Sve više dužnosnika EU-a nakon mandata lobira za svoje privatne poslodavce

Najviše javne funkcije u Europskoj uniji, čini se, najbolja su priprema za mnogo lukrativnije usluge lobiranja za najveće svjetske korporacije. Prema posljednjem istraživanju Transparency Internationala "Pristup svim područjima – Kad političari EU postanu lobisti", navodi se zabrinjavajući broj bivših povjerenika i europarlamentaraca koji nakon prestanka svojih mandata spremno uskaču u fotelje privatnih kompanija i često lobiraju za njihove interese među bivšim kolegama u institucijama u kojima su prethodno bili zaposleni.

Europska unija zasad po tom pitanju ne čini ništa posebno.

Svježe istraživanje Transparencyja pratilo je karijere 485 bivših zastupnika i 27 povjerenika Europske komisije koji su te javne poslove obnašali u vrijeme predsjednikovanja Joséa Manuela Barrosa. Trećina bivših parlamentaraca i više od polovice zaposlenika Europske komisije iz razdoblja od 2009. do 2014. godine danas radi u organizacijama koje su prijavljene u registar lobista u Bruxellesu. Trećina pak bivših povjerenika danas radi u privatnom sektoru, a ono uključuje i kompanije poput Ubera, AcelorMittala, Goldman Sachsa, Volkswagena, Bank of America ili Merrill Lyncha.

Na primjer, Sharon Bowles, bivša predsjednica Odbora za ekonomske i financijske poslove Europskog parlamenta, istekom mandata je prešla na Londonsku burzu (LSE). Ili Marcus Lippold, koji je na mjesto savjetnika za međunarodne energetske poslove Opće uprave za energiju Europske komisije prešao iz naftnog diva Exxon, da bi nakon prestanka svoje javne funkcije prešao u saudijsku naftnu kompaniju Aramco. Upravo je Barroso pod udarom brojnih javnih službenika u Bruxellesu koji zahtijevaju da ga se kazni jer je nakon prestanka mandata predsjednika Komisije prešao u nadzorni odbor europskog dijela velike američke investicijske banke Goldman Sachs. Unatoč velikoj buri koja se digla, čini se da od njegova kažnjavanja neće biti ništa.

Riječ je o fenomenu revolving doora, odnosno "kružnih vrata", prema kojem osobe nakon obavljanja nekog javnog resora odlaze obavljati privatni ili nevladin posao u istom sektoru za koji su bili zaduženi donositi odluke ili zakone. Fenomen vrijedi za oba pravca djelovanja. I dok je, na primjer, 1973. godine tek tri posto bivših američkih kongresnika prešlo na stranu novih poslodavaca kako bi lobirali za njihove interese, 2012. ih je isto učinilo više od polovice ukupnog broja. Trendovi na drugoj strani Atlantika slični su.

U Transparencyju kažu da mnogi oni koji odlaze sa svojih pozicija u institucijama EU-a ne dolaze u sukob interesa jer se moraju upisati u registar i ako su članovi sveučilišta, nevladinih organizacija i think-thankova. Naglašavaju i kako nije svaki privatni posao bivšeg dužnosnika problematičan, ali da zabrinjavaju sve brojnije situacije u kojima bivši dužnosnici i zastupnici lobiraju među svojim bivšim kolegama da bi pogurali propise koji će pogodovati njihovim današnjim poslodavcima.

- Ne možete očekivati da političar ostane političar cijeli život i da ne može graditi svoju karijeru negdje drugdje izvan politike, ali mi tražimo da se donesu stroža i jasnija pravila u ovom pitanju. Ovo je vrlo kompleksno pitanje, kaže za Forum.tm Carl Dolan, predstavnik Transparency Internationala za Europsku uniju.

Istraživanje je pratilo i 134 akreditirana lobista koji rade za 10 najutjecajnijih lobističkih organizacija u Bruxellesu. Ispalo je da je najmanje 20 posto lobista tih organizacija prethodno radilo za institucije EU-a, a još ih je više prije toga bilo zaposleno u nekom od nacionalnih regulatornih tijela.

Deseci bivših zastupnika u Parlamentu bave se isključivo lobiranjem kao glavnim poslom, a trojica rade za globalnu agenciju za odnose s javnošću Hume Brophy. Primjera je mnogo, a Komisija i Parlament ne vide neki veliki problem u svemu tome. Dolan smatra da ovakvi propisi pogoduju populistima u mnogim zemljama Europske unije, poput Nigela Faragea u Velikoj Britaniji, koji svoj uspon na vlast grade upravo zahvaljujući municiji koju mu daju institucije EU-a.

Europska unija pati od nedovoljno efikasnih propisa koji bi regulirali ovu materiju jer razdoblje u kojem se bivši povjerenici ne smiju zaposliti nakon odlaska s dužnosti iznosi tek 18 mjeseci, a zastupnici uopće nemaju takvo ograničenje. Novi Zeland, Francuska i Kanada postavljaju se mnogo striktnije prema mogućem sukobu interesa, a Kanada propisuje da se bivši zastupnici, ministri i ostali visoki dužnosnici ne smiju zaposliti u sektoru za koji su bili zaduženi pet godina nakon prestanka mandata.

Stoga Transparency predlaže da se za povjerenike Komisije to razdoblje produlji na tri godine, a za predsjednike Komisije na pet. Također bi im se trebalo zabraniti lobiranje u institucijama EU-a. Zastupnicima Parlamenta to bi se razdoblje trebalo povećati za šest do 24 mjeseci. Zastupnicima u Europskom parlamentu trenutno je čak dopušteno da rade neki drugi ili treći posao dok im traje mandat, što posebno budi sumnje u njihovu nepristranost.

Hrvatska, za razliku od EU-a, ima nezavisno tijelo – Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, ali je vrlo blagonaklona što se tiče razdoblja u kojem dužnosnici ne bi smjeli obavljati neke privatne poslove, i on traje godinu dana. Najsvježiji je primjer bivši premijer i SDP-ov aktualni saborski zastupnik Zoran Milanović, koji je, unatoč svojoj dužnosti parlamentarnog zastupnika, otvorio konzultantsku tvrtku EuroAlba Advisory. Povjerenstvo je u vezi s ovim slučajem otvorilo postupak.

Dolan smatra da je EU, unatoč ovim manjkavostima, i dalje vodeći u borbi protiv korupcije u svijetu i da bi se ovim problemom trebao pozabaviti ozbiljnije, a korak u dobrom smjeru bio bi osnivanje stalnog nezavisnog tijela, poput hrvatskog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, koji će svaki slučaj posebno vagati.

- Nije isto, naravno, s koje pozicije odlazite u privatan posao – jeste li bili niži službenik ili predsjednik Komisije. Nezavisno tijelo trebalo bi se baviti upravo takvim pitanjima i donijeti odluku, zaključuje Dolan.