Ne vjerujem da se svijet može kontrolirati s vrha nebodera

Iako je Danijel Žeželj, jedan od najboljih strip-umjetnika i ilustratora na svijetu, uživo već crtao u raznim prigodama, od Animafesta i Noir festivala do Laube, otvaranje njegove prošlotjedne izložbe "Babilon" i prateći performans "Zoo" u Galeriji Studentskog centra izazvali su nevjerojatno zanimanje publike, što je potvrdilo njegov kultni status među domaćim fanovima stripa.

Žeželj se stripom bavi od kraja 1980-ih, a šira zagrebačka publika najviše ga pamti po vizualima kluba Kulušić i Radija 101, koji su postali svojevrsni zaštitni znakovi urbane kulture tog vremena. Ubrzo se otisnuo u svijet, prvo u Italiju, gdje mu je glasoviti redatelj Federico Fellini, fasciniran njegovim "prijetećim i sablasnim perspektivama" i "osjećajem melankolije, nečega uznemirujućeg i kobnog" u crno-bijelom crtežu, napisao predgovor za talijansko izdanje strip-albuma "Ritam srca". Zatim odlazi u Seattle, gdje započinje američku karijeru radeći ilustracije za New York Times, a stripove mu ubrzo počinju objavljivati najpoznatije američke i svjetske kuće poput DC Comicsa i Marvela. Svojim atmosferičnim crtežima, "zadivljućom crno- bijelom umjetnošću" i "čarolijom gustih poteza kistom", kako je to opisao stručnjak za grafičke novele David A. Berona, ubrzo stječe svjetsku slavu u svijetu stripa. Seli se u New York, a istodobno objavljuje i u Europi te Hrvatskoj. Žeželj je autor više od dvadeset grafičkih novela, od  "Rexa", "Sophie" i "Sun Cityja" do "Luna parka", "Industrijskog" i "Babilona", zatim tri animirana filma, a prati ga glas introvertirane i samozatajne, ali društveno osviještene osobe, posebno senzibilizirane na nepravdu i nejednakosti u svijetu.

Žeželj je u Zagrebu promovirao svoju zadnju impresivnu grafičku novelu "Babilon" od 120 stranica, čija priča o stolaru Levu Bezdomnom, kako stoji u najavama, "povezuje sanjano i stvarno, budućnost i prošlost, Zagreb i Brooklyn, svijet odraslih i svijet djetinjstva". Uz originale grafičke novele "Babilon", na izložbi su izložene i njegove grafike, a mogu se pogledati i projekcije osam animiranih filmova nastalih kao dio multimedijalne predstave "Brooklyn Babylon". No publiku je najviše zanimao Žeželjev nastup uživo. Odnosno, kako umjetnik klasičnog slikarskog obrazovanja, školovan na majstorima kao što su Velasquez i Michelangelo, uživo slika. Može se reći da je bilo fascinantno promatrati tog umjetnika stripa kako odjeven u crno i s tamnoplavim kačketom s velikom lakoćom, brzo i sigurno, u slojevima, uz živu glazbenu kulisu Damira Martinovića Mrleta iz Leta 3 i Ivanke Mazurkijevi iz Stampeda, uživo stvara crtež na crnoj ploči i kako na kraju iz tih slojeva crvene, crne i bijele boje neočekivano izranja – slon. 

Na izložbi predstavljate svoj posljednji album "Babilon", koji se u najavama definira kao priča o "otporu instrumentalizaciji i oslobađajućoj kreativnoj delinkvenciji", znači, svojevrsno upozorenje na sve ono što se trenutačno događa oko nas. Konkretno, na što ukazuje priča, koji problem je u fokusu?

Budući da radim tzv. umjetnost, i to rukama, zanima me kako neki kreativni radnik, koji radi rukama, a pod kreativnim radnikom mislim i na stolara, kovača, kuhara, glazbenika i slične profesije, može utjecati na događanja i živote oko sebe, u kojem trenutku mora odabrati između osobnog i općeg, na koji način nas okolnosti određuju i je li kreativno nužno i samo po sebi moralno. Konkretno, junak strip-albuma "Babilon" je stolar Lev Bezdomni, koji izrađuje vrtuljke. Gradonačelnik ga poziva da sagradi najljepši vrtuljak na vrhu najvišeg nebodera na svijetu, koji se upravo gradi u srcu kvarta gdje Bezdomni živi i radi. Konstrukcija nebodera uništit će kvart i utoliko će i sam Bezdomni biti suučesnik u tom uništenju, itd. Čovjek je ucijenjen i manipuliran. Kvartovi u kojima ljudi zajedno rade, žive i dijele slične prostore i navike sistematski izumiru, odnosno, sistemski se uništavaju. To je globalni fenomen, od Brooklyna do Zagreba. I to je dijelom tema Babilona.

