Plenkovićev fildžan viška

Je li Andrej Plenković samo zlatousti lažnjak i blefer ili ipak državnički materijal spreman, voljan i sposoban uvesti reda u ovu mrgodnu, narogušenu zemljicu i učiniti sve da postane ponešto simpatičnija i izvan državnih granica, što sada nikako nije slučaj?

Na prvom prolaznom vremenu, sastavljanju izbornih lista, nije baš pokazao lidersko čojstvo i junaštvo, pa je, strahujući od odljeva ekstremno desnih glasova, na liste ugurao i pokojeg opskurnog lika s kojim bi se svatko pristojan sramotio biti viđen u društvu. Da je tim odabirom promašio "ceo fudbal", pokazuje i mizerni izborni rezultat ekstremno desnih pravašića čije su stranke sve redom sada u zadnjoj fazi raspadanja. A HDZ-ovi birači su poslušna, odana i vjerna čeljad, vojnički ustrojena i postrojena, i svoju "zna se" ekipu zaokružuju bez obzira na to tko na listama tavorio. Uz malo mrgođenja i negodovanja, ipak bi uredno zaokružili "stožernu stranku" Hrvatske čak da na njoj i nisu bili ekstremi i ekscesni likovi poput Hasanbegovića, Culeja, B. Esih, nekog hrastovca i još pokojeg od tih zastrašujućih likova, kojih se i sam Plenković užasava, i bio bi na istome. Ovako, sam je sebi stvorio nepotrebne probleme. Pa uz ćudljive mostovce s kojima nikad ne znaš na čemu si, još mora vojevati i unutarstranačke bitke s objektivno nerelevantnim i nevažnim personama, od kojih i stranka mu i država imaju samo štetu i probleme, hoćeš kod kuće, hoćeš u međunarodnoj javnosti.

Kada je prvi put dao naslutiti da će krenuti u rušenje Tomislava Karamarka, Plenković je na stranačkom saboru jasno i glasno izgovorio – "HDZ ne smije biti talac samo jednog čovjeka". Imao je tada sreće što ga iz Lisinskog hitna nije odvezla pretučenog, kolika se kuka i motika podigla na njega. Pa je svejedno tek nekoliko mjeseci kasnije oduševljeno izabran za predsjednika istog tog HDZ-a, i to s većim brojem glasova nego što ih je dobio Karamarko.

U idućih nekoliko dana pred Plenkovićem je ključni test vjerodostojnosti kojom se kitio kao predizbornim sloganom. Pitanje koje mora presjeći jest hoće li notorni Zlatko Hasanbegović ostati ministar kulture. Ne moramo ovdje posebno podsjećati da je taj suspektni Karamarkov kadrovski odabir protiv sebe digao na noge sve civilizirano, demokratsko, misleće, slobodarsko, progresivno u Hrvatskoj i inozemstvu. Francusko je veleposlanstvo odbilo surađivati s Ministarstvom kulture sve dok mu je na čelu Hasanbegović, a isto su postupile neke države stopirajući nastupe naših kulturnjaka i umjetnika u njihovoj zemlji sve dok se ne promijeni ministar.

Informacija relevantnih i sigurnih za sada iz HDZ-a nema i nagađanja iz kuloara kreću se od toga da Hasanbegović nema šanse zadržati ministarsku poziciju jer bi to ozbiljno narušilo novi imidž HDZ-a, koji Plenković želi izgraditi kao modernu, demokratsku konzervativnu stranku, do neslužbenih poruka da su "mediji prerano otpisali Hasanbegovića".

Svoju "jedinstvenost" i "nezamjenjivost" odlazeći ministar Hasanbegović, koji nije imao kuraže primiti na sastanak baš nikoga koga je označio političkim neprijateljem, tko ga je od njega tražio, i sam medijski hrani gurajući se pred kamere, ali i u neslužbenoj komunikaciji. Pa će vas tako sms-om obavijestiti – kao, recimo, potpisnicu ovih redaka, da budemo malo nepristojni, bezobrazni i indiskretni – "prerano ste me sahranili". Ili će vam nakon što je njegovom "stručnom" i "argumentiranom" odlukom, koja je tek svjetonazorski obračun desničarskog radikala s profesionalnim medijima, bez prihoda za život ostalo 280 novinara, poslati sladostrasno likujuću poruku – "mene ima, za razliku od vas", a bogme i ovu: "Andrejine sise vam se nikada ne će vratiti".

Upravo je groteskno da Karamarkov mali od kužine i Bujančev potrčko misli da može ugasiti medije i eliminirati novinare koji nisu po njegovu "rafiniranu" ćeifu i "visoko razvijenu" osjećaju za demokraciju, pluralizam, drugo i drugačije. Kako svaki HDZ-ovac, tako i siroti Hasanbegović misli da je sve isključivo u novcu i da će uskraćivanjem sredstava dokusuriti medije. Gospodine odlazeći ministre, imamo vijest za vas – džaba ste krečili.

No, isto će vas tako taj jadničak sms-om informirati da "nije završio svoj posao oko neprofitnih medija, ali da ono što bi on napravio prelazi njegove ingerencije". Doduše, bez dodatnih objašnjenja kako bi taj posao trebao završiti. Dakle, pendrečenjem? Hapšenjem? Trpanjem novinara u plinske komore, kao što su to činila njegova ideološka šehidska braća 40-ih prošlog stoljeća?

