Kako su nam ukrali starost: opet samo kozmetička mirovinska reforma

Sada je već potpuno izvjesno da će ubuduće i muškarci i žene u Hrvatskoj morati raditi do svoje 67. godine, samo je pitanje koliko će trajati prijelazno razdoblje, što bi se trebalo odrediti novim Zakonom o mirovinskom osiguranju koji priprema Ministarstvo rada i mirovinskog sustava. Prema dosadašnjim najavama, prijelazno bi razdoblje moglo trajati od 2020. do 2031. godine, nakon čega bi svi oni koji su rođeni 1964. i kasnije za punu starosnu mirovinu trebali raditi do 67. godine. Time će se ubrzati i proces koji je uveden 2010. s ciljem da i žene 2029. u mirovinu idu s punih 65 godina. U tom prijelaznom razdoblju svake su godine trebale raditi tri mjeseca dulje, a sada će taj rad biti produljen na dodatna dva mjeseca.

Uz ove izmjene, promijenit će se i formula za usklađivanje mirovina, proširiti mogućnost rada umirovljenika uz zadržavanje dijela mirovine, urediti sustav minimalne mirovine, uvesti veća penalizacija za prijevremenu mirovinu, kao i još dosta toga što baš i nije detaljno objašnjeno u tezama za javnu raspravu, koja je nedavno završila.

Javnost je, naravno, najglasnije reagirala na najavu produljenja radnog vijeka, i to zato što to doživljava kao veliku nepravdu jer osjeća da će radom do duboke starosti morati platiti sve anomalije hrvatskog mirovinskog sustava koje se ni ovim zakonom neće do kraja riješiti.

Naime, opravdanje za produljenje radnog vijeka Ministarstvo pronalazi u lošoj demografskoj strukturi, odnosno stalnom padu nataliteta i produljenju životnog vijeka, zbog čega se i mirovina dugo koristi (žene oko 20 godina, muškarci nešto manje jer su kasnije odlazili u starosnu mirovinu). Tu je i nepovoljan omjer umirovljenika i zaposlenih (1:1,24), što se u godinama kupovanja socijalnog mira od 1990-ih naovamo i nije toliko osjećalo dok dugogodišnja recesija nije učinila svoje. Proteklih je godina dodatno pao broj zaposlenih, a samim tim i uplate doprinosa za mirovinsko osiguranje, pa je lani za isplatu svih mirovina nedostajalo oko 17 milijardi kuna.

Postavlja se logično pitanje kako smo uopće došli do tako velikog broja umirovljenika. Sve je počelo kod podjele privatizacijskog plijena početkom 1990-ih, kada je velik broj relativno mladih ljudi poslan u prijevremene i/ili invalidske mirovine jer je velika poduzeća trebalo "osloboditi" od radnika. Zbog toga i dan-danas postoji bizarna predrasuda da ljudi već nakon 45. godine više nisu za tržište rada, pa ih se na sve moguće načine pokušava što ranije poslati u bilo kakvu mirovinu. Koliko je to izvan pameti, pokazuje i primjer njemačkog gospodarstva, u kojem ne samo da se stimulira što dulji ostanak u svijetu rada, nego se omogućava i da umirovljenici rade barem pola radnog vremena, najviše kao mentori mlađoj radnoj snazi u industriji ili na raznim projektima. U Hrvatskoj će se to tek sada uvesti, a moglo se još davno.

I dok se, dakle, u pametno vođenim ekonomijama koristilo znanje, iskustvo i slobodno vrijeme starijih radnika – a prilikom vještačenja invalidske (ne)sposobnosti utvrđivala preostala radna sposobnost, pa se u skladu s tim radnika i dalje zadržavalo na poslu – hrvatski nakaradni sustav u kojem se invalidnost vještačila na 14 raznih mjesta doveo je do toga da je prosječna starost osoba koje odlaze u invalidsku mirovinu tek 53 godine života i 23 godine staža, a u starosnu se mirovinu odlazilo s nešto više od 61 godinu života uz 32 godine radnog staža. Kada se tomu pridodaju svi stvarni i lažni branitelji iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, potom više od 50.000 umirovljenika koji su po klasifikaciji smješteni u istu kategoriju (partizani, zatim pripadnici onoga što se eufemistički naziva Hrvatskom domovinskom vojskom 1941. – 1945., a uključuje domobranske i ustaške postrojbe, politički zatvorenici, pripadnici JNA te dužnosnici iz bivše države), saborski zastupnici i drugi koji imaju povlaštene mirovine te napokon i oni koji su stvarno zaslužili svoje pune mirovine, jasno je da – uz stalni pad gospodarstva i zaposlenosti – mirovinski sustav kakav imamo ne bi izdržale ni znatno bogatije zemlje.

