Zbunjena Hrvatska usred hladnog rata

Južni tok je postao mitsko biće kojim Amerikanci i njihovi eurofanovi plaše europske države, pogotovo one manje među njima, kao što seoske bake pokušavaju disciplinirati živahne i neposlušne unuke plašeći ih vukodlacima, vampirima i sličnim virtualnim zlodusima. Čim se u hrvatskim političkim, poslovnim i medijskim krugovima zavrti priča o mogućnosti da i najmanji potočić iz Južnog toka krene prema Hrvatskoj, odmah se javljaju "dežurne bakice" da ovdašnju javnost upozore na opasnosti koju u ove krajeve svojim plinovodima i naftovodima navodno donose "strašni" Rusi.

Iako se Josipović, Milanović i Vrdoljak danima ne mogu dogovoriti tko će, kada i zašto razgovarati s vodstvom Gazproma koje se po tko zna koji put zaputilo u Zagreb nudeći Hrvatskoj sudjelovanje u realizaciji ruskih energetskih projekata u ovom dijelu Europe, hrvatskoj se javnosti odmah ukazao pomoćnik američkog državnog tajnika za energetiku Amos J. Hochstein kako bi je upozorio na strahote koje će Hrvatskoj donijeti eventualno sudjelovanje u projektu Južni tok i drugim rusko-danajskim energetskim ponudama.

U intervjuu Jutarnjem listu američki pomoćnik tajnika Hochstein daje Hrvatskoj "moralnu" podršku u izgradnji LNG terminala na Krku i u raspetljavanju zaleđenih odnosa s mađarskom Molom zbog Ine, a što se tiče ruskih ponuda vezanih uz Južni tok njegovi odgovori zavrjeđuju uvrštavanje u antologije šarlatanstva. Hochstein o Južnom toku, naime, kaže: "Osobno čak i ne razumijem Južni tok, riječ je o projektu za koji ne vidim ekonomski rezon, o poslu kojim biste dovodili plin od istog ponuđača do istih kupaca samo drugim smjerom, obilazeći neke zemlje. Zašto, dakle, ulupati milijarde dolara da se izoliraju zemlje preko kojih trenutno protječe plin iz Rusije prema Europi. Južni tok nije projekt koji diverzificira dobavu plina za Europu i ne nudi novu energetsku sigurnost. Upravo obrnuto, jača ovisnost europskih kupaca o jednom dobavljaču, mi smatramo da nigdje u svijetu nitko ne bi smio ovisiti samo o jednom izvoru. Zemlje i ekonomije moraju imati diverzificiranu dobavu jer to je osnova sigurnosti. Osim toga, ako imate više dobavljača, možete lakše raspravljati i o cijeni".

Ako Hochstein i američka administracija doista ne razumiju Južni tok, zašto nisu zamolili njemačku vladu da im pojasni koji je ekonomski rezon imala kad je zajedno s Rusijom izgradila Sjeverni tok, zaobilazeći ne samo Ukrajinu, nego i Poljsku i baltičke zemlje, a sve samo zato kako u plinskom biznisu s Rusijom ne bi ovisila o trećim stranama i njihovim dobrim ili lošim odnosima s Moskvom. I Vlada Italije vjerojatno bi im bez ustezanja pojasnila zašto pored dobavnih pravaca kojima joj dotiču plin i nafta iz Libije i sjeverne Afrike iz petnih žila gura izgradnju Južnog toka kako bi ruski plin stigao do talijanskog gospodarstva i kućanstava. Je li razlog možda upravo to što će i s Libijcima i s Rusima "lakše raspravljati o cijeni"?

Zašto je, pak, Rusija gurala i gura izgradnju Sjevernog i Južnog toka najmanje je zagonetno. Još prije više od deset godina, u vrijeme svoje prve predsjedničke ere, Vladimir Putin je glasno i jasno poručio da Rusija i njezine naftno-plinske kompanije žele uzeti svoj dio profita koji se ostvaruje u transportu, preradi i prodaji njihove nafte i plina. Od pada Berlinskog zida Rusija je zarađivala samo na vađenju i prodaji sirove nafte i prirodnog plina, što je bila tek malena šnita od velikog profitnog kolača koji su ponajprije i uglavnom ostvarivale američko-britanske multinacionalke u sprezi s ruskim naftno-plinskim oligarsima i tajkunima.

Sjeverni i Južni tok upravo su projekti u kojima Rusija u plinskom biznisu ostvaruje svoje želje da uzme barem pola profita koji se ostvaruje u transportu njezina plina prema Europi. Osim toga, njima se Rusija u plinskom poslu s Europom lišava ovisnosti o svojim odnosima s Ukrajinom jer je do nedavno jedino preko njezina teritorija ruski plin curio prema europskim državama.

Je li Njemačka zbog Sjevernog toka postala ovisnija o Rusiji nego što je bila i hoće li izgradnja Južnog toga povećati dosadašnju ovisnost srednjeeuropskih i južnoeuropskih država o Rusiji? Kažu da Europa tridesetak posto svojih energetskih potreba ostvaruje u naftno-plinskom biznisu s Rusijom i moguće je da izgradnjom Južnog toka taj postotak poraste i učini je ponešto ovisnijom o ruskim energentima, pogotovo ako paralelno ne ojača i izgradi dodatne dobavne pravce iz drugih izvora, pa i LNG na Krku. Istovremeno će, međutim, i Rusija još više postati ovisna o Europi, a već je sada toliko ovisna da joj i ne pada napamet da u aktualnom hladnoratovskom sukobu s Europskom unijom oko Ukrajine zaprijeti prestankom isporuke nafte i plina europskim državama. Najmanji poremećaji u isporuci nafte i plina Europi, lagana prehlada, izaziva upalu pluća ruskog BDP-a, njegov dramatičan pad koji drastično trese ruski proračun i gospodarstvo.

Čak i kad izgradi plinovode i naftovode prema Kini, a potom i Indiji, Rusija se neće moći samo tako kockati sa svojim naftno-plinskim poslovima s Europom i eventualno ih zloupotrebljavati radi ostvarenja svojih političkih i inih ciljeva, jer njezino je gospodarstvo bez poslovanja s Europom osuđeno na propast. Zar nakon sloma Sovjetskog saveza to treba ikome više dokazivati, i u Rusiji, i u SAD-u, a i u Hrvatskoj. Jedino možda malenoj djeci koja zbog bujne mašte povjeruju u "bakine odgojne priče" iz prohujalih vremena.