Ako umre, Slobodan Praljak postat će novi hrvatski svetac

„Ako se pokaže da je Slobodan Praljak uistinu popio smrtonosni otrov, Hrvatska će dobiti novog sveca koji će biti dočekan pučkom pobožnošću. Sjetite se Darija Kordića koji je tako tretiran, a bio je živ. Doduše, ne bi Praljak bio prvi, jer je samoubojstvo već počinio Milan Babić. Povijesno gledano, to što je napravio je negdje između Ratka Mladića i Sokrata. Da je ostao na vikanju prilikom izricanja presude bio bi trećerazredna vijest, ali ako je ugrozio vlastitu egzistenciju, to je težak trenutak s velikim socijalnim posljedicama.“

Kazao je to profesor Žarko Puhovski na tribini “Nasljeđe MKSJ-a u svjetlu presude Prliću i drugima” koju je u srijedu organizirala Documenta - Centar za suočavanje povodom presude tzv. herceg-bosanskoj šestorci i završavanju rada Haaškog suda. Tribina je održana u pauzi zbog Praljkovog čina.

Vesna Teršelič iz Documente moguću Praljkovu smrt nazvala je tragedijom i za njega i za cijelo društvo koje treba dobiti priliku za okretanje nove stranice, a ne još jedno stradanje. „Svi trebamo dati svoj doprinos priznavanju patnje, pa nam je tako potreban i njegov. Ljudski se nadam da će živjeti i sudjelovati u javnoj diskusiji“, kazala je Teršelič.

Puhovski je upozorio da pročitani dio presude - kojom je Praljku potvrđeno 20 godina zatvora, kao i Brunu Stojiću, dok je Jadranku Prliću ponovljeno 25 godina temeljem udruženog zločinačkog pothvata s ciljem dominacije Hrvata nad Muslimanima ostvarene etničkim čišćenjem uz činjenje niza kaznenih djela - prejudicira hrvatsku umiješanost u ratne sukobe.

„Ova presuda će biti tako percipirana u javnosti. Pravno gledano stvar stoji drukčije, kao i pravne implikacije. Hrvatska je i kao država i kao nacija teško oštećena ovakvom presudom i to će biti realnost za cijelu zajednicu s kojom ćemo morati izaći na kraj. A da budemo iskreni, nije ni sasvim netočna, s obzirom da je Hrvatska bila uključena u rat“, istaknuo je.

Puhovski je reagirao na pravno tumačenje Jelene Đokić Jović iz Documentinog pravnog tima koja je objasnila da se udruženi zločinački pothvat definira isključivo kroz individualnu odgovornost i da na nijedan način ne predstavlja krivnju države Hrvatske, posebno zato što Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko više nisu živi. Također je kazala da je međunarodni karakter rata već utvrđen u premetu Tadić, a za Hrvatsku u predmetu Naletilić-Martinović te predmetu Blaškić, ali je istaknula da po prvom slušanju presude „šestorici“ smatra da je otpala formulacija okupacije koja se tiče teškog kršenja ratnih prava i Ženevske konvencije.

Vesna Teršelič upozorila je da će nekadašnji jugoslavenski prostori i nakon završetka rada suda 21. prosinca ostati zarobljeni nedovršenim ratovima. „Svima nam treba osuda rata i pogrešnih politika. Našu svakodnevnicu ne obilježavaju više ni pucnjava ni paljba, ali živimo u sjeni srušenih mostova povjerenja i to ne samo od 1991. do 2001., nego na žalost i nedovršenim Drugim svjetskom ratom pa i političkim nasiljem u doba socijalizma“, rekla je naglašavajući da je polarizacija u našim društvima danas teža nego 1995. ili 1996. godine.

Nadali smo se da će poraće kraće trajati i da ćemo moći bolje. Međutim, sve ove godine protekle su u prikrivanju odgovornosti za zločine kao i kompleksne pokušaje njihove zaštite. Prema njenim riječima, Srbija je pokrenula agresiju na BiH s ciljem razbijanja BiH, a Hrvatska za samostalnošću te države, ali i počinjenjem zločina. „Naše društvo stalo je na put prikrivanja zločina. Više se išlo prema traženju opravdavanja zločina, nego priznavanja patnji onih koji su stradali od snajpera u Mostaru ili u logorima, a koji se danas nose s posljedicama torture i nepriznavanjem patnje. I to je naša muka, jer ne uspijevamo smoći snage za preuzimanje odgovornosti za zločine. Tek ponekad političari to naprave u samo jednoj rečenici kada kažu: 'Naravno da osuđujemo počinjenje zločine', a onda se godinama bave opravdavanjem i nabrajanjem razloga zašto su počinjeni. Da bismo okrenuli stranicu, trebamo priznati patnju i početi graditi povjerenje“, objasnila je Teršelič.

Podsjetivši da je Haaški Tribunal osnovan na 101. godišnjicu Titovog rođenja, Puhovski je rekao da je od Vijeća sigurnosti dobio tešku zadaću pomirbe na području Jugoslavije, što je bilo pretjerano jer to ne može biti zadaća nijedne sudske institucije zbog čega nije imao šanse za uspjeh.

Osim toga, dodaje Puhovski, nije se pokazao konzekventan u objašnjavanju presuda. S druge strane, smatra da je Haag odigrao važnu ulogu da danas sudovi u Zagrebu, Beogradu, Sarajevu… sude bolje i pravednije od Haaškog, a bez Haaga vjerojatno ne bi uopće sudili za zločine na „svojoj“ strani.

Neuspjeh je bio i u tretmanu osuđenih. U Njemačkoj su, podsjetio je, 50-ih godina prošlog stoljeća osnivane posebne jedinice policije koje su čuvale naciste koji su izašli iz zatvora da ih ljudi ne linčuju, a u Hrvatskoj su proglašavani junacima. „Nijedan političar nije rekao da neće ići na Sinjsku alku dok god je član Viteškog alkarskog društva čovjek koji je pravomoćno osuđen za ubojstvo starice. Opravdavanja da je ratnih zločina bilo i na našoj strani, obično idu u smjeru da su to bili izolirani incidenti, a da se kod naših neprijatelja radilo o sustavu. U BiH su se sve tri strane, kada bi bile u prevlasti, ponašale gotovo identično, samo što je jedna strana puno češće bila u prednosti“, kazao je.

Izrazio je nadu da će dokumenti Haaškog suda poslužiti DORH-u i da će država tužitelje financijski poduprijeti, kao što je to napravljeno u istrazi oko gospodarskog kriminala. Mada, odmah je dodao, moralno puno lakše prolaze oni koji kažu da su ubijali i u tvoje ime, nego oni koji su krali, s obzirom da teško mogu reći da su krali i za druge.

„Ova presuda neće pridonijeti pomirbi, niti je to njen zadatak. Svako pristojno društvo počiva na laži, zato jer je pristojno društvo, rekao je Oscar Wilde. Istina je ne dovodi do pomirenja, nego uznemiravanja“, zaključio je Puhovski.

DODATAK TEKSTU: Slobodan Praljak u međuvremenu je preminuo u bolnici u Haagu