Istina, ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić najavio je reviziju invalidskih mirovina, što svakako treba podržati, dok se od revizije braniteljskih mirovina izgleda odustalo jer nakon prvih najava ministra branitelja Predraga Freda Matića da će to napraviti, u zadnje se vrijeme o tome samo šuti. Jednako tako šuti se i o potrebi povećanja izdvajanja za drugi mirovinski stup, što je trebalo napraviti još 2005. godine jer se daljnjim odgađanjem tih izdvajanja gubi svaki smisao mirovinske reforme pokrenute za mandata Ivice Račana. Koliki je to problem i koliko su hrvatski građani zakinuti time što se nije nastavilo s reformom, najbolje svjedoče riječi predsjednika Uprave AZ obveznog mirovinskog fonda Dinka Novoselca, koje je izrekao još 2011. u okviru višemjesečne javne rasprave koja se vodila u sklopu vrlo kvalitetnog projekta Instituta za javne financije i magazina Banka – Analiza mirovinskog sustava.

– Da su se izdvajanja za drugi mirovinski stup povećala samo za jedan posto, mirovine iz drugog stupa bile bi veće za 20 posto. Trošak povećanja bio bi milijardu kuna, no taj bi manjak u državnom proračunu imao mnogo više učinka nego druge milijarde manjka koje stvara ostatak javne potrošnje, rekao je tada Novoselec, a ono što su 2005. uništili bivši ministar financija Ivan Šuker i premijer Ivo Sanader odustajanjem od te reforme, neće lako popraviti ni ova Vlada. Naime, s nastavkom reforme kasni se osam godina, a zbog dugogodišnje recesije problem je pronaći i tih milijardu kuna za povećanje izdvajanja za drugi mirovinski stup.

Podsjećamo, reforma je bila zamišljena tako da se iz godine u godinu povećavaju izdvajanja za drugi stup koji se, za razliku od prvoga, ne može "ukrasti" (potrošiti na druge umirovljenike) jer drugi stup glasi na ime i prezime određene osobe i iznos se kapitalizira dok se ne dosegne postotak od 10 posto. Namjerno je upotrijebljen glagol ukrasti jer su upravo to pokušavali Šuker i Sanader kada su u nastupu panike zbog nedostatka novca u proračunu predlagali da se novac osiguranika iz drugog stupa prebaci u prvi. Na sreću,  uplašili su se pred općom povikom javnosti i mirovinskih fondova te prijetnjom da će se o svemu obavijestiti i Europska unija, pa su se povukli.

No ništa se u međuvremenu bitno nije promijenilo premda je povećanje izdvajanja najavljivala i Jadranka Kosor i Kukuriku koalicija, tako da je postotak izdvajanja doprinosa za taj mirovinski stup i dalje samo pet posto, kao i na početku reforme.

Premda je u međuvremenu bilo dosta povika i na obavezne mirovinske fondove (zamjeralo im se od toga gdje i kako ulažu novac budućih umirovljenika, do toga da imaju previsoke troškove upravljanja fondovima i da nemaju bog zna kakve prinose), treba reći da bi situacija bez njih bila znatno gora. Jer, da je sve ostalo u prvom stupu, taj bi se novac utopio u onom minusu od 17 milijardi kuna, a ovako svi oni koji štede u drugom stupu ipak imaju određeni iznos doprinosa koje im nitko ne može uzeti jer glase na njihovo ime i prezime. Pa makar i s prinosom za koji mogu misliti da je mogao biti veći od 5,5 posto, koliko su fondovi u prosjeku uspjeli kapitalizirati tu štednju.

Kako smo neslužbeno doznali iz krugova koji su sudjelovali u razgovorima o novom zakonu, ni njima samima baš nije potpuno jasno što će sve donijeti buduće izmjene jer, kako su rekli, ciljevi izneseni u javnoj raspravi suviše su općeniti. No sasvim je sigurno da osim revizije invalidskih mirovina neće biti nekih drugih bitnijih pomaka, jer će u sustavu i dalje ostati mnogi čija su umirovljenja upitna, a nema ni povećanog izdvajanja za drugi mirovinski stup premda je to Kukuriku koalicija obećavala i u predizbornoj kampanji. Zbog toga sve, osim povećanja radnog vijeka, ocjenjuju više kao kozmetičku nego stvarnu promjenu u mirovinskom sustavu.