Kriza identiteta - od baršuna do populizma

“Možda se pitate o kakvoj republici sanjam. Odgovaram: o samostalnoj, slobodnoj, demokratskoj, o republici gospodarski prosperitetnoj, a istodobno socijalno pravednoj. Ukratko, o republici ljudskoj koja služi čovjeku, i koja se stoga nada da će čovjek služiti  njoj. O republici svestrano obrazovanih ljudi, jer bez njih nije moguće riješiti nijedan naš problem – ljudski, ekonomski, ekološki, socijalni i politički.”

Izgovorio je ovo Vaclav Havel, u svojstvu predsjednika Čehoslovačke, u novogodišnjem govoru na prijelazu 1989. u 1990. godinu.

Kakva je Češka republika danas, 25 godina od baršunaste revolucije?

Da li se ostvario Havelov san?

“To što danas Češka republika ne izgleda kao država iz snova vođa revolucije nije njihova greška ni krivica. Češka proživljava krizu demokratskog identiteta kao uostalom i cijeli zapad. To je kriza parlamentarizma, a u češkom slučaju i kriza identifikacije sa zapadnim strukturama”, kaže nam Jefim Fištejn, ugledni novinar i publicist, koji je nakon potpisa Povelje 77 bio primoran emigrirati. Potpisivanje povelje u siječnju 1977. u kojoj se kritizira komunistička vlast i traži  poštivanje građanskih i ljudskih prava preraslo je u građanski pokret i upalilo iskru onoga što se kasnije pretvorilo u baršunastu revoluciju.

Petnaest tisuća studenata izašlo je na ulice Praga 17. studenog 1989. kako bi obilježili pedesetu godišnjicu nacističkog zatvaranja visokoškolskih ustanova. No, vlasti su znale da protest ima i drugu pozadinu i poslale policiju na demonstrante što je rezultiralo masovnim izlaskom građane na ulice. U Pragu je 20. studenog, na glavnom Vaclavskom trgu, bilo okupljeno pola milijuna ljudi. A 27. studenog održan je dvosatni generalni štrajk u kojem je sudjelovalo, takoreći, cjelokupno stanovništvo Čehoslovačke. Komunistička partija odstupila je 10.prosinca i formirana je prva višestranačka vlada od 1948.godine.

 Jednom nogom na zapadu, drugom na istoku

Početkom studenog ove godine londonski institut Legatum objavio je indeks prosperiteta za narednu godinu u kojem je Češka označena kao jedina srednjoevropska zemlja u prvoj ligi u kojoj se nalaze zemlje najvećeg napretka. U društvu s Češkom od postkomunističkih zemalja samo je Slovenija. Legatum razmatra šest osnovnih stupova prosperiteta – funkcionalno gospodarstvo, mogućnosti poduzetništva, kvaliteta vladavine, razina obrazovanja, zdravstvo, sigurnost, osobne slobode i socijalni kapital. Od 142 zemlje, Češka je na 29. mjestu, Slovenija na 24. a s tridesetim mjestom završava prva liga visokog prosperiteta. Ono što se još može iščitati iz Legatovog indeksa jest da je Česima ekonomska transformacija uspjela, ali društvena nije.

“U vrijeme kada su ljudi demonstrirali na ulicama u studenome 1989., nije bilo jasno što je cilj revolucije. Svi su, doduše, očekivali poboljšanje vlastite situacije, mogućnost putovanja, pune trgovine, ali bio je vrlo mali broj onih koji su imali na umu nužnost izgradnje države, institucija, poštivanja pravila”, smatra naš drugi sugovornik, Vladimira Dvoržakova, politologinja, šefica katedre za politologiju na praškom Ekonomskom fakultetu. Prema njenom mišljenju, uspjeh je što Česi mogu otputovati i vratiti se u zemlju, studirati u inozemstvu, izlaziti na  demokratske izbore, javno izražavati i objavljivati svoje stavove. Probleme, međutim, vidi u ispolitiziranim institucijama, korupciji, slabo razvijenoj kulturi pravne države, i u političkoj i ekonomskoj eliti čije ponašanje odaje nepoštovanje prema građanima. 