Da bi potkrijepio svoju bijednu odluku o ukidanju sufinanciranja neprofitnih medija, cijeli svoj mizerni mandat širio je laži o tome da su neprofitni mediji klijentelistička ekipica uhljeba na masnim plaćama koja dobiva novce poreznih obveznika da bi štitila, protežirala i promovirala Vladu Zorana Milanovića. Da si je uzeo samo malo truda, umjesto vremena utrošenog na ljuto ustašovanje, površnim uvidom lako bi došao do zaključka da su i Forum.tm i ostali neprofitni mediji bili izrazito kritični prema Milanovićevoj vladi. Štoviše, teško je u tri godine pronaći pozitivna teksta o Kukuriku-vladi u neprofitnim medijima, s razlogom i argumentima. Možda stanu na prste jedne ruke, a još i ostane koji prst viška. Laž je, naravno, i da je riječ o sredstvima poreznih obveznika. Neprofitni mediji su u Ministarstvu kulture, na temelju rezultata ostvarenih natječajem, dobivali sredstva Hrvatske lutrije te iz Fonda za pluralizam medija pri Agenciji za elektroničke medije, koji se puni sredstvima iz RTV-pristojbe. Nije to smetalo Tihomiru Dujmoviću, jednom od glavnih Hasanbegovićevih adoranata i apologeta, koji je nekim misterijem dospio na HTV i dobio emisiju (pa je Prisavlje pretvoreno u OPG Dujmović jer mu je i supruga tamo uvažena urednička faca), da mrtav-hladan u svojoj desničarsko-agitpropovskoj smijuriji od emisije slaže kako neprofitni mediji od AEM-a dobivaju 32 milijuna kuna. Svjesno je izgovorio tu prijesnu laž, pokušavajući opravdati Hasanbegovićeve nebuloze, jer činjenice govore da od ta 32 milijuna kuna, koje s HRT-a prispijevaju u AEM, samo tri posto odlazi na neprofitne medije. Dakle, nekih 900.000 kuna na godinu natječajem dobiva 10 do 15 neprofitnih medija. Ostalih 31 milijun odlazi komercijalnim lokalnim medijima, koji su uglavnom stranačke ispostave lokalnih šerifa. I što ćemo sad s tolikim lažima, Dujmoviću i Hasanbegoviću? Ili s činjenicom da je novac namijenjen neprofitnim medijima tek kap u moru u odnosu na goleme količine novca koji se troši na osiguranje potpredsjednika Vlade i njihovih obitelji, što su uveli Karamarko i Petrov da bi se osjećali važnima, kad već ni na koji drugi način nisu uspjeli uspostaviti autoritet. Ni osobni, ni profesionalni ni politički. Kolike li ćemo pare utući tek sada kada budemo morali plaćati mir i sigurnost četiriju potpredsjedničkih obitelji?

Nadalje, što misliti o ljutom Rvatini i ustaši Hasanbegoviću, koji je neustrašivo ispijao pivo na splitskom štekatu s crnom kapom hosovkom preko ušiju dok su njegovi vršnjaci krvarili i ginuli po frontovima za presvetu mu Domovinu? Gdje, pobogu, smjestiti lika kojemu su hrvatski mediji i autori, koji svojim pisanjem žele upozoriti na ono što u zemlji nije dobro i što treba u njoj popraviti kako bi se svi u njoj ugodno osjećali, do te mjere mrski da ih želi uništiti oduzimanjem financijskih sredstava i stopiranjem projekata iz europskih fondova namijenjenih upravo njima, dok istodobno ozareno hrvatskim novcem financira četničke apologete. Očito, ustaško-četničko bratstvo i jedinstvo ipak nije samo mit nego tu ima podosta istine.

Hasanbegović je, na sreću, otužni epizodist u hrvatskoj političkoj kaljuži. Sve po čemu ćemo tog nesretnika pamtiti jest pokušaj akcije istrebljenja novinara i medija, koju je sam prozvao "desantom na Drvar". Vrli povjesničar koji se odvažio na konjićev skok trebao bi ipak znati da su oni koji su pokrenuli desant na Drvar prošli kao bosi po trnju. I još malo gore. A nezapamćena neće ostati ni sekvenca u kojoj novinare upozorava, a de facto prijeti, da paze što pišu i govore, opravdavajući time verbalno i fizičko nasilje kojim su novinari njegovim dolaskom izloženi. Negdje na tragu predsjednice Kolinde Grabar Kitarović.

Osim što mrzi novinare, Hasanbegović iskreno i duboko prezire i sve iz novog stranačkog vodstva, koje će vam sve redom, nimalo biranim riječima, olajavati. Iako pred njima, što kleči i cvili, što ucjenjuje ne bi li ostao ministar. Upitan jednom zgodom hoće li biti predšasnik Nini Obuljen, samouvjereno sms-a: "To ne će biti, to jamčim, to ću ja odlučiti."

Okružen biranim društvom moralno-intelektualnih gromada poput Skeje, Podruga, Culeja, Banca, Esih, Bujanca, Markić, Glasnovića i sličnih giganata progresivnih, demokratskih, civiliziranih nagnuća, Hasanbegović još snatri o ostanku u Runjaninovoj.

Razumije Plenković – koji je, usput budi rečeno, na njemačkom ARD-u najavio da će "protjerati ekstremizam iz HDZ-a" – da mu je Hasanbegović fildžan viška. I to ne onaj do 1992., što ga je opjevalo Zabranjeno pušenje, koji se ostavlja ako naiđe nenadani drug, putnik namjernik ili prijatelj drag, pa da padne merak. On je fildžan viška kojemu nema mjesta za uljuđenim stolom niti bi u njemu smjelo biti kahve za raju.

Elem, Plenković je na štihu.