Na promatranju ukrajinskih predsjedničkih izbora

"Sretna sam što smo izabrali predsjednika u prvom krugu. Najprije zato što nećemo trošiti novac na još jedan izborni krug, a zemlja će napokon dobiti legitimnog lidera koji će moći pregovarati s Rusijom i zaustaviti separatiste na istoku zemlje."

Riječi su to jedne Ukrajinke, stanovnice Lutska, gradića na zapadu zemlje od oko 200 tisuća stanovnika, neposredno nakon što je postalo jasno da je Ukrajina tog 25. svibnja izabrala novog predsjednika. Petro Porošenko, kojeg i Ukrajinci i svjetski tisak rado nazivaju "kraljem čokolade", bio je nedostižan za preostalih 20 predsjedničkih kandidata. Porošenko je odnio pobjedu s 54,7 posto glasova, a daleko iza njega smjestila se najbolja od preostalih kandidata, Julija Timošenko, s tek 12,8 posto glasova. Desni sektor (Pravi sektor), ekstremno desna ukrajinska stranka o kojoj svjetski mediji pišu još od krvavih prosvjeda na središnjem kijevskom trgu, ukrajinskim je biračima potpuno nezanimljiv – njihov kandidat Dmitri Jaroš dobio je 0,7 posto glasova.

Igrao za sve momčadi

Porošenko se smatra uspješnim političarom i još uspješnijim biznismenom koji je dosad tek bio osumnjičenik za korupciju, ali u toj zemlji koja je odavno izgubila bitku s korupcijom nikad nije bio procesuiran.

Ovaj 48-godišnjak bogatstvo i nadimak stekao je kao vlasnik Konditorske korporacije "Rošen", koju je i nazvao po sebi (Po-rošen-ko), no povezan je i s tvornicama automobila i autobusa, televizija, brodogradilištima... Magazin Forbes je njegovo bogatstvo prije dvije godine procijenio na milijardu dolara, a mediji pišu da je sedmi najbogatiji čovjek u Ukrajini. Popularnost mu je narasla za vrijeme prosvjeda na kijevskom Majdanu koje je zdušno financirao, no u ukrajinskoj je politici još od 1998. godine. Od tada do danas promijenio je sve moguće momčadi - igrao je u dresovima zloglasnog Leonida Kučme, proeuropskog Juščenka i proruskog Janukoviča.

Porošenko je 2005. godine bio šef Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu i odgovarao je izravno tadašnjem predsjedniku Viktoru Juščenku. Krajem 2009. imenovan je ministrom vanjskih poslova u vladi tadašnje premijerke Julije Timošenko, a 2012. godine, dok je predsjednik Ukrajine bio Viktor Janukovič, bio je ministar trgovine i gospodarskog razvoja.

Ukrajina će s novim predsjednikom sasvim sigurno nastaviti s približavanjem Europskoj uniji, no mira, čini se, neće biti. Uoči izbora Porošenko je govorio da s teroristima ne misli pregovarati, a dan nakon je rekao da se mir može postići dijalogom s ljudima, dok se s ubojicama može komunicirati samo oružjem. Istog su dana sukobi na istoku zemlje ponovo eskalirali, a neslužbeni izvještaji govore o najmanje 30 poginulih u napadu ukrajinske vojske na aerodrom u Donjecku kojeg su zauzele proruske snage.

Rat koji se ne primjećuje

Rat koji se vodi na istoku Ukrajine, na zapadu zemlje teško se primjećuje. Predsjedničke izbore dočekali smo u Lutsku, u Volinskoj oblasti. Tri dana uoči izbora u toj je oblasti proglašena dvodnevna žalost zbog pogibije 11 rezervista, stanovnika toga kraja, na kontrolnom punktu u Donjeckoj oblasti. Čak se ni tada nije mogao namirisati rat koji bjesni na istoku, nema masovne histerije ni proturuskih prosvjeda. Starim središtem grada prošla je tek kolona od svega osamdesetak prosvjednika koji su, držeći slike poginulih i noseći veliku crno-crvenu zastavu, zaštitni znak Desnog sektora, uzvikivali: "Naši heroji, naša Ukrajina!" Prolaznici su ih uglavnom ignorirali.

Stanovnik naših krajeva očekivao bi jasniju podjelu na "naše" i "njihove", temeljenu na krvnim zrncima i popraćenu žestokom nacionalističkom retorikom. No, u Ukrajini stvari nisu tako jednostavne.

