućnosti gradila svoju Akciju. Bila je to moja jedina, bila sam svjesna, naravno, vrlo iluzorna zaštita od ustaša.”[34] Iako je cijeli tjedan svakodnevno telefonirala Artukoviću u vezi obećanog prijema kod Kvaternika nikad joj se više nije javio niti primio na razgovor. Konačno 26. veljače 1942. odlazi i „u Židovski odsjek Ustaške policije pokušati dobiti dozvolu za svoj rad. Predstojnik me primio ljubazno, ali smatrajući da nije nadležan, ne želi mi dati pismeno odobrenje… Konačno je na moju opetovanu izjavu da od Ravnateljstva za sigurnost ne mogu dobiti ništa napismeno, dr. Kühmel bio spreman izdati pismenu dozvolu. ”[35]  Pri tome ju je upozorio da joj njegova dozvola ”u određenim prilikama neće ništa značiti”. To što je Ravnateljstvo ustaškog redarstva u kojem je bio i Židovski odsjek predstavljao Ured I Ustaške nadzorne službe Vukić tumači da je Ustaška nadzorna služba dala Diani dozvolu za njezin rad. Dozvolu je uostalom potpisao na svoju ruku, Kühnel, a ne ustaški nadzorni povjerenik, odnosno Eugen Dido Kvaternik. O kakvoj Pavelićevoj dozvoli govori Vukić, nisam uspjela utvrditi.

Vukić: ”On (Pavelić) je primjerice 1944. godine odlikovao Juliju Šepić, tabornicu Ženske loze ustaškog pokreta iz Siska „za osobno požrtvovan rad oko opskrbljivanja napuštene djece s Kozare.“

Prelistala sam mnoge dokumente o logoru u Sisku, ali nigdje nisam pronašla njezino ime ni bilo kakav podatak o njenom ”požrtvovnom radu”. Državno ”Prihvatilište za djecu izbjeglica” u Sisku, započelo je radom 3. kolovoza 1942. godine kada u njega stiže prvi transport djece iz Mlake. Djeca su bila smještena na više lokacija u gradu. Osim djece preuzete iz ustaških logora tu su bila smještena i djeca oduzeta ženama iz ustaško-njemačkog sabirnog logora koje si također nalazio u Sisku. Žene su slane na prisilni rad u Njemačku, a djeca ostavljene na „brizi“ hrvatskoj državi. Potkraj rujna 1942. godine u „Prihvatilištu“ se nalazilo 4.720 djece. U listopadu 1942. godine Jana Koch, dobrovoljna sestra Crvenog križa posjetila je logor u Sisku povodom poziva uprave „sabirnog logora“ središnjici Crvenog križa u Zagrebu da preuzme rukovođenje ambulantom logora za žene, zapisavši pri tome: „…Solana, gola golcata zgrada, sva od betona, neugodno hladna. Na podu ni krpe, ni slame. Zidovi, godinama zasićeni solju, isparuju tešku vlagu, koja grize oči i peče u grlu. U toj hladnoći apatično sjede četiri postarije zatočenice. Premda je već davno prošlo tri sata poslije podne, djeca tog dana još ništa nisu jela. Bila su puna gnojnih rana i krasta, a svakom je djetetu curio iz uha gnoj, po kojem su milili crvi. Jadna su djeca neopisivo zaudarala. Njihove oči bile su upaljene i gusto suzile. Plač djece jezivo je odjekivao u tim hladnim zidinama.“[36] Zbog vrlo loših zdravstvenih, higijenskih i smještajnih uvjeta koji su uzrokovali veliku smrtnost djece, tijekom rujna, listopada i studenoga prebačena su u Zagreb, sveukupno 2.358 djeteta.

