Jedina dobra stvar od cijelog prosvjeda: radnici Uljanika dobit će plaću, a Uprava neće

„Da mi je sto kuna za svaki ovakav skup koji sam vidjela, odavno bih preselila u toplije krajeve“, komentirala je jedna penzionerka, više sama za sebe, nego za radnike dok je, pomažući se štapom, tražila put između otprilike tisuću radnika Uljanika i 3. maja okupljenih na zagrebačkom Markovom trgu.

Sklanjali su joj se svi, bez razlike.

Ona je, uostalom, za razliku od velike većine drugih Zagrepčana, pokazala kakav-takav interes za patnje škverana.

Ostale naprosto nije bila briga.

Jesu li navikli ili je u pitanju nešto drugo i tako više nije važno.

U ovakvoj zajednici - u Hrvatskoj je o društvu sve teže govoriti - solidarnost i empatija ionako odavno ne stanuju. Štoviše, smatraju se slabošću i tlapnjama salonskih ljevičara kojima je i ovo škversko okupljanje u 11 sati bilo prerano da se barem pojave kao podrška.

Ali to je drugo pitanje. Ono prvo, isplata plaća za srpanj i uskoro kolovoz, navodno je riješeno još prije dolaska radnika u Zagreb, ali ovima nije palo na pamet odustati, pa su se skupili u 18 autobusa i pojavili između zgrada Vlade i Sabora. Uz podršku još nekoliko sindikata i Radničke fronte okupirali su trg, pjevali, zviždali, skandirali, ljutili se, smijali, sve s onim čudnim sjajem u očima po kojima se prepoznaju ljudi koji su izgubili ili upravo gube posao.

Kako bilo, ispalo je onako kako se očekivalo. Nakon višesatnog sastanka sindikalaca s premijerom Andrejom Plenkovićem i još trojicom resornih ministara dogovoreno je ono što se i prije (nije) znalo: komercijalne banke (neke, još se zna koje, ali ih ima više, a svaka od njih – opet navodno – već ima kredite i preko njih kolaterale u Uljaniku) posudit će pare i radnici će dobiti plaće. Do kraja tjedna, ako bude sreće, bit će za srpanj. A ako bude još više, uskoro će i ona za kolovoz.

Dovoljno da se prekine prosvjed?

Sindikalcima, onom dijelu koji se pojavio pred radnicima, više nije trebalo.

Radnicima, onom dijelu koji je bio uz binu, daleko od dovoljnog.

Pa su krenuli s pitanjima, pa opet skandiranja, unošenja u lice i pitanja. Niz pitanja.

„A što dalje?“

Da, stvarno, što dalje?

Nitko nije ponudio odgovor.

Prosvjed je naprasno prekinut nakon što su dva sata proveli na suncu. Taman dovoljno da Plenković uopće počne govoriti.

Radnike su naputili da se istim putem koji su došli i vrate. I, bog te veselio! Plaća će biti. Prva. Druga. Isto. Valjda.

Pa se zaputili ti radnici. Ne znaš koji je veći od kojega, bitno tiši nego kad su dolazili, pa i oni varioci koji tuku zajebane smjene u trupu koje su već otukli njihovi očevi, djedovi. Uljanik je, stvarno obiteljska firma…

A do tada, svašta se čulo i vidjelo: „Smrt državi i kapitalizmu“, vrištalo je s jednog anarho-sindikalnog plakata, „Ostaše“ s crne majice obrijanog mladića, „Hoćemo plaće“ i „Nećemo u Irsku“ s transparenata, pa još ono standardno „Ne damo 3. maj“ i „Ne damo Uljanik“. Još i „Govna govnima“ koje su, uz pelenu sa smeđim sadržajem postavili na ulazu Sabora, što je posebno oduševljen pomogao Ivan Pernar iz Živog zida pa uzmaknuo kad je policija krenula s legitimiranjem tek nešto sporije nego par minuta kasnije kad je uvaženog zastupnika skoro pa fizički napao jedan od radnika: „Goni se u pičku materinu! Imaš 20 hiljada svaki mjesec! Nama si došao prodavati priču“, vikao je, a ovaj se povukao. Novinar Indexa Vojislav Mazzocco objasnio je i gdje. U prilično skupi restoran „Didov san“na zagrebačkom Gornjem gradu. Na ručak. Sa svojom pratnjom.

Iz SDP-a nitko nije bio. Ili nikoga nismo vidjeli. Jednom od aktivista Radničke fronte razbili su transparent. Previše je, izgleda, govorio onima koji ipak više vole Thompsona, čija je „Iza sedam gora“ odjekivala dok su se skupljali.

Kad su radnici dolazili na Markov trg svirali su „FazanI“ od Azre sve skupa s onim: „Moj bože koliko demagogije sustavno poredane u artiljerijske salve/ koliko poredanih misli iza kojih ne stoji ništa osim mržnje sujete vlasti/ i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge/ i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare“.

I ne brinite, za razliku od onog nedavnog puno masovnijeg skupa protiv Istanbulske konvencije, nije bilo ni časnih sestara, niti svećenika. Da o braniteljima ne govorimo. Nitko nije išao ni u Ikeu. Dobili su obećanje da će dobiti plaću. I da je, a ovo smo uspjeli doznati, Uprava Uljanika neće dobiti. Uz dosadašnjih stotinjak tisuća kuna mjesečno plus bonuse, valjda će preživjeti.

Baš kao i ona gospođa koja je skupljala plastične boce na kraju prosvjeda. Punu vreću. Veliku. Pohvalila se. Ajde da je neke koristi od svega ovoga…

A Uljanik? Možda je u pravu ona penzionerka s početka teksta. Već smo to sve skupa vidjeli.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2018. godinu