Tko bi rekao da i među bankarima ipak ima ljudi?

U poslovnici poprilična gužva. Uzimaju se brojevi, čeka se na red. Pa ipak, sve je nekako tiho, mirno. Pada mi na pamet da su ljudi vjerojatno došli podići novac, pa nisu nervozni.

Ja sam ovdje drugim poslom. Treba mi moratorij na stambeni kredit. Dužan sam im već dvije rate.

I ranije sam bio bez posla, ali sam uvijek nekako uspijevao podmiriti taj kredit, a štedjeli smo na svim drugim stvarima. Sad više nemamo na čemu štedjeti, došlo je vrijeme da kleknemo pred bankare i molimo za milost.

Termin smo dogovorili telefonom, pa nije trebalo čekati dulje od desetak minuta. Službenica je naravno odjevena u kostimić kakav nose sve njezine kolegice. Jasno je da je ispred mene jedan od vojnika organizacije koja mi šalje opomene, prijeti telefonom, obračunava zatezne kamate. Uljudno pita kako može pomoći. Djeluje pristojno, ljubazno štoviše. Pita kako mi može pomoći.

Objašnjavam situaciju s otplatom kredita i bojažljivo čekam da mi kaže opcije. Njezino ozbiljno lice govori mi da neće biti dobro. I nije bilo.

Za one koji se s tim još nisu susreli, da bi im banka odobrila moratorij na kredit, moraju ispunjavati neke uvjete. Ja, recimo, ispunjavam uvjet da sam nezaposlen i kao takav bih mogao dobiti šestomjesečni moratorij. Da sam rodilja, išlo bi i do godinu dana.

No, kao i u svakom ugovornom odnosu, postoji kvaka.

Kao prvo, sve dospjele rate do podnošenja zahtjeva za moratorij trebaju biti podmirene. Realno, malo je glupo očekivati od onih koji su u stanju uredno otplaćivati kredit da traže moratorij, al' dobro. Načitao sam se i besmislenijih pravila.

Uspijete li nekim čudom podmiriti sve dugove, to ne znači da ćete dobiti moratorij. Uz zahtjev morate i uvjeriti banku da ćete nakon isteka moratorija moći uredno otplaćivati kredit. Ništa lakše, pomislit ćete, napišete "majke mi" i to je to.

Međutim, banka ne vjeruje u te dvije riječi. Morate to obrazložiti na puno više redaka, bez obzira na to što će se i oni svesti na "majke mi". Jer, što vam danas vrijedi da se zaposlite kao direktor odjela u telekomunikacijskoj kompaniji, kad već sutra možete postati žrtva sve popularnijih restrukturiranja.

Svejedno, valja popuniti slovima što više redaka opisujući kako će vam za šest mjeseci poteći med i mlijeko. Ubaciti što više floskula i pozvati se na Nostradamusa i babu Vangu.

Čak i ako bankarska komisija, koja o takvim stvarima odlučuje, zahtjev odobri, to ne znači da će vam djeca idućih pola godine jesti dovoljno voća i bjelančevina. Jer i ovdje postoje sitna slova. Istina, ratu nije potrebno plaćati punih šest mjeseci, no to se zapravo odnosi na otplatu glavnice. Kamatu i dalje valja nastaviti uredno podmirivati.

Za ilustraciju onima što ne znaju koji su odnosi kamate i glavnice pri otplati kredita u anuitetima, valja reći da u šestoj godini otplate 30-godišnjega kredita kamata u mjesečnom anuitetu od nekih 3800 kuna iznosi nešto više od 3000 kuna, dok je ona preostala sića glavnica. Drugim riječima, poklope li se zvijezde, pa uspijem zadovoljiti sve uvjete i banka mi odobri moratorij, svaki ću mjesec morati plaćati "samo" 3000 kuna.

Nisu bankari glup svijet, znaju oni kako to može biti teško nezaposlenim jadnicima, pa su odlučili pomoći. Banka stoga omogućava podizanje dodatnoga kredita u visini ukupnih šestomjesečnih kamata (u ovom slučaju oko 18.000 kuna), koji se onda počinje otplaćivati nakon šest mjeseci zajedno s ratom i plaća se do isteka glavnoga kredita.

No, ova priča osim edukativne note ima još jednu, daleko vredniju i važniju, pa se valja vratiti na nju.

Sjedim ja tako ispred bankarice koja me toga dana prvi put vidjela u životu. Shvaća i ona, čini mi se, zbog čega odmahujem glavom. Dogovaramo se da ću razmisliti o svemu, pa ću joj se javiti ako smislim nekakav novac kojim bih podmirio sve rate, pa ćemo možda i tražiti taj prokleti moratorij. Mislio sam se već pozdraviti, no još me ne pušta. Pokušava mi pomoći i traži načine na koje bih mogao ušparati koju kunu na kojekakvim naknadama. Postoji način jer je na snazi akcija banke, pa ću za 30 kuna mjesečno, koliko i sada plaćam, biti oslobođen nekih drugih naknada. Akcija traje šest mjeseci, nakon čega ću joj se javiti da me vrati natrag, tako da financijski ništa ne gubim, nego šparam neku kunu.

Super, usuglasimo se. Isprinta ona potrebne papire, potpišem ja što treba. Sad još samo valja platiti onih 30 kuna (koliko bih morao platiti i da nismo ništa mijenjali). Na mom računu praznina. Nema ni lipe. U stražnjem desnom džepu traperica zadnjih deset kuna. Ni lipe više.

Nema veze, kažem joj, to ćemo napraviti idući tjedan. Ona me gleda koju sekundu, potom izvadi novčanik i iz njega 30 kuna, pa ih spakira u onaj bankarski tuljac koji vakuumom putuje negdje na sigurno. "Treba nekad i pomoći, to se uvijek nekako vrati", osmjehuje mi se.

Zemljo, otvori se! Crvenim se. Kažem da nije potrebno, zaista ćemo to idući tjedan. Pa i da to ne napravimo, ništa se bitno neće dogoditi. Obećavam da ću joj vratiti. Ona govori da ne trebam, da joj javim ako što trebam.

Ne sjećam se baš najbolje kako smo se rastali. Mislim da smo se pozdravili, da sam još koji put obećao da ću joj vratiti tih 30 kuna i da je ona još koji put rekla da nije potrebno. Taj mi je dio nekako u magli. Sve je izgledalo nekako nerealno. I ta službenica i onaj njezin kompletić, stol i monitor. I sama banka. Je li se to upravo dogodilo ili mi je pozlilo od svih onih strogih bankarskih procedura? Zar je moguće da su i bankari, koje danas mrzi sve više mojih sugrađana, zapravo ljudi?

Navratio sam idućeg tjedna. Stariji gospodin sjedio je nasuprot nje, brojali su neki novac. Ispričao sam se, stavio 30 kuna na stol i još jednom zahvalio. "Pa rekla sam vam da mi to ne trebate vraćati", rekla je uz širok osmijeh.

Vjerojatno se svatko od nas nađe u prilici pomoći nepoznatom nekome, ako ne svaki dan, onda bar svaki tjedan. Ali gledamo svoja posla, vremena su teška, imamo dovoljno i svojih problema. A ne treba puno. Razmislite o tome. I ne mrzite one bankare u službenim uniformama. Neki od njih su veći ljudi od vas.