Sedmodnevno krstarenje s finalom na Hvaru pretvori se u serijal opijanja Foto: Theyachtweek.com
Najčešća ocjena koju sam dobivao za pisanje ovog destinacijskog serijala bila je ona o klasičnom splitskom sredovječnom grintanju.
"Pa šta hoćeš, jesmo li turistički grad, treba se malo i strpit", rečenica je koja se pretvorila u cjeloljetnu mantru, ne samo u mome Gradu, svuda.
Evo, recimo, Hvar. Grad koji ima u sebi cijeli niz stvari zbog kojih bi tamo trebalo isplanirati ljetovanje, od mora preko gastronomije i vina, pa do obližnjeg Starogradskog polja, postao je - ne bez krivnje lokalaca - posljednjih godina partijanerska jazbina, u kojoj sudionici nečega što se naziva Yacht Week cijelu gradsku Rivu, i svaki gradski kantun smatraju pisoarom ili vrećicom za povraćanje.
I ne samo gradski, obližnja Palmižana i općenito Pakleni otoci su umjesto prizora nalik Maldivima postali poligon za zaglušujuću buku s brodova toga Yacht Weeka, i svih njegovih imitatora.
Pa su se onda Hvarani pobunili, potpisala se i peticija kojom se traži protjerivanje takvog vida turizma i iz Hvara i s Paklenjaka, pa je i gradsko vijeće te zahtjeve uslišalo i odlučilo sve skupa - zabraniti, u ime orijentacije prema nešto luksuznijem imageu, zbog "narušavanja zakonskih i moralnih normi".
I što se promijenilo? Ništa.
A nije stvar samo u lokalnom grintanju, koje se nije nešto naročito čulo kad je prije koju godinu Hvar tek postajao ovo što je sada, pa su sada svi začuđeni zbog Sodome i Gomore s kojom su se suočili. Recimo, jelšansko-engleski bloger Paul Bradbury sa svojim Total Hvarom postao je jedan od glasnijih zagovornika "pretvorbe" Hvara u nešto drukčiju vrstu destinacije.
Prije nekog vremena Bradbury je napravio intervju s predsjednikom uprave Yacht Weeka Williamom Wenkelom, koji mu je tada rekao da su potpisnici spomenute peticije "mali dio zajednice, (...) jer uvijek ima ljudi koji su protiv određenih ideja". No, kazao je tada Wenkel, budu li lokalne vlasti tražile promjenu, Yacht Week će to poslušati jer "dobrobit i ljepota Hrvatske su u srcu naše kompanije". Dakle, odluka lokalnih vlasti je stigla, no prije nekoliko dana, piše Bradbury u odličnom postu na svom blogu pod naslovom "Magaluf on the Adriatic: The Yacht Week Confirms Hvar 2015", na službenoj Facebook stranici YW-a stigla je potvrda da će Hvar i Paklenjaci i dogodine biti uključeni u program.
Što je Yacht Week? U načelu dobar koncept, krstarenje mladih na desetak velikih jedrilica po Jadranu. U praksi, riječ je o sedam dana beskrajnog opijanja i 24-satnog partijanja koji bukom, divljanjem i brojnošću gostiju bez ikakvih kočnica proguta svaki drugi pokušaj sadržaja oko sebe, bilo to uživanje u moru, večera u finom restoranu ili klupska noćna zabava. Recimo, evo kako izgleda njihov "dnevni red" u Hvaru, koji je vrhunac krstarenja. Ukratko, kaže on, "partijanerski turizam koji polako (ali svake godine sve brže) ubija kvalitetni turizam u gradu Hvaru i na Paklenim otocima".
Hvaleći koncept Yacht Weeka, Bradbury kaže da je to sjajno ljetovanje za ljude koji sudjeluju, ali za Hvar...
"Novi Saint Tropez je bio uspoređen sa Sodomom i Gomorom u hrvatskom tisku prošle godine, s gostima prestravljenim pijanim ponašanjem divljih pijanih partijanera".
Nakon svih zahtjeva za prekidom dolaska u Hvar, Yacht Week će se očito oglušiti o njih, čime će - zaključuje Bradbury - "jednoglasna volja izabranih predstavnika građana Hvara biti potpuno ignorirana".
"Nema lijepog načina da to kažemo, ali to znači da Hvar više nije nadležan za svoju turističku sudbinu", piše točno Bradbury, i dodaje, skoro aktivistički:
"Nije teško turističkom odredištu izgubiti reputaciju i klasu. Skoro je nemoguće vratiti je. Nije prekasno. Ako se ljudi na Hvaru ujedine i organiziraju u učinkovitu opoziciju onome što je jedan vlasnik noćnog kluba u Hvaru opisao kao "karcinom na hvarskom turizmu", moglo bi biti moguće spasiti Hvar. A onima koji se ljute na mene jer sam napisao ovaj članak, kažem ovo: ako ne djelujete sada, nećete imati kvalitetnu destinaciju koju ćete moći ostaviti svojoj djeci. Ali to će iziskivati više od povremenih članaka u hrvatskim novinama, i mnogo priče uz jutarnju kavu.
Dakle, nije sve u grintanju lokalaca, a da je još manje problem u stavu jednog naturaliziranog stranca, u članku i u komentarima ima ih još:
"Ove godine prvi put smo imali sljedeće: 30 posto manje velikih jahti u Palmižani, 30 posto manje gostiju u restoranima više klase, 30 posto manje velikih jahti privezanih u luci. Zato smo imali povraćanje i mokrenje pred restoranom Gariful, dok smo čekali jutarnji katamaran. Urin na većini uglova, blesave kostime svuda po gradu, ogromno povećanje broja ljudi koji koriste klupe kao krevet, 90-postotno povećanje broja pritužbi domaćih na buku i opijanje i osamnaestogodišnjakinju iz Londona koja kaže da je Hvar mnogo bolji od Magalufa", prenosi Bradbury mail još jednog hvarskog Britanca. Za neupućene, Magaluf je španjolsko ljetovalište bez ikakvih ograničenja, koje se proslavilo naslovima o mladoj Irkinji koja je uspjela zadovoljiti 23 muškarca u manje od dvije minute, za cocktail kao nagradu (bilo joj je obećano besplatno ljetovanje), te filmovima seksa po ulicama na YouTubeu.
Ili, u komentarima:
"Kad netko jednom nađe bolje mjesto, više se neće vratiti. Da, ovo je laka zarada, ali na račun dugoročnog kvalitetnijeg turizma. Policija treba uvesti pravila: nema toplesa, nema alkohola. Prepolovite HulaHula, zabranite privezivanje party brodova, i spriječite pub crawl ture iz hostela. Nije baš raketna znanost".
Stvarno, koliko je to teško?