Logor u Sisku je u doslovnom smislu bio koncentracioni logor za djecu, možda jedini u čitavoj okupiranoj Europi o čemu svjedoči i broj umrle djece. Smrtnost djece u pojedinim prihvatilištima i bolnicama u koja su bila smještena bila je različita i ovisila je o zdravstvenom stanju pojedinih dječjih skupina (transporta), savjesnosti i požrtvovnosti liječnika, medicinskih sestara… Najveća je smrtnost djece bila upravo u državnim dječjim prihvatilištima u Sisku i Gornjoj Rijeci, a najmanja u Državnom dječjem domu u Jastrebarskom i Donjoj Reci.  „Tako je n pr. godine 1942. u prihvatilištu u Sisku prihvaćeno 2.272 djece od kojih je umrlo 1.700, tj. 74%. U prihvatilište Jastrebarsko primljeno je godine 1942. 2.997 djeteta od kojih je umrlo samo 499, t.j. 17% iako su ovamo upućivana najteže bolesna djeca.“[37]

Vukić: ”U neobjavljenom memoarskom tekstu koji je nakon osude na izdržavanje kazne napisao Dinko Šakić, jedan od dužnosnika u starogradiškom i jasenovačkom logoru, tvrdi da je poruku o potrebi zbrinjavanja većeg broja djece koja su stigla u Staru Gradišku i kod Jasenovca, nadbiskupu Stepincu među prvima poslao Vjekoslav Luburić u to vrijeme povjerenik za logore UNS-a.” te „je dostavio i određen novčani iznos za skrb djece koju je preuzeo Karitas.“

Diana o Luburiću piše bez imalo simpatija: „Prijepodne je bio došao i Luburić. Bio je bijesan što mora predati djecu. Kazao je da ima dovoljno katoličke djece u Zagrebu koja rastu u bijedi. Neka se za njih brinemo… Onda nam je opet prijetio da samo o njegovoj dobroj volji ovisi hoće li nas pustiti iz logora. Ima mogućnosti sakriti nas tako da nas nitko neće naći…“ Pregledom pak godišnjaka Karitasa za 1942., 1943. i 1944. godinu u kojima su popisani svi dobrovoljni darivaoci novčanih sredstava za pomoć djeci nisam naišla na ime Vjekoslava Maksa Luburića, osim ako nije uplatio sredstva kao anonimna osoba.

Pavelić, a ne Partija

Vukić: „Iz zapisa Diane Budisavljević i drugih sudionika i dokumenata vidi se da u logorima nakon toga više nema tolikog broja djece. A nije ga bilo ni prije 'kozaračkog zbjega'. Stoga se otvara pitanje otkud na popisu Spomen područja Jasenovac, koji se financira iz hrvatskog proračuna, imena više od 20.000 djece navodno ubijenih u tom logoru.“

Bresler: ”Prema službenom izvještaju ustaškog izaslanika od 9. kolovoza 1942. godine nalazilo se dana 25. srpnja 1942. godine u logorima ”Mlaka i Jablanac 9.176 žena i djece, u Novskoj 2.592 žena i djece, u Prijedoru 4.090 žena i djece te u Uštici 8.000 žena i djece ”svega 23.858 žena i djece i 717 muškaraca. U svemu je uspjelo spasiti iz ovih logora oko 12.000 djece. Gdje je ostatak...?”[38]

I za kraj teksta Vukić naglašava: „Nakon Drugoga svjetskoga rata režim je potencirao priču da je „spašavanje djece iz ustaških logora“ organizirala Komunistička partija. Iako je među sudionicima pomaganja, a osobito onima iz visokog društva, bio tek poneki partijski simpatizer. Nasuprot tome, a mnogo bliže istini, moglo bi se reći: kozaračku, partizansku djecu, spašavao je Pavelić, a ne Parija.“