Ta priča o Levu Bezdomnom, koji dobiva zadatak da napravi vrtuljak na vrhu tornja, ne prati tekst. Zašto? I koliko vam je općenito tekst važan?

Meni je slika važnija, jer slike pamtim, a riječi i brojeve teže, pišem dosta loše i općenito komunikacija riječima mi je problem i ograničenje. Pričanje priča kroz slike nije novo i dio je tradicije zapadnog slikarstva, od prije Krista pa do apstraktne umjetnosti 20. stoljeća. U početku su teme uglavnom bile biblijske, kasnije svakodnevne, političke. Čak i portret kao slikarska forma uvijek u sebi ima narativnu nit i puno je više od prikaza lica, slika šalje niz poruka, o važnosti portretiranoga, o kontekstu, pa i o položaju samog slikara. Čuda se mogu ispričati kroz sliku koja je oslobođena od teksta.

Izložbu ste otvorili multimedijalnim performansom "ZOO" u kojem ste slikali uživo nastupivši s Damirom Martinovićem Mrletom i Ivankom Mazurkijević. Koliko je Mrle s obzirom na posebnu poetiku Leta 3 i njihovu izuzetnu kritičnost prema društvenoj situaciji utjecao, odnosno, pridonio performansu?

Performans "ZOO" se prije svega vezao na ikonografiju i atmosferu izložbe "Babilon". Razveselila me mogućnost suradnje s Ivankom i Mrletom jer su oboje hrabri i kreativni glazbenici, koji vole eksperiment i istraživanje. Slikanje uživo s glazbom uživo scenski je i medijski eksperiment, pokušaj komunikacije i naracije kroz glazbu i sliku. Mrle je izgradio cijeli niz glazbenih tema i tekstura koje su se direktno vezale na poglavlja slikanja slike, prateći narativnu krivulju kazališne predstave s uvodom, zapletom, kulminacijom i raspletom. "ZOO" je bio odlično iskustvo, Mrle i Ivanka, u suradnji s bubnjarom Bobom Grujičićem, digli su cijeli performans za nekoliko stepenica i nadam se da ćemo ponovo raditi zajedno.

Poznato je da vaši crteži uživo nastaju u nekoliko brzih poteza spužvom, markerom ili kistom. Što vas zapravo motivira na takav rad i koliko vam je slikanje uživo "prirodno"?

Slikanje uživo nije prirodno, slikanje nije proces koji bi se trebao odvijati pred publikom, jer pokazuje sve greške, traženja i probleme koji su dio slikanja. Svirka uživo je prirodna, ali postupak slikanja je drugačiji, jer se slikanje odvija u samoći i bez svjedoka. Ono što meni omogućava slikanje uživo je živa glazba, koja stvara prostor i zastitu što mi omogućava slikanje pred publikom. Takav performans ima smisla i opravdanje jedino ako se slikanje i glazba uspiju spojiti u cjelinu, zatim zajedno stvoriti neki scenski jezik i uspostaviti komunikaciju s publikom.

Prati vas glas umjetnika koji ima snažnu svijest o društvenim problemima i u svom radu ukazuje na nepravdu i obespravljenost siromašnih, što zapravo nije česta pojava na hrvatskoj sceni. Može li umjetnik, a osobito umjetnik stripa, svojim kritičkim odnosom prema nepravdi u svijetu pomicati granice?

Nisam znao da me prati takav glas i ne bih nipošto želio biti ideolog. Veći dio života živim i radim u Americi i utoliko sam o sistemu kupovanja i prodavanja učio od najboljih i na vlastitoj koži. Problem bogatstva i siromaštva nije samo problem novca. Poražen nije čovjek bez novca nego čovjek kojemu je oduzeta mogućnost da nekome nešto da ili pokloni. Takav čovjek postaje besmislen i uništen. Globalizacija koju nam prodaju kao pozitivnu ideju pravde i progresa zapravo je uspostavljanje apsolutizma trgovaca i kupaca, ukidanje individualnosti i pojedinca koji razmišlja vlastitom glavom. Ne mislim da će strip promijeniti svijet, ali ne vjerujem ni da se svijet može kontrolirati s vrha nebodera. Ljudi su previše komplicirani da bi ih se svelo pod jedan nazivnik.

David A. Berona vas svrstava u krug umjetnika poznatih po svojim "romanima u slikama", kao što su Frans Masereel, Lynd Ward i Palle Nielsen, koji su digli glas protiv socijalne nepravde, apelirajući na svakog čitatelja da definira svoju humanost i odgovori na dva univerzalna pitanja: tko sam i što radim ovdje. Je li vam to teret?