Smještena u srcu starog kontinenta, cijelo desetljeće članica Evropske unije, sa stopom nezaposlenosti od 7,4%, s gospodarskim rastom od 2,4%, članica NATO-a, država naizgled potpuno usidrena u zapadnoevropske strukture, trenutno na čelu ima premijera koji je prije nekoliko mjeseci, u kontekstu ukrajinske krize, izjavio kako Češkoj ne trebaju NATO trupe na njezinom tlu. Češka vlada je vrlo suzdržano podržala sankcije EU protiv Rusije s primjedbom da čuva svoje tržište. Predsjednik države Miloš Zeman, kojeg češki mediji povezuju s ljudima bliskim Lukoilu, otvoreno kritizira zapadnu politiku prema Rusiji, protivi se sankcijama i sudjeluje na skupu na grčkom otoku Rhodosu o trošku oligarha na listi miljenika  Kremlja. Imajući u vidu bolno iskustvo sovjetske okupacije 1968. godine ovakvi benovolentni stavovi prema Putinovoj Rusiji, i to nakon aneksije Krima i rata u istočnoj Ukrajini izazvali su nemalo čuđenje zapadnih saveznika  i raskol u češkom društvu.

Strah od intervencija

Jefim Fištejn ističe kako Česi iz tragičnih iskustva prošlosti očito nisu ništa naučili.

“Češko društvo sebe smatra žrtvom vanjske intervencije. Iskustva iz 1938. i 1968. su ga naučila da sebe ne doživljava kao subjekt već kao objekt politike. Stoga, intuitivno važe koje vanjske sile trenutno imaju nadmoć. U današnje vrijeme mnogi češki političari imaju dojam da zapad ne uspijeva, da gubi vjerodostojnost, a to za njih znači da ne uspijeva cijela koncepcija zapadne civilizacije. Čini ih nesigurnim osjećaj da autoritarni sistem u kojem je presudna  uloga vođe i napuštanje građanskih sloboda i osobnih prava mogu naposljetku pobijediti i u srednjoevropskom prostoru. Određeni političari pokušavaju ‘odvagnuti’ utjecaj Rusije i Zapada, a oni s komunističkom prošlošću pokušavaju idealizirati prošlost ili se pozivaju na slavenofilstvo.”

Politologinja Dvoržakova smatra da Češka republika izgleda kao da joj nije jasno gdje pripada.

“Političke elite se ne znaju ponašati u međunarodnoj zajednici. Krećemo se od servilnosti i apsolutne poslušnosti do podmetanja nogu. Nismo sposobni shvatiti što za sobom povlači članstvo u određenim strukturama .”

Predsjednik Češke ne prestaje šokirati domaću i međunarodnu javnost, i  to ne samo time što se pojavljuje pod utjecajem alkohola u javnosti. Prilikom nedavne posjeti Kini izjavio je da bi Česi trebali od Kine učiti kako stabilizirati državu, te da Češka republika poštuje teritorijalnu cjelovitost Kine uključujući Tibet i Tajvan, i da ne priznaje tibetansku vladu u egzilu. Ovakvi stavovi su u potpunoj suprotnosti sa zaostavštinom bivšeg predsjednika Vaclava Havela čija se vanjska politika oslanjala, prije svega, na poštivanje ljudskih prava. Zemanove islamofobične izjave više nikog ne iznenađuju, a nedavno  je prigodom radijskog intervjua zgrozio javnost upotrebljavajući sočne psovke, između ostalog i na račun članica ruske skupine ‘Pussy Riot’.

Fištejn smatra da Zemana podržava sve manje Čeha, ali da u zemlji gdje ne postoji institucija ‘impeachment-a’ predsjednik i dalje ima manevarski prostor  za jačanje svog položaja.

“Zemanovi stavovi su kontradiktorni, svatko u njima može naći nešto što mu se sviđa. Ljudska prava nisu nikad bila njegovo polje djelovanja, već prije svega ekonomski interes. On je pragmatičar u najciničnijem mogućem smislu te riječi, i u tom kontekstu ima moćnog saveznika, premda na drugoj strani političkog spektra, njegovog prethodnika Vaclava Klausa.”

Klaus, zadrti konzervativac i euroskeptik ne zaostaje za Zemanom u šokiranju javnosti. Poznata je odbojnost koju osjeća prema liku Vaclava Havela, po mnogima zato što nije podnosio njegovu popularnost i kod kuće i u svijetu i disidentsku prošlost. Nedavno je u jednom novinskom intervju izjavio da je Vaclav Havel u osnovi bio reformski komunist, a da za ukrajinsku krizu glavnu krivicu  snosi zapad. Povodom 25 godina od pada komunizma, u govoru u Evropskom parlamentu, izjavio je kako je Češka ponovno neslobodna zemlja jer je guši socijalizam EU , tvorevine koja se, po njegovim riječima, ne da reformirati te je stoga treba likvidirati.

