Talasemija major Davora Bernardića

Slučaj je htio da otkrijemo kako nam premijer Andrej Plenković boluje od urođene anemije, talasemije minor, zbog čega nije mogao služiti vojni rok. Bolest umara, preporučava se izbjegavanje težih fizičkih napora pa se premijer elegantno izvukao od uvlačenja u maslinastozelenu uniformu i SDO-a. To što od iste bolesti boluju Pete Sampras i Zinedine Zidane, pa su i njoj unatoč postizali vrhunske sportske rezultate, za ovu je priču nevažno. Važno je da premijer ne pruža ni najmanji otpor najavljenoj militarizaciji društva koju forsiraju ministar obrane Krstičević i predsjednica Grabar Kitarović, štoviše, potiče je eskapadama poput one da "vojsku i oružane snage treba popularizirati i učiniti atraktivne mladima". Nitko nas nije još obavijestio protiv koga se to u rat spremamo, ali ako tako najavljuju najbolji među nama, tko smo mi da sumnjamo?

U svakom slučaju, pokazalo se da naš premijer kao mladić nije htio biti ni popularan ni atraktivan. Ostao je smjerno i tiho anemičan u svojim nježnim godinama. Da bi u zrelim premijerskim danima napokon shvatio atraktivnost i popularnost vojske i oružja i udario na sav glas talambasati o njoj iako je učinio baš sve da je izbjegne u mladosti. Vjerodostojno, baš kako kaže njegov pobjednički slogan.

Ipak, cijenimo što se premijer Plenković, žestokoj boleštini unatoč, kojoj su kontraindicirani fizički i svaki drugi napor, prihvatio golema i teška posla vođenja države i time prinio veliku osobnu žrtvu na oltar Domovine.

Govoreći o njemu, u današnjem "oproštajnom" intervjuu N1 televiziji bivši premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović kazao je da je riječ o "drugorazrednom europskom činovniku koji prosipa niz fraza, a to zahtijeva iz opozicije nekoga da ga razmontira".

I tu se svi skupa nađosmo u gadnom problemu. Iz opozicije? Da ga razmontira? Tko? Davor Bernardić? Pa taj je po broju šupljih fraza koje ništa ne znače (a naštrebao ih je otprilike petnaestak i samo ih vrti) zeznuo i samog Plenkovića.

Dopuštamo ovdje mogućnost da je Bernardić anemičniji čak i od Plenkovića, i da boluje od talasemije major. E, to je već malo zafrknutija stvar pa zahtijeva i češće transfuzije krvi.

Šalu na stranu, ali takve političke "anemije" od nekoga tko se hvali da je s 18 godina ušao u politiku već dugo ne vidjesmo. Dakle, čovjek je skoro 20 godina u politici. Može li se bilo tko sjetiti jednog jedinog njegovog poteza ili riječi sve te godine koji bi ga svrstali među tek prosječne političare? Somebody? Anybody? O ulasku u redove onih probranih, rasnih političara da i ne govorimo.

Ok, možda nije uspio dobiti ili se izboriti za priliku da učini ili kaže nešto vrijedno pamćenja sve te godine. Možda će reći – "lista koju sam nosio na prošlim lokalnim izborima u Zagrebu pobijedila je". (Doduše, s vrlo tankom većinom). Tada slijedi logično pitanje – "Bernardiću, imaš li većinu u Skupštini?". I odgovor ga diskvalificira kao umješnog i uspješnog političara.

I sve to možemo pripisati ranim radovima Davora Bernardića. Međutim, čovjeku se, eto, dogodilo da je postao predsjednik najveće opozicijske stranke. I ništa. Osim što anketni rejting i stranci i njemu nezaustavljivo pada, a on nije prispio proširiti repertoar onih petnaestak napamet nalupetanih fraza kojima odgovara na bilo koje pitanje. Jedino je valjda, nakon što su mu u unutarstranačkoj kampanji bila puna usta floskula o radu i radnicima "čiji glas SDP mora biti", u međuvremenu naučio što je prekarijat.

