Je li i koga još uopće briga?

Hrvatska se, na ljestvici organizacije Freedom House, po slobodi medija smjestila na 83. mjesto, između Indije i Bocvane. Milan F. Živković, medijski savjetnik ministrice kulture, kaže da se u posljednjih pet godina na Zavod za zapošljavanje prijavilo gotovo 3000 ljudi kojima je zadnje radno mjesto bilo novinarsko. Zdenko Duka, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, podsjeća da je prema popisu stanovništva 2011. u Hrvatskoj bilo 4923 novinara. U tu akciju desetkovanja novinarskih redova izravno se uključila i aktualna vlast odlučivši da više ne želi pomagati Vjesniku, pa je taj list ugašen, a više od sto zaposlenika ostalo je bez posla. Prije godinu i pol pod sumnjivim okolnostima ugašen je i tjednik Nacional, Styria je odlučila ugasiti tjednik Forum, a prije godinu dana nakon svega par mjeseci rada propao je i dnevni list 21. stoljeće. Ugašeno je i nekoliko radiostanica, televizije poput Kapital Networka ostale su bez koncesije, a svi ostali jedva preživljavaju gomilajući gubitke. Zaživio je u praksi i famozni članak Kaznenog zakona koji omogućuje kažnjavanje novinara i ako je istinom osramotio čak i neku tvrtku.  Sindikat novinara, međutim, i ove godine organizira akciju "pet minuta gromoglasne tišine", koja bi u praksi trebala značiti da danas, na Svjetski dan slobode medija, u pet minuta do podneva novinari prestanu raditi. Time bi se čitatelji, slušatelji i gledatelji imali upozoriti na sve lošiji položaj novinara i medija. 

Anton Filić, predsjednik Sindikata novinara Hrvatske, upozorava da se već deset godina bezuspješno pregovara s poslodavcima oko nacionalnog kolektivnog ugovora kojim bi se osigurala minimalna prava za sve novinare i medijske radnike. "Napretka nema, dapače, poslodavci su pod izlikom recesije, počeli raskidati i kolektivne ugovore u medijskim kućama. Tako da je danas malo medija u Hrvatskoj u kojima se kolektivni ugovor poštuje u cijelosti", kaže Filić u prigodnom proglasu. 

Kakve uvjete za objektivno izvještavanje imaju novinari kojima poslodavci svakodnevno prijete otkazom i raskidom suradnje, jednostrano im smanjuju plaću, zakidaju ih za dodatke za prekovremeni i rad nedjeljom?

Upozorava i da je država kroz sustav tzv. RPO-a dopustila nakladnicima da novinare više ne moraju zapošljavati nego ih mogu angažirati i kao slobodne novinare iako oni to u stvarnosti nisu. "Oni redovito dolaze na posao, rade u prostoru i na sredstvima poslodavca (iako formalno imaju prijavljene urede u svojim stanovima), njihov je rad subordiniran, obvezuje ih načelo ekskluziviteta, tj. smiju obavljati istovrsni posao samo za tog jednog poslodavca, imaju pravo na točno određenu novčanu naknadu, godišnji odmor, plaćeni dopust. Ali, nakladnik im može otkazati suradnju kad god to poželi, zbog čega oni rade i žive u velikom strahu i vidljivo su zakinuti za prava u odnosu na stalno zaposlene novinare", kaže Filić, pitajući kakve uvjete za objektivno izvještavanje imaju novinari kojima poslodavci svakodnevno prijete otkazom i raskidom suradnje, jednostrano im smanjuju plaću, zakidaju ih za dodatke za prekovremeni i rad nedjeljom.

"Bez slobodnih novinara nema ni slobode medija. A bez slobode javne riječi ne može se graditi ni slobodno i demokratsko društvo. Zato sad i ubuduće moramo reagirati kad god osjetimo da je ta sloboda ugrožena", zaključuje Filić.

Problem je, međutim, što je "sad" i "ubuduće" već prekasno. Hrvatski novinari, za razliku od svojih kolega u, primjerice, Italiji, nikad nisu smogli snage da štrajkom pokažu poslodavcima crtu ispod koje neće ići. Kako to nisu činili kada su prava novinara gazila u konkurentskim, a potom i u vlastitim redakcijama, danas se čini nepristojnim pozivati na zajedničku reakciju.

Slavica Lukić, novinarka Jutarnjeg lista koja je nedavno nepravomoćno osuđena zbog kaznenog djela sramoćenja, međutim ne misli da je novinarska nesolidarnost svemu kriva. "Čitav niz godina neki drugi akteri rade na tome da razbiju naše redove, a vlast na to mirno gleda. Nismo profesija bez odgovornosti za situaciju u kojoj smo se našli, a ne znam što bismo više trebali napraviti. Doista mislim da bez pomoći onih koji donose zakone i bdiju nad njihovim provođenjem, ne možemo sami puno napraviti", kaže Lukić, dodajući da se ne može govoriti o slobodi u novinarstvu u Hrvatskoj.

Ako su novinari neslobodni, egzistencijalno ugroženi, radni status im je neuređen i sve se drži u sferi svjesnog kaosa, onda ne možemo govoriti o slobodnom novinarstvu

“Mediji su slobodni ali su novinari potpuno neslobodni i moramo početi govoriti o neslobodi novinara. A ako su novinari neslobodni, egzistencijalno ugroženi, radni status im je neuređen i sve se drži u sferi svjesnog kaosa, onda ne možemo govoriti o slobodnom novinarstvu”, smatra Lukić. I ona se zalaže da se ukinu statusi prikrivenog radnog odnosa koji su podijelili redakcije i zapravo onemogućili homogene akcije. “Bez jake interesne udruge ne možemo puno učiniti, ali nije sve u našim rukama. Beskrajno se samooptužujemo, no koliko god jadikujemo ništa nam neće pomoći ako ne postoji volja politike da neke stvari provede kroz zakone. Bilo bi drukčije čak i da su se postojeći zakoni poštovali, ali nisu”, kaže Lukić, dodajući da je nekome odgovaralo da Zakon o medijima bude mrtvo slovo na papiru.

Koliko je stanje u novinarstvu loše pokazuje i razmišljanje Slavice Lukić o napuštanju profesije. "Intenzivno razmišljam da se ovim prestanem baviti. Svaki dan kad se probudim razmišljam o tome. Neki najnoviji događaji stvarno su poticajni u tom smislu. Ponekad izdržiš sve pritiske, ostaneš na nogama, a onda te lupe sudovi. Zaista razmišljaš čemu sve to, kome je uopće stalo", kaže Lukić.

Možda se nešto promijeni nakon donošenja medijske strategije koju već duže vrijeme priprema Ministarstvo kulture i koja je, sudeći prema Živkovićevim riječima, pri kraju. U Intervjuu tjedna Hrvatskog radija Živković je rekao da je strategija praktički spremna za objavu, a usmjerena je na evidenciju postojećeg stanja u medijima i pronalasku uzroka takvom stanju. Živković pak smatra da su privatni interesi vlasnika medija, kreditora i oglašivača najveći uzrok. "Između privatnog i javnog interesa najčešće prevladava privatni, ostavljajući javnost bez informacija koje su bitne", kaže Živković, dodajući da je aktivna medijska politika u interesu svih građana.