Mali čovjek želi preko crte

Borut Šeparović, poznat u kulturnoj javnosti i kao glasnogovornik obespravljenih i marginaliziranih, obilježit će potkraj ove godine 25 godina rada svog Montažstroja, koji je u tom razdoblju realizirao niz socijalno osjetljivih i politički angažiranih projekata poput "Timbuktua", "Srce moje kuca za nju", "Generacije '91- 95." i "55+".  

Za taj jubilej priprema projekt "Monografija", koji je zasad obavijen gustim oblakom tajne, a do tada namjerava završiti nekoliko projekata, kojima će i dalje promovirati, kako kaže, svoj "izvedbeni aktivizam u kojem umjetnost mora biti u službi zajednice u kojoj nastaje". Riječ je o glazbenom spektaklu "Mali čovjek hoće preko crte", koji će biti praizveden 14., 15. i 16. ožujka u Zagrebačkom centru za nezavisnu kulturu i mlade – Pogon Jedinstvo, te o Šeparovićevu filmskom prvijencu,  dugometražnom dokumentarcu od 90 minuta "Potrošeni", koji će se premijerno prikazati na ZagrebDoxu.

Također, Šeparović najavljuje i nastavak plesno-filmske inicijative "Protunapad", kojom se javnost upozorava na problem sumnjivih minskih područja u Hrvatskoj. Osim toga, Montažstroj širi svoje područje rada na produkcijsku djelatnost, što je već ranije nagovijestio "vlakićem smrti" "Zagreb noću", koji je realizirao zajedno s Oliverom Frljićem i njegovom organizacijom Banana Guerilla. Tako je Montažstroj u koprodukciji s Umjetničkom organizacijom Protunapad proizveo potkraj siječnja u Pogonu Jedinstvo plesni projekt "Polet mladosti" u koreografiji Nataše Mihoci, gdje se Šeparović pojavljuje kao dramaturg, donoseći u projekt svoj duh aktivizma i društvenog angažmana. U performansu su ujedinjene tri generacije: kao kuriozitet pojavljuje  se umirovljena balerina HNK Vlasta Rittig, koja je nastupala na sletovima, primjerice, za vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu, zatim dvije profesionalne plesačice rođene uoči sloma socijalizma te tri mlade djevojke od 13 do 17 godina, koje sa sletovima i socijalizmom nemaju apsolutno nikakve veze. Takvim ujedinjavanjem očito se htjelo ukazati na pitanje što današnjim građanima Hrvatske znače tekovine socijalizma i je li već protekao onaj famozni povijesni odmak da se mogu bez grižnje savjesti i straha govoriti i o njegovim pozitivnim stranama. U toj plesnoj reminiscenciji na socijalističke sletove zemalja nekadašnjeg Istočnog bloka jasno se poručuje, ma kako to naizgled naivno zvučalo, "Neću plesati dok ne bude socijalizam" i "Oću socijalizam sutra", što mlada plesačica ispisuje kredom na crnom zidu. Zbog toga ta poruka funkcionira poput uličnoga grafita, nešto kao vapaj generacije šoping-centara, koja je nezadovoljna kapitalizmom i traži izlaz u nekom novom socijalizmu. Projekt je izveden u bivšoj tvornici Jedinstvo, današnjem Pogonu Jedinstvo, koji je nastao kao produkt bratstva i jedinstva na omladinskim radnim akcijama u bivšoj Jugoslaviji, što cijelom projektu daje dodatnu dimenziju, odnosno spaja duh nekadašnjega kolektivizma i današnje nezavisne kulture.       

Na pitanje zaziva li plesni performans "Polet mladosti" vrijeme socijalističkih sletova ili mu se ruga, Šeparović odgovara da "Polet mladosti" prije zaziva socijalizam, odnosno, postavlja pitanja o tome što se zapravo događalo u tom socijalizmu, kako smo živjeli, je li sve bilo crno ili je bilo i pozitivnih stvari.