I bacio se na pisanje pisama što premijeru, što predsjedniku Sabora, žicajući kavice, koji ga ne zarezuju dva posto, ali Bero se, strpljiv već kakav jest, još uvijek nada prijemu. Primila ga je zato vazda nasmijana predsjednica s kojom je brslao nešto o "kulturi dijaloga" i poslije nesuvislo prepričavao njihov razgovor o problematičnom ministru znanosti Pavi Barišiću, za kojeg još uvijek nismo načisto je li ga bilo ili nije. Ne zna očito Bernardić da ga je predsjednica pozivom na kavu na koju je otrčao u roku hitno, misleći da ga to čini nekim faktorom u politici, samo perfidno iskoristila ne bi li vadila mast premijeru Plenkoviću s kojim, javna je tajna, nije baš u idiličnim odnosima.

Naumio je Bernardić prošloga tjedna u Saboru biti i vođa ljutoga boja za smjenu ministra Barišića, pa je govorio u ime Kluba SDP-a i javio se za milijun replika, ali očito je napad anemije taj dan bio žestok. Do te mjere da je premijeru Plenkoviću, koji je došao braniti svog ministra, priuštio ležeran, opušten dan u Saboru. Unatoč tome što mu je službeno dodijeljeno nekoliko šaptača u saborskim klupama koji su ga prije svake replike instruirali što treba reći. A imao je Bernardić zicer na zicer, svaka mu je stizala na volej. I ćorak...

Snažno je Bernardić u kampanji tipovao i na civilno društvo, inzistirajući da se SDP mora povezati s građanskim sektorom i zajedno djelovati s nevladinim udrugama i inicijativama. Pa ga, eto, nismo vidjeli uz rame članova GOOD inicijative koji su prije rasprave o smjeni ministra znanosti ispred Sabora dijelili Barišićeve "šalabahtere". Bogme nije uočen jučer ni na prosvjedu protiv vraćanja služenja obaveznog vojnog roka. Osim ako nije u maskirnoj uniformi subverzivno čučao u nekom grmu ispred MORH-a. U tom mu se slučaju ispričavamo.

Svoje je aktivnosti sveo na "okupljanje ljevice", što znači uvlačenje nekoliko izvanparlamentarnih stranaka pod skute SDP-a, koje sve zajedno ne nose ni pola posto, i povlačenje po slabo posjećenim tribinama. Kako to izgleda kada Bernardić gostuje na tribini prenio je u svom tekstu novinar Novog lista Ladislav Tomičić, koji je zajedno s njim govorio na tribini Srpskog privrednog društva ‘Privrednik’ i Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba na temu ‘SDP i Srbi’: "Novi stranački šef trudi se koliko može. Od čega je pravljen došao je pokazati srpskoj zajednici, na tribinu Privrednika. Neznatnost potpisanog autora bila je drugi gost ove tribine. Što je ponudio Bernardić? Jedan argument sebi u prilog: eto, ja sam došao kad ste me zvali. Nema što, počastio je čovjek. Tura za sve prisutne. Živjeli. Osim toga – ništa. Ništa plus HDZ-ove fraze o dva totalitarizma. Jedan bi, jelte, trebao biti fašistički, a drugi komunistički. Jedna od omiljenih mantri premijera Plenkovića".

Bernardićevo javno djelovanje, koji sam po sebi nije liderski materijal, dodatno je produkt činjenice da se okružio ekipom vrlo neuspješnih i nesposobnih političkih i komunikacijskih savjetnika, pa se nije čuditi da palicu vođe opozicije sve češće naizmjenično preuzimaju HNS i Živi zid. Šef SDP-a toliko je neuvjerljiv i nesiguran u nastupima da vrlo teško nekoga može uvjeriti čak i da je ovo 2017. godina.

Uz bratoubilački rat u SDP-u koji ne jenjava, nego se, naprotiv, svakim danom sve više raspiruje, pred novim šefom SDP-a još su (za sada) dva velika iskušenja – kako će se izvući iz iznenadne gabule s aferom 'dnevnice' Tomislava Sauche s kojom osobno nema veze, ali će se neminovno odraziti i na stanje u stranci i na popularnost u javnosti te kako će proći na lokalnim izborima za stotinjak dana, za koje u ogromnoj većini nema definirane ni vlastite kandidate ni potencijalne stranačke saveze.

O tome će ovisiti hoće li jesen dočekati u stranačkom sedlu. Ili je talasemija major uzela previše maha da bi bio u stanju uhvatiti se u koštac s tim iskušenjima. A onda smo nadrapali s talasemijom minor, koja je samo uljuđenija i pristojnija verzija patološkog stanja iz prethodnog mandata.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu