Država stranaka

Kad i ako SDP smijeni i kazni sisačku županicu Marinu Lovrić Merzel i vukovarskoga gradonačelnika Željka Sabu zato što ih DORH kazneno progoni zbog korupcije i pljačke, Milanovićeva stranka ni tada neće moći tvrditi da su ona i njezini članovi cijepljeni protiv korupcije jer im unutarstranačka pravila igre ne ostavljaju ni najmanje prostora da "konzumiraju" korupciju dok se uspinju po stranačkoj hijerarhiji ili obnašaju dužnosti u lokalnoj ili državnoj vlasti. Iako se socijaldemokrati vole hvaliti da su najdemokratskija hrvatska stranka, korupcionaške afere u koje se uplelo dvoje članova najužeg stranačkog vodstva tek su najnoviji dokaz da su SDP i sve druge hrvatske političke stranke ponajprije borbene organizacije u kojima u vođenju personalne politike dominiraju stranačka hijerarhija i izborni rezultati kao vrhunaravni kriterij za kadrovsku promociju. Svi ostali kriteriji marginalizirani su i podređeni volji i procjenama stranačke oligarhije na čelu sa stranačkim predsjednikom. Ni u SDP-u stranačka demokracija još nije pustila dublje korijenje.

O tome svjedoče i upravo objavljene izborne liste SDP-ova i gotovo svih drugih koalicija i stranaka za europarlamentarne izbore. Ni kandidati za europarlamentarce uglavnom nisu dobili stranačke demokratske legitimacije nakon unutarstranačkih rasprava i prezentacija programa, a kamoli nakon tajnoga glasanja stranačkih članova o tome tko je među kandidatima koje nude biračima po njihovu sudu najsposobniji i najkvalitetniji da sjedne u klupe europarlamenta.

Zadnju šansu da počnu razvijati i njegovati unutarstranačku demokraciju hrvatske političke stranke propustile su kad su jednoglasno u parlamentarnoj raspravi prije više od deset godina odbacile Nacrt prijedloga zakona o političkim strankama koji im je predložila skupina znanstvenika okupljena u Hrvatskom pravnom centru sa željom da propisivanjem demokratskih pravila igre unaprijede stranački politički sustav u Hrvatskoj, a time i ukupne njezine demokratske potencijale.

Skupina znanstvenika argumentirano je ponudila zakonska rješenja kojima se propisuju demokratska pravila organiziranja, funkcioniranja i financiranja političkih stranaka. Njihovo je polazište bilo da su moderne višestranačke parlamentarne demokracije postale "države stranaka" u kojima političke stranke imaju ključnu i dominantu ulogu u kreiranju odnosa i procesa u državi i društvu, pa je zbog toga nužno zakonom propisati i urediti i zakonski okvir za njihova unutarstranačka pravila igre kako bi razvijenom stranačkom demokracijom građanima i biračima jamčile da će štititi i razvijati demokratski parlamentarni sustav. 

"Spriječiti korupciju stranaka budući da ona kvari cijeli sustav", bio je jedan od važnih razloga koje je skupina znanstvenika navela kao argument zašto je nužno zakonom precizno propisati i financiranje političkih stranaka. Da su parlamentarne stranke prihvatile njihov prijedlog, SDP i sve druge stranke morale bi, primjerice, stranačkim dokumentima propisati kada, kako, kome i od koga mogu primati i davati darove i u kojem maksimalnom iznosu, kada i u kojim slučajevima je strankama i njihovim članovima zabranjeno davati i primati darove, a morao bi uvesti i registar primljenih i danih darova.

Da je SDP to učinio, sisačka bi županica znala da ne smije potrošiti 136 tisuća županijskih kuna na darove koje je dijelila, jer bi automatizmom bila stranački sankcionirana, pa je DORH ne bi ni zbog takve "banalnosti" danas progonio, a kamoli zbog sumnje da je županijski proračun oštetila za čitavih deset milijuna kuna.

I njezin stranački šef Zoran Milanović ne bi morao razbijati glavu i čekati rezultate pravosudnog procesa da utvrdi i političku odgovornost članice stranačkog predsjedništva. I ne bi joj mogao gledati kroz prste zato što je trostruka izborna pobjednica u sisačkoj županiji, jer bi u tom slučaju i sam mogao biti stranački kažnjen zbog kršenja jasnih stranačkih pravila.

Osim toga, i svi drugi korupcijski repovi koji se već dugo i po medijima vuku za SDP-ovom sisačkom županicom odavno bi bili razjašnjeni unutar stranke da je SDP bio zakonom obavezan da kandidiranje svojih članova za državne, regionalne i lokalne funkcije provede sukladno prijedlogu skupine znanstvenika, jer bi se Marina Lovrić Merzel o njima morala izjasniti tijekom kandidacijskog procesa pred članovima i tijelima stranke prije tajnoga glasanja o njezinoj kandidaturi. Stranka bi odlučila o njezinoj političkoj sudbini, a ne DORH i sudovi, što će joj se sada dogoditi, jer joj je SDP nečinjenjem omogućio da nakon "sitne" upadne i u krupnu korupciju. A sve samo zbog toga da još jedan mandat zadrži vlast u sisačkoj županiji.

Ni brojne korupcijske afere zbog kojih se sudi i presuđuje Ivi Sanaderu, ali i HDZ-u u kojemu je u prošlom desetljeću bio bog i batina, pa i najnovije koje svako malo iskaču iz SDP-ovih, HDZ-ovih i drugih stranačkih kutija, još nisu potakle stranačke elite da pokrenu promjene u svojim strankama i napokon počnu razvijati unutarstranačku demokraciju. Ni aktualnoj HDZ-ovoj oligarhiji ne pada na pamet da "desanaderizira" stranku kako i neki budući njezini ministri ne bi kao papagaji pred sudovima ponavljali da "ništa nisu znali" i da ništa nisu mogli poduzeti protiv stranačkog šefa i njegovih podobnika koji su žarili i palili po stranačkim financijama i blagajnama javnih i državnih poduzeća. I Karamarkovo vodstvo HDZ-a i vodstva gotovo svih drugih stranaka sustavno njeguju podaništvo u svojim strankama, i dalje su im u stranačkim hijerarhijama najdraži "biciklisti" – pognuti prema gore, a gaze prema dolje.

Čak i ministar financija Slavko Linić, SDP-ov veteran koji je već neko vrijeme na Milanovićevu nišanu za odstrel, uporno novinarima ponavlja da uredno i zdušno obavlja svoje ministarske poslove sukladno stranačkom i koalicijskom programu, a da će o njegovoj ministarskoj sudbini odlučiti premijer i stranački predsjednik Milanović. Kad stranački kapitalac i veteran Linić pristaje da mu ministarska sudbina ovisi samo o jednom čovjeku, makar bio premijer i predsjednik stranke, kako se čuditi ministrima-stranačkim poletarcima koji javno poručuju da će biti ministri dok imaju povjerenje premijera, odnosno stranačkog šefa? Recept za liječenje protudemokratske epidemije dobronamjerno su im ponudili HPC i skupina znastvenika i točno prije deset godina objavili u knjizi "Država i političke stranke" koju je uredio profesor Ivan Prpić.

Ako žele dobro svojim strankama i hrvatskoj demokraciji, uzet će je ovih dana u ruke i pročitati i primijeniti, ne samo zbog korupcijskih afera koje bujaju na sve strane, nego i zbog sve većega gađenja koje građani i birači iskazuju prema političkim strankama i stranačkim oligarhijama.