Pri tome glavni mu je adut, očigledno, Bresler, službenik Ministrstva udružbe. Bresler: ”Prema tome svi poslovi na tom području koje je legalno vodilo ustaško ministarstvo udružbe bili su mi poznati i u većini prolazili kroz moje ruke. Neposredno pretpostavljeni bio mi je Salih Kulović koji je isprva slutio, a kasnije i znao sve što sam radio u korist djece ali je sve šutke potpisivao... Osim toga moglo se isto tako pod nazivom ”djeca izbjegliza ispred NOV” preuzeti i smještavati djecu žrtava fašističkog terora... Tako sam čitavo vrijeme radio u tom ”ministarstvu”, povezan s grupom aktivista NOP-a u samoj ustanovi, Crvenom Križu i drugim aktivistima u gradu i zemlji. Sudjelovao sam u svim ilegalnim akcijama koje su se pod pokrićem Crvenog Križa i ”ministarstva udružbe” provodile u korist NOB-a.”[39]

Bresler je bio službom vezan uz ustašku vlast, ali sve što je radio ovisilo je od njega samog, njegove hrabrosti, odgovornosti, požrtvovnosti i snalažljivosti. Nije dobivao naloge za ono što je radio već je bio prisiljen snalaziti se sam, moliti nadležne za pomoć, koju su mu nesebično pružali mnogi građani Zagreba i Siska, seljaci okolnih sela, radnici i namještenici, liječnici i liječnice, medicinsko osoblje, dobrovoljne sestre Crvenog križa i to ne samo oni okupljeni oko Akcije Diane Budisavljević. Iako kao povjesničarka ne volim takva pitanja, ipak ovdje se moram zapitati: Što bi bilo s djecom da je umjesto Breslera odjel vodio neki drugi službenik? Što bi bilo s djecom da nije bilo Diane Budisavljević?

Ni Partija, ni Pavelić nisu organizatori spašavanja djece iz ustaških logora. Ali je među onima koji su aktivno pomagali u brizi oko djece bilo članova komunističke partije i simpatizera NOP-a. Od onih koje u svome tekstu spominje Vukić to su zasigurno bili i dr. Branko Dragišić i dr. Branko Davila i Tatjana Marinić i Kamilo Bresler. Kojoj skupini je pripadala Diana Budisavljević? Onom velikom broju građana Zagreba, među kojima je bilo i radnika i namještenika službom vezanih uz državni aparat NDH-a i njegove ustanove, ali nisu bili pristalice ustaške vlasti niti pripadnici ustaškog pokreta, koji nisu pripadali organiziranom Narodno-oslobodilačkom pokretu Zagreba niti bili članovi antifašističkih organizacija, ali su pružali, na svoj način i u skladu sa svojim moralnim načelima, aktivan otpor ustaškoj vlasti i ustaškom režimu.

I za kraj. Jedini ”Dječji dom” koji je osnovan prije početka velike akcije preuzimanja djece iz ustaških logora i koji je doista bio pod upravom Ustaške nadzorne službe Vukić s razlogom ne spominje. Krajem lipnja 1942. godine, u Gornjoj Rijeci nedaleko Križevaca osnovan je „Dječji dom za izbjegličku djecu”. Prema svjedočanstvu Ljube Miloša jednom od zapovjednika radne službe u logoru Jasenovac, ovaj je ”dječji dom” osnovan na inicijativu Eugena Dide Kvaternika sa ciljem „da se mala srpska djeca koja su ostala bez roditelja, odgoje u ustaškom duhu.“[40] I doista, 24. lipnja 100, 2. srpnja 100 i 4. srpnja 1942. godine 200 djece transportirano je preko Zagreba iz Stare Gradiške u Gornju Rijeku.[41] Zapovjednik logora bio je student tehnike Milovan Pavlić (ustaški časnik), a o djeci su se brinule članice Ženske loze ustaške mladeži i 10-ak zagrebačkih studentica na obaveznoj praksi ”državne častne službe”.