"Ja sam odrastao u socijalizmu i nije mi bilo loše u tom vremenu, niti je itko iz moje bliže ili dalje okoline nastradao, no danas se stalno ističu samo njegove negativne strane", naglašava Šeparović. "Mislim da se to događa zato da bi se prebrisale sve pozitivne strane socijalizma kako bi se zatim povijest ponovo ispisala na način da podupire postojeće političko-ekonomsko uređenje. Rezultat tog povijesnog vakuuma je potpuno izjednačavanje fašizma i komunizma u povijesnim udžbenicima. Budući da je u današnje doba teško raspravljati verbalno o socijalizmu, socijalnoj pravdi i društvenom razvoju, jer nema realnog socijalističkog pokreta, radnička klasa je razorena, nije svjesna vlastite pozicije i sve se svelo na pojedinca i njegove interese, izabrali smo apstraktni plesni jezik, kojim istražujemo nasljeđe sleta, zatim primjenjivost fiskulturnog pokreta u suvremenom plesu i socijalističkih ideja u suvremenom društvu."

Zanimalo nas je jesu li poruke "Neću plesati dok ne bude socijalizam" i "Oću socijalizam sutra", koju na zidu ispisuje plesačica – dijete kapitalizma, kritika današnjeg neoliberalnog sustava i o kakvom to socijalizmu mogu govoriti djeca kapitalizma, Šeparović je odgovorio da je to očito izraz želje za drukčijom distribucijom moći i pravde u društvu, pa onda i unutar suvremenog plesa. 

"Slet nije bio samo pitanje izvrsnosti i nije pokazivao samo homogenost kolektivnog tijela građana zemlje, nego je pokazivao i stupanj zdravlja države ukazujući na mlade ljude, koji se bave fiskulturom", kaže Šeparović. "Dakle, postojao je vrlo raspoloživ sustav rekreacije. Danas se sve svodi na to koliko imaš novca i možeš li se baviti aerobikom i pilatesom. Kao što se izbrisao slet, tako su se izbrisale i druge stvari, poput javno financiranog zdravstva i školstva, dakle, ne besplatnog nego svima dostupnog. Nekad su se svi mogli obrazovati na visokoškolskim institucijama i ostvariti nevjerojatne karijere, bez obzira otkud su došli, a danas je visoko obrazovanje dostupno samo onima čiji roditelji imaju novca. Kao što se prebrisao jedan dio povijesti o kojem mlade generacije ništa ne mogu znati, tako su se lako i  brzo prihvatile nove vrijednosti, kao da su oduvijek bile tu, a kao što znamo, za to je potrebna jako dobra propagandna mašinerija. Projekt ne zagovara uvođenje socijalizma kakav je nekad bio, to bi bilo besmisleno. Projekt govori o tome kakve su ideje potrebne da bi se pravda drugačije distribuirala i može li se to dogoditi unutar sustava u kojem živimo ili moramo tražiti neki novi sustav, bez obzira kako se on zvao. Jer trenutačno svi gubimo. Stvar umjetnosti je otvaranje pitanja koja se danas zaobilaze“, kaže.

Na pitanje da objasni što se krije iza oglasa kojim Montažstroj za novi projekt "Mali čovjek želi preko crte" traži "sve one koji su spremni zapjevati borbene pjesme politički nekorektnog sadržaja" u Zboru malih ljudi, Šeparović je odgovorio da želi istražiti "tko su danas u Hrvatskoj mali ljudi i mogu li oni prijeći granice koje im društvo nameće".   

