Goran Borković
<p>
Karijeru započeo u Sinjskim skojevcima. Nastavio u više različitih klubova iz Splita i Zagreba s promjenjivim uspjesima. Igru više bazirao na asistencijama nego na pogocima. Odlučio da neće završiti u nižerazrednom Vratniku.</p>
"Najprije me zbog izgleda počela vrijeđati gospođa Bujanec, pa me netko pljunuo po vratu. Pogledao sam i vidio da je to Bujanec. Pljunuo me opet, pa ga je neki muškarac pokušavao smiriti Bujanca i odmaknuti od mene. Oko nas se okupilo najmanje 12 ljudi koji su me vrijeđali i prijetili mi nasiljem"
Prijetnje su se nastavile na Facebooku
Hrvatski mediji prošlotjednu komemoraciju u Bleiburgu nazvali su mirnom i dostojanstvenom. Međutim, činjenica da nije bilo ustaških obilježja nikako ne može biti dovoljna da se ovogodišnje komemoriranje ustašama uistinu smatra takvim, posebno zato što je Danijel Majić, urednik njemačkog tjednika Frankfurter Rundschaua, za dlaku izbjegao linč o čemu su u Hrvatskoj izvijestili tek rijetki, prije svih zagrebačke Novosti. Tim povodom razgovarali smo s Majićem.
Što se zapravo dogodilo u Bleiburgu?
Za svog poslodavaca ove sam godine treći put, nakon 2013. i 2018., pratio komemoraciju u Bleiburgu. Počevši od protuprosvjeda ujutro do same mise na Lojbuškom polju. Nakon kraja mise uputio sam se prema spomeniku kako bih vidio koji su političari sudjelovali na komemoraciji. Nekoliko metara pred spomenikom naišao sam na Velimira Bujanca i njegovu ženu. Nije me odmah prepoznao, no prolazeći kraj njega prepoznao me njegov prijatelj Ante Udbinac iz Frankfurta. Obratio mi se imenom, tako da je valjda u tom trenutku i Bujanec shvatio tko sam. U prvom momentu nije reagirao. Udbinac me nije vrijeđao, nego je pomalo sarkastično prokomentirao moju prisutnost na komemoraciji.
Tko vas je vrijeđao?
Kad sam se okrenuo prema drugoj osobi, koja mi je poznata iz Njemačke, počela me vrijeđati gospođa Bujanec. Govorila je nešto u vezi mog izgleda. Okrenuo sam se kako bi se maknuo od njih. U tom trenutku shvatio sam da me netko pljuje po vratu. Pogledao sam i vidio da je to Bujanec. Pogledao sam onog poznatog čovjeka iz Njemačke, ali me opet netko pljunuo. Tada sam vidio da neki muškarac pokušava smiriti Bujanca i odmaknuti ga od mene. Oko nas se okupilo najmanje 12 ljudi koji su me vrijeđali i prijetili mi nasiljem. Vikali su da sam jugokomunist i slično. Jedan me je udario u nogu, dok me je drugi neuspješno pokušao zahvatiti šakom, ali nisam vidio tko. Sve što sam vidio bila je ta šaka. U tom trenutku pojavili su se policajci koji su me zamolili da s njima odem dalje od spomenika. Kao što možete pretpostaviti, rado sam ih slijedio.
Bili ste, dakle, i fizički ugroženi. Što je rekla policija?
Objasnio sam tko sam i što radim. A oni su mi kazali da im je netko javio da ja provociram pred spomenikom
Jeste li provocirali?
Sigurno ne. Osim što je očito moja prisutnost kao novinara shvaćena kao provokacija.
Zbog tekstova u njemačkim medijima?
Da, u suštini. Nisu prepoznali moje lice, ali jesu ime.
Čime ste se im se to zamjerili?
Za Frankfurter Rundschau često pišem o hrvatskom nacionalizmu, povijesnom revizionizmu te o nastupima hrvatskih nacionalista u hrvatskim katoličkim zajednicama, pa sam tako pisao i o nastupima Bujanca u zajednicama širom Njemačke.
Kako je reagirala policija u stanici?
Najprije su me zamolili da se ne vraćam na polje kako ne bi došlo do nastavka nasilja zbog čega sam ostao iza spomenika. Već tamo na polju sam mislio prijaviti Bujanca, ali su mi policajci objasnili da to mogu samo u stanici. Oko pet sati sam otišao tamo. Kazali su mi da njegovo pljuvanje spada pod definiciju klevete, koju osobno moram prijaviti na sudu ili kod državnog odvjetnika, ali su protokolirali moju izjavu. I to je to za sada to.
I, hoćete li prijaviti?
Još razmatram. Moram se dogovoriti s mojom redakcijom i našim odvjetnicima, ali vjerojatno hoću.
Kako u Njemačkoj gledaju na Bleiburg?
Fenomen Bleiburg nije velika tema u Njemačkoj, kao što to i inače nisu teme vezane uz Hrvatsku. Mada se zadnje dvije godine, kako se u Austriji više raspravlja o komemoraciji u Njemačkoj, više piše. Osim u krajnje desnim medijima, Bleiburg se shvaća kao manifestacija povijesnog revizionizma.
Kako vi gledate na komemoraciju?
Premda ne smatram sve sudionike fašistima, ona služi relativiziranju ustaških zločina time što se izjednačavaju s poslijeratnim zločinima partizana. Osim toga, Bleiburg služi i kao ritual kojim se svake godine iznova kroji savez između hrvatske katoličke crkve i hrvatskih nacionalista.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2019. godinu