Ne mislim da su moji stripovi programski i ideološki na način na koji su Masereelovi ili Waardovi. Poveznica je  pričanje priče bez teksta. Meni je emocija važnija od ideologije i mislim da nas iracionalno i emocionalno određuju daleko više od racionalnog. Utoliko su pokretači radnje i likova u mojim stripovima uvjetovani emocijom, a ideologija je posljedica, a ne uzrok. Strasti pokreću svijet, rekao je netko.

Mislite li da kao crtač "grafičkih novela", kako se to danas kaže, imate više prostora za izražavanje svog svjetonazora nego što biste imali da ste se opredijelili za klasično slikarstvo i nastavili stvarati na temeljima koje su postavili majstori poput Caravaggia, Velasqueza i Michelangela?

Mislim da raditi takvo klasično slikarstvo danas nema smisla. Umjetničke forme se mijenjaju jer se mijenjaju alati, tehnologije, oblici komunikacije. Ljudi više ne komuniciraju sa svodovima crkava, komuniciraju s ekranima i iphoneima. Umjetnost ima smisla ako je dio života, pa su utoliko nove tehnologije veliki pomak jer nečiji rad brže i lakše može dosegnuti veći broj ljudi, a time se, nadam se, ukida službena hijerarhija umjetničkih vrijednosti, često zasnivanima na sumnjivim mjerilima.

Možete li se prisjetiti svojih početaka i ispričati nam što je bilo presudno da se kao slikar klasičnog obrazovanja opredijelite za strip i to u crno-bijeloj kombinaciji?

Uvijek sam volio crno-bijele filmove i fotografije, ekspresivnost svjetla i sjene dolazi jače do izražaja ako se ukine boja. Dok sam išao u Školu primijenjene umjetnosti slučajno sam naišao u nekom časopisu na crteže Ivana Lesjaka i jako me se dojmila snaga njegova grafizma, koji me je obilježio. Na mene su ostavili dojam i talijanski strip-crtači okupljeni oko časopisa Frigidaire kao što su Pazienza, Tamburini i Liberatore  te stripovi Jose Munoze i slike baroknog majstora Caravaggia, koje su u osnovi monokromatske. Stripove sam počeo raditi u srednjoj školi, ali trebalo mi je dosta godina da dođem do pristojne kvalitete crtanja i da pronađem način da crno i bijelo pretvorim u crtež i jezik stripa. Zapravo mi je studij slikanja i oslobađanje od crte, a u korist plohe i volumena, odnosno svjetla i sjene, otvorilo potpuno novi prostor.

Predgovor za talijansko izdanje strip-albuma "Ritam srca" pisao vam je jedan od najznačajnijih filmskih redatelja 20. stoljeća - Federico Fellini. Jeste li se upoznali?

Jesmo, na kratko. Fellini je volio stripove, i sam je crtao ilustracije i karikature, objavljivao je svoje priče i crteže u časopisu Il Grifo, onom istom u kojem sam i ja objavio svoje prve stripove u Italiji. Ali tada još nisam znao talijanski, a da sam znao, pitao bih ga najvažniju stvar: gdje se jedu najbolji špageti u Rimu?

Postigli ste velik uspjeh u Americi. Kako ste nakon Italije započeli karijeru u Americi, stigavši do izdavača kao što su DC comics i Marvel te do Vertigovih naslova kao DMZ, Northlanders, Scalped, Hellblazer, Loveless and El Diablo? Jeste li imali nečiju podršku?

Došao sam u Ameriku, u Seattle, 1996. i zapravo sam ponovo počeo od nule jer svi strip-albumi koje sam do tada objavio u Italiji i Francuskoj, u Americi nisu značili ništa. Slao sam svoje stripove i ilustracije na adrese svih izdavača za koje sam čuo. Prvi mi je otvorio vrata Axel Alonso, tadašnji urednik u DC Vertigo, koji mi je naručio prve poslove za kuću gdje je radio. Paralelno sam počeo raditi i ilustracije za časopise te grafički dizajn, a zatim i za druge izdavače – Marvela te kasnije za Dark Hors Comics. Najteže je dobiti prve poslove i napraviti ih dobro i na vrijeme, poštivanje rokova je važno.

Kakvo je tržište stripa u Americi s obzirom na konkurenciju, aktualne trendove, interes publike?

Nisam stripofil i ne pratim scenu dovoljno pa nisam mjerodavan, bolje da ne odgovaram.

Može li se živjeti od stripa?

Ima i gorih i boljih poslova, no ako se ovaj posao radi s ljubavlju, onda uloženo vrijeme i energija imaju smisao i donose radost, a  zatim se pronađe način da se od toga živi. Ovaj nas posao obilježava i određuje vizuru kroz koju doživljavamo svijet i sebe u njemu. Utoliko vrijedi slijediti srce i na sve načine pokušati raditi ono što se voli i u što se vjeruje.