Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
Foto: Agrokor.hr
Priča kaže ovako: početkom 1990-ih, rat je već bio počeo, u Istri je ljetovao jedan visoki političko-naftni ruski dužnosnik. Iznimno moćan tip koji je do Borisa Jeljcina mogao doći kad god bi poželio. To su ljeto požari više nego inače harali obalom i čovjeku se smililo kako naši hrabri vatrogasci s onim jednim i pol kanaderom i dva helikoptera pokušavaju obraniti neobranjivo, pa je jednim telefonskim pozivom sredio da se isti dan iz Rusije dopremi još helikoptera s uvježbanim posadama kako bi pomogli u gašenju.
Rečeno-učinjeno. Već sutradan Rusi su se priključili hrvatskim zračnim snagama i uvelike pomogli u gašenju požara. I tu bi ova priča završila da se jedan od prijatelja onog oligarha nije poželio pohvaliti novinarima kako je, eto, on sredio da nam Rusi pomognu. Reakcija je bila takva da mu dvadeset i kusur godina poslije još nije jasno što se dogodilo.
Domaći su mediji, naime, objavili da su Rusi došli kako bi Srbima pomogli u paljenju hrvatske obale jer da iz helikoptera nisu ispuštali vodu nego naftu!? Daljnje objašnjenje nije potrebno. Iskonstruirana je nekakva pravoslavno-povijesna veza između ta dva bratska naroda koja su se ujedinila ovaj put protiv naivnog hrvatskog čovjeka vazda spremnog povjerovati svakom prevrtljivcu koji se pojavi.
Ovaj put nećemo o navodnom stoljetnom prijateljstvu Srbije i Rusije ni o činjenici da je vrlo malo trenutaka u povijesti kada Moskva ne bi Beograd politički izigrala, iz jednostavnog razloga što u visokoj politici i posebno biznisu nekog velikog prijateljstva nema. Postoji samo interes, a tu u pravilu veliki izigraju male.
Koliko se Srbija želi samoprikazati kao ruski partner, toliko Hrvatska stoji na drugoj strani, pa se pokušava – i kada treba i kada ne treba – što je moguće više distancirati od Moskve. Zadnji primjer su događaji u Ukrajini koje domaći političari žele iskoristiti ne bi li dokazali da su veći katolici od pape pa udaraju iz svih raspoloživih oružja po Rusiji da bi se još više dopali Bruxellesu i Washingtonu koji – sasvim sigurno – nisu nimalo nevini u onoj nesreći koja sve više zahvaća Ukrajinu.
I tako bi ta priča o Rusiji išla i dalje, a traje od hrvatske samostalnosti, da u Moskvu nije otputovao najveći hrvatski poduzetnik Ivica Todorić. I sa sobom poveo novinare. Ushićen je bio vlasnik Agrokora kada je sa šefovima Sberbanke potpisao 600 milijuna eura kredita koje će mu poslužiti za prijevremenu isplatu obveznica. Pisalo se prošli tjedan o nevjerojatnom uspjehu Agrokora koji je time ostvario "znatne uštede" (nitko nije objavio, a očito ni pomislio istražiti, kolike će kamate plaćati vlasnik pola Hrvatske jer bi to valjda u Todorićevu slučaju bilo nepristojno čačkati) i otvorenim putem za preuzimanje slovenskog Mercatora, što bi Agrokorov prihod izjednačilo s ukupnim prihodom domaćeg turizma.
O mrskoj Rusiji i još mrskijoj banci, koja je, da ne bude zabune, u državnom vlasništvu, a treća je po veličini u Europi (kako oni mogu, a mi ne možemo?) ovaj put ni riječi. Kao ni o diktatoru Vladimiru Putinu ili o odcjepljenju Krima po "srpskom modelu" ili o onim bradatim nesretnicima koji su došli pomoći braći Rusima, ili o pokušaju ovladavanja naftnim tržištem u regiji… Ništa se od toga nije ni spomenulo. Naravno da nismo naivni pa da pomislimo kako su se okolnosti promijenile, društvo sazrelo i slično. Ništa od toga. Odgovor je puno jednostavniji: para vrti gdje burgija neće.