Fuka: Crowdfunding je stvar osobne higijene

Lupiga.com, jedan od najstarijih neprofitnih portala koji će za dvije godine postati punoljetan, krenuo je u crowdfunding kampanju, pa smo Lupiginog glavnog urednika Ivora Fuku „priveli“ na intervju na koji je odmah pristao, ali nam je trebalo nekoliko dana da ga realiziramo, jer – za razliku od onoga što ljudi misle – crowdfunding kampanje su ozbiljna i zahtjevna stvar. Evo što nam je rekao…

Eto, došlo do toga da i Lupiga, kao jedan od najčitanijih neprofitnih portala, kreće u crowdfunding. Zašto, kako...?

Ideja da zakoračimo u ovu avanturu u našim glavama postoji već neko vrijeme, ali s obzirom da smo svi u Lupigi na neki način prekarijat, razbacani na stotinu stvari, nije je bilo lako realizirati, jer za takvo što treba izdvojiti priličnu količinu vremena. Tu nam je prethodno iskustvo Forum.tm-a itekako vrijedilo. A došlo je iz puke potrebe, jer uslijed situacije s neprofitnim medijima koja zahtjeva jedno cijelo posebno poglavlje, nismo željeli dopustiti da naši suradnici rade za podcjenjivačke honorare ili da volontiraju kao što su svi, bez iznimke, uporno volontirali od 2001. do kraja 2013. godine.

Mi ne želimo, kako smo i istaknuli u kampanji, pisati o plitkim aferama i dubokim dekolteima, a na tržištu je moguće biti samo ako si dižeš čitanost takvim stvarima - nečijim sisama i guzicama, petparačkim skandalima, besmislenim tračevima, fotkama ljudi s Instagrama i Facebooka koji nemaju poručiti ama baš ništa, stavljanjem na naslovnicu likova iz realityja  ili klikbejt naslovima tipa „nikad nećete pogoditi …“. Pogledajte, recimo, neke medije koji imaju rubriku najčitanije ili najpopularnije, pa ćete vidjeti što široka „tržište“ traži.

Želimo se baviti novinarstvom bez opterećenja s čitanošću i klikanošću. Ne kažem da nije važno do kojeg broja ljudi dospije vaš tekst, ali to ne bi smjela biti nit vodilja, kao što, nažalost, danas u većini medija jeste. Osim toga, oglašivači ne vole „bacati“ novce na one koji će prvom prilikom pisati o njima, jer misle da svojim oglasima automatski plaćaju i tvoju šutnju. Rijetki ne pristaju na takvu igru.

Činjenica da Ministarstvo kulture već treću godinu odbija raspisati natječaj za neprofitne medije, za što su osigurana sredstva iz europskih fondova, nego smišlja načine kako raspisati natječaj, a da oni mediji kojima su zapravo namijenjena sredstva vide što manje tih sredstava, samo je doprinijela da pokušamo sljedeću godinu prebroditi uz pomoć naših čitatelja i onih koji to nisu, ali cijene nezavisno novinarstvo. Zanimalo nas je vidjeti postoji li kritična masa koja će honorirati naš rad.

Crowdfunding nije puko "žicanje" love, kako ga neki prepoznaju. Što nudite onima koji prepoznaju vaš rad i žele vam pomoći?

Čini mi se da ljudi kojima se mi obraćamo ovu priču uopće ne shvaćaju kao „žicanje“. Oni znaju što mi radimo i što im nudimo pa su na ovaj način odlučili pomoći nam da to i dalje nastavimo raditi. Gotovo sam siguran da većina onih koji su nam uplatili neke novce to vide kao ulaganje u zdravije društvo. Koliko vidim „žicanjem“ ovakve akcije nazivaju samo zlonamjernici koji su svjesni da apsolutno nemaju kapacitet da naprave ovakvo što, jer znaju da iza njihovog rada ne bi stao skoro nitko. U razvijenim društvima, što nipošto nije slučaj s ovim našim, crowdfunding je potpuno prihvaćen koncept, koji ljudi tretiraju kao stvar osobne higijene. No, civilno društvo se ne može razvijati, niti može funkcionirati, samo na bazi filantropije onih kojima je do njega stalo.

Iznos koji tražite kao investiciju u vaš rad nije mali - ma i kuna je puno kad je nemaš - mada kad se vidi ono s čim raspolažu komercijalni portali s tek nešto višom, ako i to, čitanošću, ispada da je i ovo tek za burek i cigare, a opet - znam na osnovu vlastitog iskustva - presudno za kakav-takav ozbiljniji rad?

Zapravo, iznos je mali. Kao prvo, Indiegogo uzima određeni postotak za korištenje njihove platforme, a to je dosta blizu 10 posto, kada to oduzmete od iznosa koji pokušavamo skupiti, ostane vam tek za prosječnu hrvatsku plaću za jednog novinara na godinu dana. A što može jedan novinar sam? Baš ništa. Pisati blog?

Stoga ćemo mi prikupljena sredstva utrošiti isključivo na naše suradnike, kojima želimo platiti pošten honorar za tekstove, a ako želimo pošteno platiti tekst onda je to dovoljno za nekih 150 tekstova. Odatle, ono u kampanji – pola vi, a pola mi – jer naš je cilj imati svaki dan u sljedećoj godini po jedan vrlo ozbiljan novinarski tekst, dakle 365 tekstova.