Priča o povampirenim nacistima Desnog sektora koji dominiraju Ukrajinom pokazala se bajkom. Ta zasad minorna politička organizacija okuplja tek manji broj radikalnih desničara, uglavnom golobrade dječurlije. Nešto više ih privlači organizacija pod nazivom Samoobrana Majdana (Samooborona Maidanu), čije je radikalno krilo bio upravo Desni sektor koji se potom i napokon odvojio i postao politička stranka. Samoobrana je ostala udruga građana koja okuplja patriotski raspoložene građane koji žele Ukrajinu sigurnu za život, oslobođenu od korupcije i kriminala, slobodnu, snažnu… To barem tako zvuči kad nam o njoj zaneseno priča jedan njen simpatizer, muškarac srednjih godina, zaposlen u državnoj službi, kojeg ćemo u ovom tekstu nazvati Aleks. Za razliku od Desnog sektora, službena boja Samoobrane je žuta s plavim slovima, baš kao i ukrajinska zastava. Članovi su im u prosjeku stariji bar 10 godina od članova Desnog sektora, a tvrde da je velika većina visokoobrazovana. Aleks nam zaneseno priča o toj organizaciji tvrdeći da im je glavna zadaća patroliranje uz policiju. Time, kaže, pomažu policiji, ali i građanima jer ujedno paze da policajci ne uzimaju mito. No, zbog rata na istoku Ukrajine danas im zadaće izgledaju ponešto drukčije. Aktivno prikupljaju dobrovoljce koji potom prolaze obuku i pridružuju se postrojbama koje su pod izravnim zapovjedništvom Ministarstva unutarnjih poslova. Aleks tvrdi da Samoobrana nema vlastitu vojsku niti da je želi imati, nego samo pokušava animirati što veći broj ljudi da se pridruže obrani zemlje. Protivi se klasičnoj mobilizaciji, jer na taj način u rat odlaze ljudi koji to ne žele i za njega nisu spremni.

Njihove se prostorije u Lutsku nalaze tik uz policijsku stanicu. U vrijeme našeg posjeta tamo se motalo dvadesetak ljudi, većina u civilu, dok su neki imali maskirne odore. Ne unificirane, već je gotovo svaka bila različita. "Prije nismo imali uniforme, ali su ih ljudi počeli nositi otkad je počeo rat", objašnjava Aleks, dodajući kako Samoobrana nema gotovo nikakve prihode, već ovise o donacijama pojedinaca. U pravilu ne nose oružje, tek u iznimnim situacijama malokalibarsko.

Rusi protiv Rusa

Pomislite li preslikati situaciju na naše krajeve s početka devedesetih, mogli biste se naći u slijepoj ulici. Dok su se u Hrvatskoj strane uglavnom određivale sukladno nacionalnoj pripadnosti, u Ukrajini je to nešto drukčije. "Ja sam Rus, on je Rus, a on je Ukrajinac, ali mu je žena Ruskinja", govori nam Aleks upirući prstom u jednog od šefova Samoobrane i u čovjeka pokraj njega. Kasnije nam, međutim, priznaje da ipak dobar dio pripadnika Samoobrane dijeli ideje s Desnim sektorom, ali ipak nisu toliko radikalni. U Ukrajini se i dalje, pored ukrajinskog, govori i ruski jezik. Ta jezična priča sličnija je onome što se u vrijeme raspada Jugoslavije događalo u Sloveniji, nego u Hrvatskoj. Dok su se tih godina u Hrvatskoj za srbizam riskirale batine, Slovenci su uredno razgovarali sa sugovornicima iz bivših republika, ali su odgovarali na slovenskom. U ovom dijelu Ukrajine situacija je čak manje radikalna, pa se još uvijek iz pristojnosti odgovara na jeziku kojim započne govoriti prvi sugovornik, svejedno radi li se o ukrajinskom ili ruskom.

Za razliku od dana koji su prethodili izborima, nakon njih je i u Lutsku, ali i u cijeloj oblasti pojačana aktivnost vojske. Vojnici su sve prisutniji na ulicama, a cesta koja vodi prema Kijevu puna je transportera s vojnicima i kolona vojnih cisterni. Policijski punktovi raspoređeni su na ulazima u gotovo sve gradove i u pravilu zaustavljaju automobile koji nemaju lokalne registarske pločice. Punktovi su i na cesti prema Kijevu. Rat se u danima nakon predsjedničkih izbora i na mirnom zapadu može namirisati.