Papa je promašio ceo fudbal

Sveti otac Superstar, poglavar Katoličke crkve, Jorge Mario Bergoglio, dakle papa Franjo, po prvi puta je od trinaestog ožujka 2013. progovorio o bivšoj Jugoslaviji. Bolje bi bilo da nije, osim ako se, iz nekog nedokučivog razloga, želio dodvoriti notornom Dujomiru Marasoviću, elementarnoj nepogodi sa saborskim mandatom. A to nije: i Marasović je, kao i Karamarko, Vatikanu pape Franje bitan i blizak točno koliko i Jorge Sammir Cruz Campos. Ustvari, manje, puno manje.

„Razmislimo o bivšoj Jugoslaviji. Očito, postoje nacije s kulturama tako različitima koje ne bi moglo ni ljepilo držati zajedno. Slučaj Jugoslavije veoma je jasan“, rekao je papa Franjo u intervjuu za španjolski list La Vanguardia. Bit će da je i on zaražen, a da još to ne zna. Jugoslavija je, naime, temeljito mrtva već skoro četvrt stoljeća i priviđa se, uglavnom, hrvatskoj desnici i ovdašnjim svećenicima koji su, za što nema čvrstih dokaza, možda i nesvjesno, do Rima odnijeli klicu bolesti koja se manifestira neprestanim bavljenjem lešom i, naravno, uvijek na krivi način i iz istih takvih razloga.

Od posljednje konklave, bijelog dima iznad Sikstinske kapele i riječi: „Annuntio vobis gaudium magnum! Habemus Papam!“, od trinaestog užujka prošle godine, argentinski isusovac je, uglavnom, skakao po živcima svećenstvu od Siska pa nadalje. Sve što oni nisu, on jeste, sve od čega se njima, svećenicima na službi u vjerskim krilima desničarskih političkih pokreta diže što se već diže u takvim prilika, on, papa Franjo, je zagovarao. Njegov odnos prema vrlom, našem svijetu, je takav da ga je neki kreten proglasio marksistom. Istina, Papa mu je odgovorio krivo, kazavši kako poznaje mnoge marksiste koji su dobri ljudi, ali smatra da je marksizam pogrešan. Iskustvo starijima, a knjige mlađima, govore da je obrnuto: za razliku od manijaka koji su se pozivali na marksizam, Marxovo učenje je sve življe i potrebnije. No, to sada nije naročito važno. Ovaj tren, dva...

Od stotinu i jedne teorije o raspadu Jugoslavije, ova prema kojoj je njen uzrok u različitim kulturama naroda i narodnosti je, recimo tako, više i od potpuno pogrešne. Parafrazirajući Miljenka Jergovića, ako je Jugoslavija uopće postojala, onda je postojala upravo u svojoj kulturi, za koju se komotno može reći da je nadživjela jednu pokojnu državu. Funkcioniranje jugoslavenske kulture nije se, naime, moglo propisati niti narediti, kao što se, evo, ne može eutanazirati, bez obzira na sve što se zbilo i na činjenicu da je od jedne federacije nastalo sedam neovisnih država, od kojih šest više nikada Beograd neće nazivati glavnim gradom. Zapravo je interkulturalnost na bivšejugoslavenskom prostoru, ako ćemo pravo, a teško je glumiti slijepca, već jako dugo potpuno prirodna i, skoro, podrazumijevajuća, svakako prihvatljiva do te mjere da ju se i ne registrira.

