Hrvatska je samo alternativna činjenica

Hrvatska vanjska politika je, baš kao i unutarnja, obična alternativna činjenica, da ostanemo u trendu i ne nazovemo je laži, baš kao što lopove običavamo nazivati kontroverznim poduzetnicima. I nije administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa izmislila taj pojam, mi ga živimo mnogo dulje.

Sjećate se onog epizodista u fotelji ministra vanjskih poslova Mire Kovača? E taj je u Ministarstvu zabranio korištenje riječi regija jer previše  smrdi na prljavu kacu koju nazivaju Balkan. Ili Jugoslavijom, ako vam je draže. A tamo, u tom mitološkom, mračnom mjestu – znamo to svi – obitavaju Morlaci, Bizantinci, primitivci svake vrste i nepismeni čobani.

A hrvatsku ponosnu i kulturnu naciju ne čine nepismeni primitivci, daleko bilo, ona od pamtivijeka pjeva operne arije, čak ih promovira i u vlastitim koncentracijskim logorima, i dijeli srednjoeuropski kulturni krug s jakim začinima mediteranske kulture. A ta je, pak, kolijevka civilizacije, rodno mjesto grčke filozofije i rimskoga prava. E tu je Hrvatska i to su Hrvati, u tom uglednom  društvu!, uvjeravaju nas pregaoci vanjske i unutarnje politike. Mediteran kakav je nekad bio, dođite i uvjerite se, dragi gosti – osim ako niste crni, crveni, nehrvati, nekatolici i pederi.

Ovih smo dana pitali Ministarstvo vanjskih poslova zašto hrvatski premijer nije bio na drugom samitu zemalja EU-a južne Europe na kojem su se potkraj siječnja okupili čelnici mediteranskih država – Francuske, Cipra, Grčke, Italije, Malte, Portugala i Španjolske – i na kojem su pokazali Bruxellesu da bez njih neće tako lako rješavati sve nagomilane probleme.

U skladu s demokratskim uzusima i transparentnošću ove kulturne vlade, odgovor, naravno, nismo dobili. Na tom samitu, usput budi rečeno, nisu spomenuli nikakvu inicijativu „Tri mora“, kojom stalno maše predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Doduše, izgleda da nisu čuli ni za Orjunu, pa ćemo ovaj put samo zabilježiti njihovo sramotno neznanje.

Iako hrvatskim vlastodršcima godi taj mediteranski stereotip sunca, mora i kulture, oni se ipak u njega ne guraju. Tu se previše osjeća zadah regije, a čini se ni da Mediteran nije baš zainteresiran za hrvatske premijere i predsjednike.  Zato su, svoji na svome, pohrlili na Baltik, gdje tamošnje državice u strahu od Rusije zovu Amerikance i NATO da kod njih gomilaju oružje kako bi ih zaštitili. Hrvatska vanjska politika svu je energiju usmjerila na savez s baltičkim zemljama, Poljskom i Mađarskom, tim znanim prvacima demokracije i tolerancije u Europi.

Hrvatska vlast, jasno, zasad teško može uvjeriti vlastite podanike, ma koliku im količinu gluposti do sada uspjela uvaljati, da im je mjesto na dalekom i hladnijem Baltiku ili poljskom istoku pa se dala na još snažniju proizvodnju alternativnih činjenica kako bi dodatno učvrstila Drang nach Nordosten.

Hrvatska politička vlast tako užasno žali što Jugoslavijom nikad nije vladao Josif Visarionovič Staljin, što Jugoslavija nikad nije imala vladara poput Nikolaja Čaušeskua pa već dugo uvjerava da je Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika Jugoslavije vladao glavom i bradom drug Staljin, a Čaušesku je za to vrijeme bio premijer Sovjetske Socijalističke Republike Hrvatske.

Goli otok je, dakako, osnovan zbog hrvatskih boraca za suverenost i neovisnost, a ne Staljinovih pristaša. Andrija Hebrang, prema tim alternativnim činjenicama, nije bio Staljinov pristaša, nego borac za hrvatsku slobodu, suverenost  i neovisnost. Hrvatsku je, kaže nam isti narativ alternativnih činjenica, Staljin okupirao svojim tenkovima i držao je u pokornosti  45 godina.  

I dok se svi rugaju Donaldu Trumpu zbog još jednog bisera o terorističkom napadu u Švedskoj, od kojeg se brani da je samo citirao notorni američki Fox News, vlast u Hrvatskoj napravila je vlastitu inačicu od HRT-a. Traumatizirano društvo najlakše se kontrolira, a to dobro znaju u Poljskoj, Mađarskoj i na Baltiku, pa što onda isto ne bismo prodali i u Hrvatskoj u kojoj hrvatski Fox News čini sve da traumu i borbenu spremnost stalno održava svježom i čilom.

Vanjska politika Hrvatske svodi se na predsjednicu koja je zamolila nekakvoga građevinskog poduzetnika da joj organizira susrete s još opskurnijim američkim političarima, i samo predsjednica i Jeffory Blackard znaju koliko će to naplatiti hrvatskim građanima. Ona ionako račune ne polaže vlastitim biračima.

Drugi par opanaka vanjske politike je Davor Ivo Stier, koji u radno i slobodno vrijeme vodi poslove vatikanske diplomacije. Taj u maniri Jorgea Rafaela Videle traži komunjare ispod svakoga kamena, a budući da mu je uz potpredsjedanje Vlade u amanet dano i Ministarstvo vanjskih poslova, stao je komuniste tražiti i izvan granica Hrvatske pa je jednog uočio u Srbiji, svojega kolegu po ministrovanju. Bit će zabavno pratiti njegov susret s kineskim kolegom, ako se ikad dogodi. Ne očekujemo ništa manje nego Davora Ivu Steira kako pred njim grmi protiv komunističke pošasti.

Hrvatska vanjska politika tako ovisi o nekakvom poduzetniku što gradi replike sela, vatikanskom zaposleniku na poziciji ministra vanjskih poslova koji komunjare locira i u susjednim zemljama, i nižerangiranoj službenici američkog State Departmenta zaposlenoj na mjestu predsjednice Republike.

Sve bi to bila sjajna komedija zabune da nije tragična za sve građane. Ali mnogo njih je biralo baš takvu politiku i alternativnu stvarnost pa je vrijeme da sami sebi priznaju: Hrvatska nije ništa drugo doli alternativna činjenica. I da se razumijemo, ne morate biti iznimno sposobni da biste preselili cijelu zemlju na sjeveroistok Europe. Trebate samo imati dovoljan broj ovaca koje ne vide alternative nego vas pratiti na tako dalek put. 

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2017. godinu