"Ne vjerujem u sintagmu mali čovjek, mislim da se s time operira u političkom diskursu pred izbore, pa me zanima tko se danas u Hrvatskoj prepoznaje pod tim nazivnikom", kaže Šeparović. "Napravili smo kraće intervjue s raznim interesnim skupinama i udrugama, primjerice, s azilantima, zatim s članovima udruge slijepih i slabovidnih osoba, Franak, Živi zid, 55 + i Bad Blue Boys te s pjevačima dva zbora – lezbijsko-feminističkog Le Zbora i pripadnika srpske manjine Zbor Hor, a neke od njih pokušali smo regrutirati u naš Zbor malih ljudi. Postavljali smo im pitanja tko je zapravo mali čovjek, koji su njegovi interesi, koji su specifični interesi tih skupina, koliko su određene skupine suprotstavljene jedne drugima i slično te na temelju tih odgovora dobili svojevrsni predtekst predstave. Te intervjue objavljivat ćemo tokom veljače na našoj stranici www.mali.covjek.montazstroj.hr.  Taj materijal je jako zanimljiv dokument, predstava za sebe, koji pokazuje kako izgleda krajolik tzv. malih ljudi danas u Hrvatskoj, koja se u zadnjih godinu dana pod pritiskom krize i nedostatka vizije jako polarizirala.  A onda ćemo svi zajedno zapjevati." 

Na primjedbu da se Montažstroj ovim projektom više od dva desetljeća nakon svog velikog agitprop-hita iz 1991. godine "Croatia in flame" vraća glazbi, Šeparović je zaključio kako izgleda da se Montažstroj više bavi glazbom u doba žešćih kriza. "Projekt 'Mali čovjek želi preko crte' svojevrsni je hibrid između koncerta, predstave i eventa i u njemu će sudjelovati određeni vokalni solisti i glazbenici, no glavnu ulogu imat će Zbor malih ljudi. Projekt će se muzički bazirati na originalnoj elektronskoj glazbi, koju i ja pišem, te na novonapisanim tekstovima, koji će nastati u suradnji s izvođačima. Tekstovi će biti kritični i vjerujem da će neke pjesme postati hitovi. Nadam se da će cijeli projekt biti vrlo uspješan."

Na naše inzistiranje da objasni kontekst borbenih pjesama i otkrije nekoliko politički nekorektnih stihova iz projekta, Šeparović je rezolutno zaključio da unaprijed ne želi otkrivati nikakav sadržaj.

"Projekt će se naslanjati na osamdesete godine prošlog stoljeća, što uostalom sugerira i sam naslov 'Mali čovjek želi preko crte', koji je preuzet iz pjesme tada popularnog novovalnog benda Šarlo akrobata", kaže Šeparović, dodajući da će više biti riječ o borbenim pjevačima, koji imaju žara, nego o borbenim pjesmama. "Pojam borbenih pjesama može se interpretirati na stotine načina, dakle, nekima su to partizanske pjesme, a drugima 'Čavoglave', no siguran sam da se neki stihovi nekima možda neće svidjeti. U svakom slučaju, dovest ćemo u pitanje svetost političkih sintagmi kojima se operira cijelo vrijeme. Tim glazbenim projektom želimo ispitati može li glazba postati oruđe zagovora i izravnog poticanja na društvene promjene, odnosno, koliko danas glazba pa i pop-glazba mogu biti alat društvenih promjena ili je ona samo folklorni ukras. Dakle, s jedne strane bavit ćemo se glazbom, a s druge pjevanjem u zborovima kao metaforom udruživanja i zajedničkog djelovanja. Također ćemo propitati je li to moguće i smisleno u današnjem svijetu zabave i mainstream-medija." 

Montažstroj također radi svoj prvi filmski projekt – dugometražni dokumentarac "Potrošeni". To je Šeparovićev filmski prvijenac, "njegovo posve novo i zanimljivo iskustvo".

"Film prati cijeli proces nastanka projekta '55 plus', od audicije preko radionica do premijere i gostovanja. U središtu filma su ljudi koji su proživjeli više od 30 milijuna minuta, koje sam pitao koja im je bila najvažnija minuta u životu. No to je i film o tome mogu li ljudi i nakon 55. godine još nešto očekivati od svog života. Također i o tome može li ta populacija, koja je sama izabrala ovo društveno uređenje, a danas je prilično ugrožena, mijenjati situaciju u Hrvatskoj te utjecati na nju kako bi i njima i svima drugima bilo bolje. Film govori i o individualnim sudbinama, ali i o vremenu u kojem su oni živjeli, te o tome kako se oni danas osjećaju u ovome vremenu."

