Drago Pilsel
<p>
Autor je dugogodišnji vanjskopolitički komentator raznih medija i stručnjak za religijska pitanja. Magistar je znanosti specijaliziran za područje političke teologije. Rođen je u Buenos Airesu 1962. gdje je 1986. i 1987. započeo filozofsko i teološko školovanje na fakultetu na kojem je profesor i rektor bio papa. Živi i radi u Zagrebu.</p>
FaH/ EPA, ANDY RAIN
Sve upućuje, ne samo način kojim nas to uvjerava The Washington Post, da nema drugog izlaza već da ćemo svjedočiti vrlo skorom selektivnom napadu saveznika protiv Sirije. Na čelu još jedne ''voluntarističke koalicije'' (što ne treba biti shvaćeno kao multilateralizam) opet je SAD.
Iako je svaki slučaj zaseban i mnogi nam primjeri, u geopolitici osobito, pokazuju ljudsku sposobnost da neki uvijek zapnu za istim kamenom, važno je uzeti u razmatranje akumulirano iskustvo koje je dovelo do ovog kao i što se može očekivati u skoroj budućnosti.
Daleko smo do situacije, koju površni poznavatelji prilika ponavljaju u svojim reakcijama, najčešće na brzopletim raspravama na Facebooku, da se sada planira neka jaka interventna snaga (kao one u Iraku i Afganistanu) pa čak ni potpuno rušenje Assadova režima (kao što je bio slučaj s intervencijom u Libiji). Jer Obama je stigao «ante portas», ali, podsjetit ćemo neupućene, nakon teških lekcija naučenih ranije, a baš posebice u Libiji gdje je sam pisao scenarij po kojem je bio uvjeren da neće vojno zaglibiti u regiji, odnosno zemlji. Ubojstvo njegova veleposlanika ga je skoro koštalo glave.
Iz libijskoga slučaja Obama izvlači pouku da je u akciju vrlo važno krenuti u pratnji islamskih drugova (Saudijska Arabija, Jordan, Katar, Turska) kako bi se maksimalno izbjegle civilizacijske konfrontacije. Osim toga, američki predsjednik zna da je, ako ima političke volje, postojanje kakvog-takvog međunarodnog alibija za napad samo formalnost koje nema osobitih posljedica.
U Iraku nije postojao međunarodni konsenzus (od Vatikana na dalje), ali to nije spriječilo avanturizam koji je Irak doveo do teškog građanskoga rata.
U Libiji su se pak do daske forsirale dvije donesene rezolucije, naoružavajući pobunjenike, napadajući ciljeve izvan dogovorenih i dozvoljenih gabarita i razbacajući na terenu jedinice za posebne namjene koje nisu ništa sredile jer je zemlja u katastrofalnom stanju etničkih i plemenskih miniratova.
Povrh svega, Obama shvaća da poanta nije u svrgavanju diktatora (bio to Sadam Husein ili Muamar el Gadafi) koliko pronalaženju odgovarajuće alternative. Konačno, Obama zna da je naoružavanje oporbenjaka i ustanika vrlo opasno (kobne posljedice u Maliju, Nigeru i Tunisu), jer može dovesti do velikog debalansa (u ovom slučaju da se Al Kaida i Hezbollah utabore jače nego što je predviđeno) osobito kada je prvi cilj postići stabilnost, a tek potom uvođenje višestranačja i demokratskih institucija. Na sve ovo, svjestan sam, diže se graja koja me želi podsjetiti da bi bilo korisno «širiti demokraciju i teoriju otvorenog društva» i u drugim apsolutističkim sredinama regije. Slažem se, ali to danas nije naš predmet.
Mislim da je važno, izuzetno važno, kritičarima Obamine administracije i akcije koja kreće pojasniti ne baš mali detalj: Obama je dao do znanja da je korištenje kemijskoga oružja onaj Rubikon, ona crvena linija, iza koje će stvarno biti posljedica. Podigao je ljestvicu toliko visoko jer je mislio da nitko normalan, koliko diktatorski bio raspoložen, neće taj Rubikon prijeći.
Zaklonjen iza toga upozorenja, Obama je mogao izbjeći invaziju u Siriju (vrlo nesigurna ishoda), dok je čekao način da na pregovarački stol namami pobunjenike, one najfleksibilnije i bez da ih previše naoružava, te s druge strane, da na taj isti stol dovuče predstavnike režima kojeg je do prije koji mjesec ipak promatrao kao manje zlo u cijeloj priči. Naime, Assad, ako dobro pogledamo, ne predstavlja opasnost niti za jedan vitalni interes SAD-a i daleko je bolja varijanta nego Al Nusra i ta ekipa fundamentalističkih kilera.
Ali sada, nakon što je američki državni tajnik John Kerry, ne čekajući izvještaj stručnjaka UN-ovih sladoledara, nepotreban ako ćemo biti iskreni, javno optužio sirijski režim da je odgovoran za kemijski napad nad civilima, Obama je u poziciji u kojoj nije želio biti, ali u kojoj mora djelovati kako ne bi izgubio kredibilitet pred američkim građanima. Pa čak i zbog toga što postoji teoretska mogućnost da neki drugi hazarderi, u Pyongyangu ili Teheranu, zaključe da mogu prijeći neke druge crvene linije.
Budući da mislim da stvari stoje kako sam ih opisao, logično je zaključiti da će se Obama truditi kako bi sa savezničkim snagama ograničio napad na kemijske arsenale i na neke instalacije u kojima su centri zapovijedanja i kontrole oružanih snaga. Ne budite naivni i ne recite da toga u Siriji više nema, da je sve porušeno.
Iako Obama zna da će na njega pasti salva kritike onih koji su dugo čekali da nešto poduzme, izabrat će ovaj put umjesto da prekrši međunarodni dogovor da se ni pod kojim slučajem ne sruši vlast da bi se dala prilika radikalnim islamistima. Ono u što Obama sada upire nade jest da napadi s krstarećim raketama i dronovima (Sirija ima jaku i suvremenu rusku protuzračnu obranu pa saveznici neće nepotrebno riskirati živote pilota) budu «čisti» (ispričavam se zbog navodnika), bez žrtava u vlastitim redovima i bez kolateralnih žrtava.
Najvažnije od svega: Obama će ovih dana, nadahnut govorom u povodu 50. godišnjice vjerojatno ponajboljeg političkoga govora svih vremena, Kingov «I have a dream», morati sanjati da će Assad i njegovi «uloviti» poruku savezničkih snaga. Da ga, za sada, ne žele baciti kroz prozor, već pozvati da se udostoji nazočiti na tzv. Ženevu 2 kako bi se našao dogovorni izlaz koji neće ostaviti Siriju u komadima i u rukama džihadista.
Imat će Obama i drugi san: da Assad ne ponovi kemijski napad s onim što će mu ostati u zalihama jer tada će ovaj novinar morati slegnuti ramenima i priznati da u šestom desetljeću života mora ipak odustati od mirotvornoga duha.