Uz to, Lupiga će svojim resursima i zalaganjem svih onih koji čine Lupigu, u 2018. godini, ne sumnjam, izbaciti nekoliko puta više tekstova od zacrtanog broja.

Idemo malo o portalu, ako uopće ima onih koji vas ne znaju. Kakvim temama se bavite, za što se zalažete, koje teme ste otkrili, koji novinari pišu za Lupigu... Odmah mi, naravno, pada na pamet naša možda najbolja novinarka Jasna Babić koja je nakon sjajne karijere pred kraj svog života, uz Express, skoro pa jedini prostor za pisanje dobivala upravo na Lupigi.

Što radi portal najbolje se može vidjeti posjetom portalu. Ima tu istraživačkih tema, međutim ni izbliza nismo zadovoljni brojem takvih tekstova, ali to je problem cjelokupnog novinarstva danas. Ozbiljne priče zahtijevaju i ozbiljan ulog vremena i truda. Trudimo se razgovarati s ljudima koji imaju što za reći, čija poruka nosi neku težinu, dajemo im puno prostora i uživamo u takvim intervjuima. Borba je malo teška riječ, ali posebice smo osjetljivi na rastući povijesni revizionizam, nacionalnu i vjersku netrpeljivost kršenje radničkih prava, nasrtanje politike i kapitala na javna dobra, na nedodirljive u ovom društvu, korupciju, posebno onu političku …

U igri za ovogodišnju nagradu Hrvatskog novinarskog društva za internetsko novinarstvo bilo je čak dvoje novinara, za priče objavljene na Lupigi. Jedna priča je raskrinkavanje falsifikata koji je Jakov Sedlar plasirao u svom „filmu“, a druga je otkrivanje onoga što stoji u pozadini sporne gradnje crkve na zagrebačkoj Savici. Ova druga, čija je autorica Melisa Skender, na koncu je i nagrađena.

Istom prilikom naša je suradnica, koja ti prva pada na pamet, Jasna Babić dobila nagradu za životno djelo. Jasna je uistinu živjela novinarstvo i do zadnjeg je dana razmišljala o novinarskim temama kojih će se prihvatiti. Neizmjerna mi je čast bilo surađivati s Jasnom i s njom dijeliti redakciju.

E da, mi redakciju ustvari nemamo. Naša redakcija je virtualna. Zaključili smo da jednostavno ne raspolažemo s toliko sredstava da bismo mogli unajmiti neki poslovni prostor i plaćati režije za njega. Odlučili smo da je bolje ta sredstva utrošiti na jasno opipljiv rad.

Inače, u ovih 16 godina svoje je tekstove na Lupigi objavljivalo preko 200 novinara, književnika, kritičara, filozofa … Ove godine kroz naše stranice prošlo ih je pedesetak, netko s jednim tekstom, a netko s nekoliko desetaka.

Kako se Lupiga do sada financirala? Postojite već - ili tek? - 16 godina. Tek nešto manje od megapopularnog Index.hr-a, ali vi ste za razliku od njih, krenuli drugim, svojim putem.

Postojimo 16 godina. Već! Prvih 12 godina, kako sam već rekao, nije se uopće financirala. Sve smo radili volonterski. Tada je ta virtualna redakcija bila dosta velika. Svi smo bili zaposleni u velikim medijima, ali željeli smo pisati i o stvarima koje ne bi prolazile u našim redakcijama ili jednostavno ne bi bile naš sektor. I tu je Lupiga odlično poslužila. Negdje krajem 2013. godine Ministarstvo je raspisalo natječaj za neprofitne medije i tada je naš rad dobio neki skromni financijski odušak.

Osim toga, nešto kasnije profunkcionirao je i Fond za poticanje pluralizam i elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije. No, i to su dosta skromna sredstva. Smiješno je kako se digla hajka na neprofitne medije zbog ta dva natječaja, dok su istovremeno pojedine komercijalne televizijske kuće i radijske stanice dobivale ogromne iznose, neusporedive s ovim što se davalo neprofitnim medijima, a za uistinu očajan program, koji nema veze s ičim društveno korisnim.

Namjerno sam u prvom pitanju istaknuo ovo "jedan od najčitanijih" s namjerom da te pitam može li Lupiga opstati, a da nije bazirana na volonterskoj osnovi? Može li uopće medij koji čvrsto stoji na obrani onoga što se pomalo krivo nazivamo civilizacijskim tekovinama opstati na onome što definitivno krivo zovemo - slobodnom tržištu?

Ovo je pitanje za milijun kuna. Ustvari nije. Odgovor je prilično jednostavan - ako isključimo entuzijazam i volontiranje, nema apsolutno nikakve šanse da može opstati. Osim ako ne bismo provodili ovakvu kampanju tri puta godišnje i svaki put prikupili traženi iznos, što, naravno, nije moguće. Ozbiljno novinarstvo košta. To nije kopi/pejst priča. E, sad, ako ćemo u našu ponudu uvrstiti i plitke afere i duboke dekoltee, onda može. A to se sigurno nikad neće dogoditi.

Upravo zato, podržite Lupigu ovdje