Krah političkih stranaka, rast populizma

Češkom trenutno vlada koalicijska vlada sastavljena od socijaldemokrata, populističkog pokreta ANO i demokršćana. Pokret ANO (skraćenica za akcija nezadovoljnih građana), od protestnog projekta, na prošlogodišnjim parlamentarnim izborima, iako drugi po rezultatu, iza socijaldemokrata, u osnovi je izašao kao pravi pobjednik. ANO nema prepoznatljiv program, za njih se ne može reći ni da su lijevi ni desni, osim da obećavaju sve i svašta. Na čelu pokreta je tajkun Andrej Babiš, vlasnik holdinga Agrofert, od prošle godine i medijski tajkun,  koji je poletio na krilima slogana protiv korupcije, ali i čovjek komunističke prošlosti. Sumnjiči ga se da je bio agent češke zloglasne tajne službe StB. Trenutno je na položaju ministra financija i potpredsjednika vlade, praktički svakodnevno u sukobu interesa, ali neprikosnoveno vodi na ljestvici popularnosti. Njegova stranka je na nedavnim lokalnim izborima polučila respektabilni uspjeh, a sve sa sloganom  „jednostavno ćemo to riješiti“.

Analitičar Fištejn naglašava kako fenomen pokreta ANO pokazuje da češko društvo nije politički zrelo koliko je možda samo sebi i drugima izgledalo.

“To je tipični fenomen za postkomunistički svijet. I dok na zapadu, i pored kriznih aspekata, sistem političkih stranaka nitko ne dovodi u pitanje, u srednjoj Evropi građani drage volje podliježu populizmu. Pokret ANO uspijeva, a nema nikakav program, ni politički, ni ekonomski, ni socijalni, ni vanjskopolitički. Pokret je zasnovan na međusobno povezanim osobama i na financijskoj moći svoga vođe. Prednost takvog pokreta je da nema nikakvu odgovornost za ponašanje svojih članova. Gubit će na snazi tek onda kad se javnosti ,svojim djelima ili riječima, prestane sviđati sam Andrej Babiš.

Dvoržakova ističe kako je fenomen Babiš pokazatelj da ljude prošlost više ne zanima. “Umjesto borbe protiv korupcije, mi smo 25 godina kadrovirali i lustrirali, a Babiš je možda baš zato popularan što ne ideologizira, ne kadrovira, ne lustrira, već govori da se problemi moraju riješiti. Time je pridobio dio bivših glasača ODS-a (Građanske demokratske stranke, nekad najpopularnija pala na 7% ) koji su vjerovali u liberalnu ideologiju tržišta, u vlastitu aktivnost i odgovornost za svoj život a onda dočekali ogromne korupcijske skandale i potkradanje države i to baš od ‘nositelja’ tih vrijednosti . Tradicionalne stranke su se istrošile, isprofanirale, nedostaje im baza koja ulazi u stranku samo zbog  proklamiranih vrijednosti i orijentacije”.

Fištejn govori o širem procesu koji se ne tiče samo Češke, srednje i istočne Evrope, već odražava civilizacijske probleme zapada. “Klasična stranačka struktura će se obnoviti onda kad zapad ponovno dokaže historijsku prevagu demokracije nad autoritarizmom,  kad priguši populiste svih vrsta, od nacionalista do socijalističkih  misionara i populista koji obećavaju brda i doline poput Babiša.

Nakon prošlogodišnjih parlamentarnih izbora, strani mediji su zamijetili kako među Česima raste osjećaj da revolucija 1989 nije ispunila svoja očekivanja. Parafrazirajući Ralfa Dahrendorfa, francuski politolog češkog podrijetla Jacques Rupnik, govoreći o dosezima baršunaste revolucije, u razgovoru za jedan češki portal izjavio je kako je nakon urušavanja komunističkog  sistema glavni pokretač bila želja zakačiti se za postojeći zapadni sistem: “Želite se pridružiti zapadnoj liberalnoj demokraciji, koja je već nagrižena, a sami nemate vlastiti projekt ili ga niste dovoljno jasno formulirali.”