Premda nije smio izlaziti sam, kada je vidio da mu nema roditelja, spustio se na ulicu. Tramvaj je bio prazan, kao i automobili koji su stajali po cesti. Nikoga nigdje ni za lijek. Iako je znao da to nije dopušteno raditi, u praznoj slastičarnici besplatno se počastio čokoladom, a u voćarnici maznuo naranče i banane. Naletio je na još jedan prazan tramvaj, pa zasjeo na vozačko mjesto i malo se vozikao praznim gradom dok se nije zabio u drugi parkirani tramvaj. Skršio ga je, ali štete nema, misli si on, jer grad je pun takvih tramvaja. Bio je presretan jer je mogao raditi sve što poželi, a nema nikoga tko bi ga kaznio. Po putu mu se našla i banka, pa je u njoj pokupio vreću novaca, koji mu u konačnici nisu trebali jer je mogao besplatno uzeti i raditi sve što mu srce želi, a duša ište – od vožnje vatrogasnim kolima do jela u hotelu. Kada je shvatio da je ipak usamljen, krenuo je u potragu za ljudima što ga je dovelo do aerodroma i aviona kojim je poletio sve dok se nije zabio u nešto tvrdo i – probudio. Pale. Sam na svijetu.
Na potpuno identičan bi se način mogla ispripovijedati i priča o Zoranu Milanoviću. Za hrvatskog je premijera poražavajuće što je lako staviti znak jednakosti između njega i neiživljenog dječarca ranog školskog uzrasta iz priče danskog književnika i dječjeg psihologa Jensa Sigsgaarda, bazirane na psihološkoj studiji prije sedamdesetak godina u kojoj su tisuće djece otkrivale svoje najskrivenije želje.
Kao što je Pale vjerovao da može voziti tramvaj ili avion, i odnositi kolače i vreće novaca iz banke kada mu se prohtije, tako i Milanović u svojim snoviđenjima bahato misli da zna upravljati zemljom i da mu je mjesto među državnicima.
U svojim dječačkim snatrenjima šef hrvatske Vlade utvara da je veliki politički kalibar koji dogovorena i potpisana pravila može mijenjati kad i kako poželi, bez logičnog i suvislog obrazloženja, s nula argumenata, izlažući zemlju velikim kaznama, a da ne dobije pec-pec po prstima od malo ozbiljnijih i prgavijih igrača. Zna se i zanijeti i vjerovati kako mu je dano ideološki preodgojiti naciju, neovisno o tome je li u pitanju brak ili ćirilica.
I na stranu to što je opozicija digla kuku i motiku na ono što Milanović smatra mudrom i odgovornom politikom. Nevažna je deračina i junior partnera HNS-a. Već je dosadno i bajato prepucavanje premijera i predsjednika Josipovića oko „lexa Perković“, jer nijedan od njih u toj priči nije nevin. Riječ je o natezanju dvojice osrednjih političara, prije sitnih politikanata golemih taština, okruženih mediokritetima, nedoraslih funkcijama na kojima su se slučajno zatekli oko toga tko je veći frajer i tko je glavni gazda u selu. Na kraju bi opet mogli zatrebati jedan drugoga i obojica bi bila spremna zatomiti kanibalske porive i prijeći preko svega u ime višeg cilja – očuvanja svojih fotelja.
Ono što Milanovića ipak ima brinuti jest da napokon više ne šute oni koji izravno ovise o nozi na koju je Zoki toga jutra ustao, a koji su do sada samo potiho rogoborili po zapećcima. Pa je tako predsjednik Sabora Josip Leko, čija je čitava politička karijera protekla pod egidom „šutnja je zlato“, u intervjuu Stojedinici besmislenom ocijenio ideju svog šefa Milanovića da se povodom „lexa Perković“ osnuje saborsko istražno povjerenstvo i na njegovo čelo postavi lider HDZ-a Tomislav Karamarko i tako napokon istjera onog najavljenog King Konga.
- Iskustvo s istražnim povjerenstvima govori da preko njih nismo ništa riješili. Koji bi bili ciljevi takvog povjerenstva? Da budu povjesničari – za to imamo povjesničare, da budu policija – za to imamo policiju, da budu sud – za to imamo sudove, pristigla je napokon mudra Lekina na Milanovićeve bedastoće, uz napomenu da imamo dovoljno rasprava o povijesti, ali ne i želja da se zatvori knjiga povijesti kako bismo se okrenuli budućnosti. Za one koji nisu shvatili, bila je to fusnota u kojoj jasno piše da je upravo Milanović taj koji raspiruje povijesne i ideološke teme kako bi zakamuflirao vlastitu nemoć i nesposobnost u borbi sa stvarnim problemima zemlje koji vodi.
Jednakom nebulozom Leko vidi Milanovićevu ideju da se prije referenduma o braku, kojeg raspisivanje baš nikako ne može izbjeći, a kako bi ga se osujetilo, raspiše referendum o referendumu odnosno na izjašnjavanje građanima da katalog tema o kojima bi se smjeli izjašnjavati.
- Ako o tome razmišljaju, to je više politička zabava nego mogućnost, Lekin je hladni tuš Banskim dvorima.
I nije to bio Lekin loš dan u kojem mu je izletjelo više nego što je smjelo. Nakon preduge šutnje (apstrahiramo li njegove uobičajene isprazne fraze i floskule koje ništa ne znače) i neizjašnjavanja, predsjednik Sabora očito je zaključio da su stvari dovoljno fermentirale, ali i prilično opasno zaprijetile ionako fragilnom hrvatskom društvu da ih se napokon nazove pravim imenom. Vjerojatno ne bi bilo nerazumno zaključiti ni da se Leko lagano sprijateljuje s idejom da stane na čelo unutarstranačkog pokreta otpora protiv šefa koji je potpuno izgubio kompas i na prste jedne ruke može nabrojati sve s kojima komunicira, a koja se među SDP-ovim nezadovoljnicima valja već nekoliko mjeseci. Neće biti sasvim u krivu ni onaj tko pretpostavi da se za tu unutarstranačku „diverziju“ pomoć navodno traži i na Pantovčaku. Niti će potpuno pogriješiti onaj kome se učini da su na tom brdu navodno voljni dati ruke u toj akciji. U toj kalkulaciji nezanemarivu ulogu imaju i predstojeći unutarstranački lokalni izbori u kojima SDP-ovi kuloari u favorite uvrštavaju šefu manje mile.
Pa bi se tako Milanoviću moglo dogoditi da u samo nekoliko mjeseci stigne od – kako sam sebi voli tepati – državnika do izopćenika, hoćeš lokalnog, hoćeš europskog. Sanader, primjerice, jako dobro zna kako to izgleda. A narod, koji je Milanoviću zadnja rupa na svirali, samo će ravnodušno moći konstatirati – sam pao, sam se ubio. Kao naš mali Pale koji je u svojim somnijama letio visoko iznad oblaka, udario u mjesec i bolno zveknuo na zemlju.
A mi bismo bili zadovoljni i samo kada bi nam Milanović objasnio zašto je od svih Sigsgaardovih junaka izabrao biti baš Pale, umjesto, recimo, Robin Hood.