Diana je 13. kolovoza 1942. u Ministarstvu udružbe tražila da se ode i po tu djecu.[42] No, iako je Ministarstvo udružbe vodilo pregovore s UNS-om da se i taj logor stavi pod njegovu upravu, ustaše su tako nešto odbijale. A onda je sredinom kolovoza stigao alarmantni poziv iz Gornje Rijeke: ”Preuzmite smjesta djecu jer se zdravstveno stanje pogoršava. Preuzmite bezuvjetno djecu jer zapovjedništvo napušta logor”.[43] Bresler je na brzinu uspio osigurati željeznički kompoziciju sa sedam teretnih vagona, dva kamiona i kola Crvenog križa za prijevoz bolesne djece, te je 14. kolovoza s grupom od 15 sestara Crvenog križa među kojima je bila je i sestra Dragica Habazin, otišao u Gornju Rijeku. Diana nije mogla ići zbog bolesti. O stanju u Gornjoj Rijeci Bresler svjedoči: „Mukla šutnja prekrivala je cijelu zgradu. U dvorištu su tinjali ostaci kupova spaljene slame, a nekoliko studentica glavinjalo je po dvorištu. Bilo je jasno: pjegavac.“[44] U smještaju djece koja su sva sjedila vani u dvorištu, u kamione pomagali su seljaci iz obližnjih sela koji su donijeli i nešto hrane i mlijeka za potpuno izgladnjelu djecu. I kad su kamioni već stigli do 40 km udaljene željezničke stanice u Zlatar Bistrici kad je netko napomenuo Bresleru da su zaboravili na djecu u bolnici. Bresler nije oklijevao već se vratio u Gornju Rijeku s nekoliko sestara. „Sad nas je dočekao zapovjednik, jer je slutio da sam možda otkrio tajnu „preodgoja“ u „dječjem domu“ ustaške mladeži. Bez riječi uđemo ravno u zgradu… konačno nađemo bolesnike. U dvije sobe veličine 3 x 4 m, na tim trokatnim uskim policama, na golim daskama, zbijeni jedni uz druge, ležali su bolesnici – goli, pokriveni nekim dronjcima. Potpuno sama djeca u svim stadijima pjegavaca i agonije. Na vratima iza nas stajali su „zapovjednik“ i njegov „zamjenik“: Smiješeći se rekli su mi: „Pa valjda ne ćete to vući sa sobom. Samo vi to ostavite nama, do na večer mi ćemo „to urediti“. Tražili su od Breslera da potpiše da je djecu preuzeo u redu, a nakon što je to učinio rekli su mu da su djeca već u kamionu. „Pogledam u kamion. Skoro sam se srušio. Dva su kamiona bila do ruba puna dječjih kostura, koja se više nisu mogla ni micati, nabacana su na kola kao cjepanice. Umrla su sva do jednoga u Zaraznoj bolnici u Zagrebu.“[45] Sva su djeca prebačena u Zagreb. „Otvorismo vagone i počesmo iznositi golu djecu. Nastade strka na kolodvoru (kompozicija se zabunom zaustavila na Glavnom kolodvoru, umjesto na Senjaku udaljenom od očiju javnosti, op.a.). Tko zna do čega bi došlo da se nije tu stvorio jedan poznati ustaški liječnik (dr. Eugen Pusić?, op.a.) koji je smjesta dao postaviti oružani kordon da spriječi i potisne svjetinu i naredi da najbržim mogućim načinom iznesemo djecu. Studentice koje su zajedno s djecom stigle iz Gornje Rijeke također su bile zaražene tako da su morale biti prevežene u bolnicu.[46] Najteže bolesna djeca su bila prebačena u Zaraznu bolnicu, a većina u Jastrebarsko gdje je za njih u dijelu franjevačkog samostana osnovana posebna karantena.[47] ”Dječji dom” Ustaške nadzorne službe prestao je s radom.

(Autorica je profesorica povijesti, muzejska savjetnica, predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac i kandidatkinja doktorskog studija Sveučilišta u Zagrebu)

[1]Dragoje Lukić, Djeca Bosanske Krajine, str. 123.

