Sjećanje na Klingera

Prvo je šuškati počeo William. Nešto iza sedam. Jako rano s obzirom da smo večer prije, nakon što je Denis otišao na počinak, nas dvojica produžili na „one for the road“ u neku dorćolsku birtiju, što se poprilično odužilo jer su šljive i viljamovke u društvu s nekom veselom ekipom sijevale jedna za drugom, kao munje u olujnoj noći.

Ustao sam se za njim, pošto je moj ležaj bio u dnevnom boravku.

Natočio nam je kavu i odmah sjeo za radni stol.

Stan je bio zatrpan pustim povijesnim knjigama, ne vjerujem da je postojala ijedna izdana na temu Tita i svjetskih ratova, a da nije bila negdje tu: na stolu, po podu ili na veš mašini pored WC školjke.

Odmah je počeo kopati po bilješkama.

Pričao mi je nešto o Titu u Solunu, ali ga nisam slušao, satrali su me njih dvojica tih dana pričama o Titu.

Dojmljiva mi je bila ta Klingerova radna disciplina i jedna nevjerojatna energija kojom se prihvaćao posla.

Tito i Solun su mu vjerojatno bile posljednje misli s kojima je legao, a s buđenjem ih je samo nastavio. Dane je provodio u arhivu, tek bi navečer izlazio i pridružio nam se u nekom restoranu ili kafani.

Ne sjećam se točno koliko dana smo proveli zajedno u tom stanu i je li s nama dvojicom cimerovao za vrijeme jednog ili dva boravka u Beogradu. Denis i ja smo tijekom prošle godine radili na jednom televizijskom projektu, a njih dvojica su radili na knjizi o Titu, nastavku već objavljene „Tito - Neispričane priče“, odnosno produbljenom povijesnom istraživanju. Obojica su bili euforični oko toga, smatrali su da su u tim arhivima došli do potpuno novih dokaza i spoznaja. Imali su izdavača, dogovorili su i s producentom snimanje dokumentarnog serijala, ciljali su na svjetska tržišta. Za obojicu je to bila najvažnija profesionalna stvar kojom su se trenutno bavili.

Klingera sam povremeno viđao i u Zagrebu. Jednom prilikom smo se ponovo nas trojica našli u Zagrebu i za stol su nam se pridružili Zdravko Marić, pokretač Sportskih igara mladih i njegov kum, nogometna zvijezda Real Madrida Predrag Mijatović. Dok smo mi ostali uživali u ekskluzivnoj prilici da od nekadašnjeg sportskog direktora Reala slušamo kako funkcionira najveći klub na svijetu, Klinger je zvirkao okolo, vidno mu je to bilo dosadno, mislima je vjerojatno bio u nekoj od 40- tih.

Nagnuo sam se prema njemu i šapnuo mu: „Znaš li tko je ovaj?“

Nasmijao se i odgovorio: „Kužim da je važan, al' ne znam. Nemam pojma, iskreno“.

Klinger je bio dijametralno suprotan od svih okupljenih za stolom. Devetka Real Madrida, Marić kao vrhunski menadžer zbog kojeg je i potpredsjednik ruske vlade došao u Zagreb i dvojica novinara s nekim svojim medijskim projektićima, svi smo mi razvijeni u neka predatorska bića koja tepu gol, projekt, ekskluzivu, pa se onda munjevito bacaju na pobjedničku egzekuciju. Takva je priroda naših svjetova i jedino tako u njima opstajemo.

Klinger je također posjedovao silnu energiju, ali on nije predator pa se nikada i nije koncentrirao na brze napade, nego je kod njega ostvarivanje cilja išlo polagano, temeljito i jednim te istim intenzivnim tempom, kao tragač zlata na rijeci Klondike je tragao za svojim grumenčićima pa ih slagao u mozaik povijesti.

Klinger nije prepoznao Mijatovića kao što vjerojatno ne bi prepoznao ni neku drugu filmsku ili glazbenu veličinu istog ranga. On je sav svoj intelekt i pažnju fokusirao na povijesna istraživanja. Jedino ga je to zanimalo i toliko obuzimalo da nije imao interes za ništa drugo. Ma kakav nogomet!? Zapravo, postojala je još jedna stvar kojom je bio opsjednut. Obožavao je ptice. Odlazio je često u prirodu pa ih satima dalekozorom tepio i promatrao. Bio je to hobi koji je za mene bio stran i začuđujuć kao i za njega ta pusta fascinacija nogometom u svijetu oko njega.

William Klinger je diplomirao u Trstu, magistrirao na sveučilištu u Budimpešti, a doktorirao u Firenci. Govorio je sedam stranih jezika. Bio je povjesničar istraživač, stalno zabijen u arhivima i gomili spisa u kojima je, možda, među tisuću papira mogao pronaći jedan koji bi za povijest nešto vrijedio. Po tome se razlikovao od većine svojih kolega, dogmatskih ideoloških salonskih propagatora.

Klinger pored njih ipak nije dobivao dovoljno medijskog prostora. Sveprisutne kolege su ga i osporavale po nekim stručnim časopisima. Dok je na hrvatskom prostoru djelovao s margine, u drugim zemljama s nemjerljivo većom znanstvenom scenom i sveučilišnom kvalitetom, Klinger je tretiran kao jedan od „najvažnijih mladih pvjesničara“, kako ga je okarakterizirao trščanski Il Piccolo.

Angažman na njujorškom collegeu, gdje je dogovarao niz predavanja, bila je definitivna akademska potvrda njegove stručnosti. A onda ga je u Astoria parku ubio izvjesni Alexander Bonich, zasad još misteriozan tip porijeklom s ovih prostora. Propucao ga je iz starog pištolja, neki kažu kubure, u glavu, kao u nekom balkanskom šizofrenom ludilu koje još seže u daleku povijest. Postoji li ipak razlog? Tko je Alexander Bonich koji se svojedobno u Rijeci predstavljao lažnim imenom? Kakva saznanja o njemu imaju NYPD i hrvatske službe? Predatorski jurimo ekskluzivu.