Neki su ustvrdili da je Borut Šeparović predvidio pad Nadana Vidoševića projektom "Budućnost je sada", nastalom prema tekstu "Anarhija u Bavarskoj" Rainera Wernera Fassbindera, koji je izveden u Hrvatskoj gospodarskoj komori. U tom projektu petorica mladih nezaposlenih izvođača iznose viziju zajednice Socijalističke Anarhije Hrvatske, zatim se pitaju je li istinit trač da se u podrumu HGK održavaju orgije, potom šalju poslanice ministrima i predstavnicima političke i ekonomske elite, a na kraju otvoreno zagovaraju revoluciju, pozivajući tadašnjeg predsjednika HGK, a sadašnjeg pritvorenika Nadana Vidoševića, da sam sebe razvlasti i da na svom ranču sadi prokulice za zajednicu. Stoga pitamo Šeparovića  kako se odlučio "raskrinkati" HGK?

"Ako se godinama baviš krizom u Hrvatskoj i ako si svjestan da je ovo društvo puno slabih točaka, te kontinuirano radiš predstave u kojima ukazuješ na taj problem, tada je logično da jednom na red dođe i Hrvatska gospodarska komora", ističe Šeparović, dodajući da je ideja za projekt rođena kada su od HGK tražili da se Montažstroju dodijeli oznaka "Izvorno hrvatsko" kao jedinstvenom hrvatskom kulturnom brendu. "Htjeli smo zapravo na taj način ući u komunikaciju s njima. Naime, pitali smo se kako kod nas neki proizvod postaje hrvatski brend. Što je danas izvorno hrvatsko? Jel' to nešto što ima izvorna hrvatska krvna zrnca? I odlučili smo pokrenuti proceduru za dobivanje te oznake, čak smo platili četiri tisuće kuna za sazivanje stručne komisije, a bili smo spremni plaćati i godišnju licencu u iznosu od 12 tisuća kuna. Napravili smo i četrdesetak intervjua s raznim ljudima pitajući ih je li Montažstroj izvorno hrvatski proizvod. No HGK nije nikad uspio sazvati komisiju, to je za njih previše posla. Onda sam ih pitao bismo li mogli u njihovu prostoru izvesti jedan Fassbinderov projekt, a oni su pristali ne provjerivši temu predstave 'Budućnost je sada' i ne znajući da je u njegovoj suštini podtema 'Anarhija u Hrvatskoj'. Saznali su je tek nekoliko dana nakon praizvedbe, jer sam zamolio novinare da pričekaju s objavljivanjem tekstova, znajući da bi nas izbacili iz HGK čim bi saznali temu. Kad smo je izvodili u srcu HGK, silno smo se zabavljali, zajedno s publikom, koja nije plaćala ulaznice, nego je morala "platiti" u tekstovima, hrani i piću. Primjerice, jedan dan su morali napisati tekst o tome kako vide Hrvatsku 2023. godine i poslati ga mailom dan prije izvedbe i onda su mogli slobodno ući. Drugi dan su morali donijeti sastojke za salatu, koju smo zajedno radili, a treći dan litru vina ili viskija. Dakle, maknuli smo novac iz igre i uveli robno-novčanu razmjenu, ukazavši na simboličan način na to dokle nas je dovela kriza. A s obzirom na to da smo odigrali mali broj predstava u tom ekskluzivnom prostoru, svi su se gledatelji barem na trenutak mogli osjetiti kao Nadan Vidošević," kaže Šeparović.

Na kraju nas je zanimalo je li Montažstroj za svoju 25. godišnjicu napokon od Grada Zagreba dobio na korištenje vlastiti ured u kojem bi, recimo, mogao održavati konferencije za novinare i probe s četrdesetak ljudi. "Mi jesmo na listi prioriteta, no čini se da nam je taj ured zasad nedostižan", odgovorio je Borut Šeparović.