[2]Prema Izvještaju Mihajla Komunickog, djelatnika Minstarstva udružbe 25. srpnja 1942. godine u ustaškim sabirnim logorima Mlaka, Jablanac, Novska, Prijedor i Uštica nalazilo se 23.858 žena s djecom uz opasku, “da je taj pregled tek približno točan.” HR HDA, AFŽ-log.-23/32.

[3]Dnevnik, str. 60.

[4]Isto, str. 68.

[5]Hrvatski Crveni križ, gospodinu Kamilu Bresleru, dopis od 3. travnja 1943. godine. Hrvatski školski muzej, A 3735 Bresler

[6]Isto. Zbog pretjerane aktivnosti na spašavanju djece bio je nakratko suspendiran i u rujnu 1942. godine.

[7]HR-HDA-1753 Osobni arhivski fond Ivan Očak. 

[8]Dnevnik, str. 76.

[9]Isto, str. 71-72.

[10]Isto, str. 73.

[11]Isto, str. 76-77 i 87.

[12]Isto, str. 81.

[13]Isto, str. 86.

[14]Isto, str. 88/89.

[15]Isto, str. 74.

[16]Kamilo Bresler, Spašavanje kozaračke djece godine 1942., str. 15-16. HŠM,

[17] Dnevnik, str. 92.

[18] Isto, str. 93.

[19] ist, str. 95.

[20] HR HDA-1753 Osobni arhivski fond Ivan Očak

[21] Kamilo Bresler, Spašavanje kozaračke djece godine 1942., str, 15/16,  Hrvatski školski muzej, A 3735 Bresler

[22] Dnevnik, str. 98-99.

[23] Isto, str. 99.

[24]Žene Hrvatske u NOB-i, Knjiga druga, Zagreb, 1955., str. 377.

[25] Dnevnik, str. 99.

[26] Karitas nadbiskupije Zagrebačke, 1942., str. 5

[27] Isto, str. 6.

[28]„Prikaz rada Akcije Diane Budisavljević za doba okupacije od oktobra 1941. dojuna 1945.“ napisan 1947. godine po zahtjevu rajonskog odbora AFŽ-a, str. 2.

[29] Tatjana Černozubov (u. Vajagić) u opisu fotografije iz Jastrebarskog, HPM/MRNH-F-10500.

[30]HDA, AFŽ-log 23/48

[31]HDA, AFŽ-log 23/47

[32] Dnevnik, str. 26.

[33] Dnevnik, str. 21-22.

[34]Dnevnik, str. 21-22.

[35] Isto.

[36]Žene Hrvatske u NOB-i, Knjiga II, str. 380. Izvod iz zapisnika Jane Koch, književnice i aktivne sudionice u spašavanju djece. tajnica Crvenog križa Hrvatske, ilegalna aktivistica NOP-a.

[37]Kamilo Bresler, Spašavanje kozaračke djece godine 1942., str. 14. HŠM

[38] Isto, str. 14/15.

[39] HR-HDA-1753 Osobni arhivski fond Ivan Očak. 

[40]Antun Miletić, Koncentracioni logor Jasenovac, Knjiga II., str. 1.084. Izvod iz saslušanja Ljube Miloša

[41] HR HDA AFŽ-log.-23/45. Popis ratom postradale djece

[42] Dnevnik, str. 93.

[43] HR HAD AFŽ-log. 23/28. Izjava Kamila Breslera.

[44] Isto.

[45] HR HDA AFŽ-log 23/28. Izjava Kamila Breslera

[46]HR HDA AFŽ-log 23/28. Izjava Kamila Breslera

[47] Prema neobjavljenim istarživanja dokorice povijesnih znanosti Narcise Lengel Krizman u Gornjoj Rijeci bilo je smješteno 325 djeteta između 5 i 14 godina od kojih 97 djevojčica. U Zagreb je prebačeno njih 249, od kojih je 52 odmah bilo prebačeno u Zaraznu bolnicu, a njih 147 u Jastrebarsko. U bolnici je umrlo njih 20, a u logoru prije dolaska Breslera njih 59. Sudbina ostale djece ostala joj je nepoznata.