Puzajuća devalvacija kune – dodatni udar na dužnike

Od listopada 2008. do danas vrijednost eura skočila je sa 7,11 na 7,61 kuna za euro, i na tome neće stati.

Euro će rasti sve do proljeća, a to onda znači i da se dužnici u eurima trebaju pripremiti za još veće rate kredita. Riječ je o puzajućoj devalvaciji kune, slažu se i predsjednik Hrvatskog društva ekonomista Ljubo Jurčić i ekonomski analitičar, direktor tvrtke Arhivanalitika, Velimir Šonje.

I dok za Jurčića ova devalvacija i nije toliko zabrinjavajuća jer, kako je rekao, može pomoći izvoznicima, Šonje ne vidi nikakav pozitivan učinak na gospodarstvo.

- Devalvacija je besmislena jer ona remeti očekivanja, uzrokuje inflaciju i dramatično opterećuje dužnike u kratkom roku. Ako govorimo o ovoj puzajućoj deprecijaciji, ona se do jedne mjere i ne treba sprječavati ako je vrlo postupna. Upravo ta postupnost i dugotrajnost predstavlja preduvjet za postizanje bilo kakvih pozitivnih učinaka, jer ako u godinu dana prijeđete put od 7,5 do 7,6, onda to vjerojatno neće izazvati inflaciju, a dužnici će se tome nekako prilagoditi bez prevelikih šokova. No ako me pitate hoće li ti hipotetički pozitivni učinci biti od neke velike važnosti za gospodarstvo, mislim da neće. Pad vrijednosti valute neće zamijeniti rast produktivnosti koji mora doći iz novih tehnologija, stranih ulaganja ili partnerstva s jačim stranim kompanijama, iz osmišljavanja novih proizvoda i osvajanja novih tržišta, kazao je Šonje.

On smatra kako nema opasnosti da u skorije vrijeme tečaj eura dosegne osam kuna, jer je riječ o sezonskom, ali ove godine nešto izraženijem trendu deprecijacije. Razlozi takvog trenda leže u višegodišnjoj recesiji, potpunoj neatraktivnosti Hrvatske za strana ulaganja i, kako je rekao, nezavidnom položaju banaka čija je profitabilnost snažno pala.

Blaga se deprecijacija može nastaviti do veljače ili ožujka, no tada će ponovo početi sezonski trend jačanja kune.

Ipak, to neće biti kraj problema dužnika. Vrlo blagi oporavak BDP-a, ako ga uopće bude, neće značiti i veće zapošljavanje i lakšu otplatu kredita. Za takvo je što potreban rast BDP-a od barem tri posto. Zato se čini nelogičnim da Ministarstvo financija, kroz izmjene Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je u saborskoj proceduri, želi ublažiti samo problem zaduženih u švicarskim francima.

- Posve ste u pravu da pomaganje dužnicima uz CHF promašuje bit problema, a taj je kako pomoći prezaduženim građanima koji nemaju nikakvih izgleda za vraćanje dugova, bez obzira na to u kojoj je valuti denominiran njihov dug. Na žalost, i udruga Franak i Vlada i banke bave se samo jednom skupinom dužnika, ocijenio je Šonje.

Mišljenja je da bi situacija bila potpuno drukčija da je aranžman s MMF-om sklopljen odmah na početku krize 2008/09.

- Naravno da bi sada situacija bila bitno drukčija da smo prije četiri, pet godina odlučili dovesti ekonomiju u red. Imali bismo investicijski rejting, plaćali bismo za 1-2 postotna boda niže kamatne stope, njihov bi udio u proračunu bio drastično manji, a vjerojatno bismo imali i kakav-takav ekonomski rast. Sada ćemo za sve to morati pričekati još neko vrijeme, kazao je.

Odgovarajući pak na pitanje je li guverner HNB-a Boris Vujčić trebao reagirati zbog rasta eura, Šonje je kazao kako ne vidi bitne razlike u ponašanju prošlog i ovog guvernera.

- Željko Rohatinski je radio u bitno drukčijim okolnostima. Do 2008. je bio suočen s priljevom kapitala i stalnim pritiskom u pravcu jačanja kune, pa je samo potkraj 2008. i početkom 2009. na početku krize reagirao kada je tečaj naglo skočio sa 7,11 kuna za euro (listopad 2008.) na više od 7,4 kune. Sve se događalo na nižim razinama tečaja, no promjena je bila puno burnija od ove kojoj smo danas svjedoci. Vjerujem da bi i Vujčić, da je suočen s takvom promjenom u kratkom roku, reagirao jednako kao Rohatinski tada: zaoštrio politiku, dopustio rast kratkoročnih kamatnih stopa, eventualno i intervenirao prodajom deviznih rezervi, zaključio je Šonje.

Reagirao Vujčić u skorije vrijeme ili ne, jasno je da hrvatski građani i kroz veće rate kredita plaćaju cijenu onoga što je HDZ propustio napraviti na početku krize, ali i lutanju ove Vlade u pronalasku smjera za izlazak iz krize.

Podsjećamo, HDZ-ovci su, točnije bivši ministar financija Ivan Šuker i premijer Ivo Sanader, na početku krize 2008/09. odbijali priznati da smo uopće u krizi. Dakle, ne samo da nisu ništa poduzeli, nego su tvrdili da mediji šire defetizam i izmišljaju krizu.

I dok Sanader mnoge svoje grijehe nastoji opravdati na sudu, Šukeru ovih dana nije nimalo neugodno dijeliti lekcije iz ekonomije. Aktualnom ministru financija Slavku Liniću aranžman s MMF-om više nije tako nemoguć. Svjestan je da bi uvjeti kreditiranja kod MMF-a bili znatno povoljniji, no za takav aranžman mora imati i potporu Vlade, čiji se potpredsjednik Branko Grčić tomu protivi.

Građanima pak samo preostaje da se nadaju da njih dvojica neće zaglaviti na poznatom putu Jadranke Kosor na kojem je tražila „put do puta“ za izlazak iz krize.

U suprotnom i sljedeće godine možemo očekivati jaču deprecijaciju kune.