Da se državne granice definiraju različitošću kultura, broj članica Ujednjenih naroda bio bi, najmanje, četverocifren. Da je sličnost kultura preduvjet za bilo kakve političke procese, neke bi granice trajno nestale. Za objasniti to, nema boljeg primjera od Bosne i Hercegovine, države čiji su narodi, iako među njihovim kulturama ima više sličnosti nego razlika - i bez obzira na količinu potrošenog ljepila od kraja rata do ovog dana i sata –  danas udaljeniji nego što su jugoslavenski bili za vrijeme SFRJ. Evo kako je to kazao bosanskohercegovački pisac i urednik, Ivan Lovrenović: „Nema nikakve sumnje da 'Hrvat iz Busovače', 'Bošnjak iz Cazina', 'Srbin iz Trebinja' na razini profane kulture, kulture svakodnevnice (jezik, način komuniciranja, životni stil itd.) pripadaju istoj kulturi. Još nešto važno: oni su svi podjednako bosanskohercegovački autohtoni, nisu niotkuda pridošli kao imigranti noseći sa sobom specifičnu kulturu iz neke druge zemlje i podneblja. Međutim, oni su u isti mah na jednoj drukčijoj razini također i pripadnici triju sasvim različitih, međusobno razdvojenih kolektivnih identiteta. Znamo: ti aspekti njihovih identiteta proizvedeni su u procesima dugoga trajanja na temelju različitih religija/konfesija i njima pripadajućih ideologija i kultura, a ti se identiteti danas ponašaju kao ekskluzivno politički, to jest nacionalni. Tako su Hrvat iz Busovače, Bošnjak iz Cazina, Srbin iz Trebinja u isti mah i u svakoj sekundi svojega života – i u jednoj zajedničkoj kulturi, i svaki u svojemu zasebnom kulturno-identitetnom svijetu. To je taj sinkronitet i ta pluralnost o kojoj govorim, ona se ne proteže linearno i jednosmjerno, nego izlomljeno, kroz sve bosanskohercegovačke zajednice pa ako hoćete i kroz sve pojedince u njima...“.    

Papa Franjo je, da skratimo i ostanemo u jeziku trenutno najbitnijeg događaja na svijetu, promašio ceo fudbal: kulture nacija u pokojnoj Jugoslaviji bile su, naprosto, više slične nego različite, a te, postojeće razlike, nikakve suštinske veze nisu imale sa nestankom države kojoj je istekao historijski rok trajanja, da bi se raspala u krvi do vrata.

Postoji, međutim, daleko veći problem sa tezom o tome da se neke nacije zbog različitosti svojih kultura ne mogu zajedno držati niti ljepilom. Da je, odnosno ako je točna, ona ne može značiti ništa drugo nego najavu mučne smrti, prvo, Europske Unije, pa nadalje, sve do, eto, domovine Jorge Maria Bergoglia. Jednostavno kazano, i sada su razlike između kultura Srba i Hrvata, manje od onih između talijanskih useljenika – kojima kao sin imigranata pripada i Jorge Mario Bergoglio - i argentinskih indijanaca, odnosno argentinskih indijanaca i, recimo, hrvatskih doseljenika sa početka dvadesetog stoljeća. I? I ništa, naravno. Osim što nije zgoreg napomenuti kako bivša Jugoslavija, za razliku od upravo Argentine sa početka pretprošlog stoljeća ili EU i Sjedinjenih Država danas, nije bila čak niti multikulturna. Multikulturalizam, naime, podrazumijeva postojanje različitih, udaljenih, jezički nerazumljivih, nacionalnih i rasnih grupa u zajedničkom političkom okviru, od kojih su neke neautohtone, odnosno doseljeničke. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Crnogorci – da, eto, povjerujemo kako nitko od njih nije razumio ni riječ slovenskog, makedonskog i albanskog jezika i kako nije postojao niti jedan Slovenac, Makedonac i Albanac koji je znao u Zagrebu bez prevoditelja pitati koliko je sati – ne zadovoljavaju kriterije prema kojima je nekadašnja zajednička država bila multikulturna. U prijevodu, SFRJ je bila multietnička, multireligijska i, kako Lovrenović kaže, interkulturna državna zajednica i ta je interkulturalnost za zbivanja u devedesetima bitna koliko i za jugoslavenski reunion. Ne treba, valjda, objašnjavati da je nekakva nova Jugoslavija moguća u istoj mjeri u kojoj je raspad Jugoslavije bilo moguće izbjeći. Možemo se, tek, upitati je li mogao biti manje krvav i manje pljačkaški, ali to nekom drugom prilikom.

Bog ili vrag, netko od njih dva svakako, zna zašto je papa Franjo odlučio govoriti o nečemu što, očito, ne razumije najbolje, pa je, na kraju, zvučao kao član HDZ-a, jedan od onih opsjednutih Jugoslavijom. Njih je, međutim, lako razumjeti u tom sumanutom strahu: bit će da im na san izlazi obnova SFRJ i situacija u kojoj moraju objasniti kako su to, zaboga, od onolikih Jugoslavena postali ovoliki Hrvati i kako to ispadoše žrtve režima pod kojim su stekli diplome, stanove i vikendice i, u isto vrijeme, patili kao nitko. No, to je njihov, a ne problem mega popularnog Pape koji im, inače, neviđeno ide na živce. Osim kada ne zvuči kao da mu Karamarko suflira...