Bez plavih (p)ovratnika Demokratska stranka ima malo šansi za uspjeh

Ovaj sukob na ljevici nije nipošto jedinstven na svjetskoj političkoj sceni, ali je zasigurno među najvažnijima - ishod tog sukoba utjecat će ne samo na buduće konture američkog političkog krajolika, već i na budućnost globalne ljevice. Kao što je nedavno izjavio američki profesor James Kwak, Demokratska stranka je najvažnija politička stranka na svijetu (ja bih dodao, uz kinesku Komunističku partiju), a od poraza na izborima 2016. u njoj se događaju tektonske promjene koje kulminiraju na ovogodišnjim unutarstranačkim izborima.

Od plavih do bijelih ovratnika

Udaljavanje Demokratske stranke od radničke klase, (a i radničke klase od Demokratske stranke) bolan je i dugotrajan proces. Inicijalno, radništvo je činilo okosnicu Demokratske stranke i predvodilo njene pobjedničke koalicije za vrijeme FDR-a i Lyndona Johnsona. S vremenom je Demokratska stranka - prvenstveno zbog socijalno liberalnih politika koje je 60-ih odlučila podržati - počela gubiti dio konzervativnih glasača koji su za nju do tada glasali, ali je ujedno (kao posljedicu istih tih politika koje je prigrlila) počela dobivati potporu kod obrazovanijeg dijela stanovništva. (Naravno da je i podrška republikanaca južnjačkim segregacionistima uspješno otjerala dio liberalnijih republikanskih glasača u zagrljaj Demokratske stranke). Ta orijentacija prema novoj socio-ekonomskoj skupini ispostavit će se kao glavno obilježje u suvremenoj epohi Demokratske stranke.

Iako je već za vrijeme Jimmyja Cartera privrženost redistributivnim politikama i radničkim pravima dobrano jenjavala, s pojavom i dolaskom na vlast ‘fiskalno konzervativnih’ Novih demokrata svjedočit ćemo sve većem procjepu između radništva i političke stranke koja je načelno trebala zastupati njihove interese.

Početkom 90-ih godina, pod administracijom Billa Clintona, demokrati de facto odustaju od zagovaranja bilo kakve značajnije ekonomske redistribucije te postaju zagovornici slobodne trgovine i globalizacije. Rezultat ovog povijesnog pomaka prema centru - pomak koji je kombinirao (neo)liberalne ekonomske politike i društveni liberalizam - je bio spori, ali sigurni gubitak određenog segmenta radništva te je transformirao Demokratsku stranku u stranku profesionalne klase. (Ova transformacija je detaljnije opisana u knjizi Thomasa Franka Listen, Liberal). Da bismo shvatili zašto se to dogodilo, važno je razumjeti da su politike koje su demokrati tada prigrlili imale različite efekte na dvije skupine glasača - profesionalnu klasu (kojoj je stranka aspirirala i koju je sve više pridobivala) i radničku klasu (koju je uzimala zdravo za gotovo). Slobodna trgovina, deregulacija, rezanje socijalnih transfera i naposljetku više imigracije su sve politike koje su prvenstveno bile u ekonomskom interesu profesionalne, odnosno više srednje klase, ali nisu nužno išle u korist radničke (blue-collar) klase. Demokrati su svjesno prigrlili pobjednike globalizacije i postali primarno njihovi politički zaštitnici. Sličnu stvar je izveo i New Labour pod Blairom u Velikoj Britaniji, krajem 90-ih.

Kod demokrata su tada prevladavala dva argumenta. Prvi je bio da radnička klasa, koliko god se Demokratska stranka svojim politikama odmicala od njih, nikada neće otići u zagrljaj desnice. Drugi je bio da će gubitak određenog dijela plavih ovratnika kompenzirati prisvajanjem jednog dijela umjerenih glasača koji su do tada glasali za republikance.

“For every blue-collar Democrat we lose in western Pennsylvania, we will pick up two moderate Republicans in the suburbs in Philadelphia, and you can repeat that in Ohio and Illinois and Wisconsin.” - Chuck Schumer, demokratski senator

“Za svakog demokratskog plavog ovratnika kojeg izgubimo u zapadnoj Pennsylvaniji, dobit ćemo dva umjerena republikanca u predgrađima Philadelphije, i na to možete računati i u Ohiju i Illinoisu i Wisconsinu.” - Chuck Schumer, demokratski senator

Iako se drugi argument pokazao djelomično točnim (oko 4% Hillaryjinih glasača glasalo je za republikanca Romneya četiri godine ranije), ova prva pretpostavka se pokazala potpuno pogrešnom. Zaokret prema novoj ekonomiji (financije, tech, usluge) kojeg je 90-ih svjesno napravila Demokratska stranka kao dugoročnu posljedicu je imala gubitak stare industrijske radničke klase, uključujući i one u Rust Beltu - dijelu SAD-a koji, između ostalog, obuhvaća Pennsylvaniju, Ohio, Michigan, Iowu i Wisconsin - države koje su se pokazale ključnima za pobjedu Donalda Trumpa 2016. Iako im je tada (a nekima i sada) bilo nepojmljivo da se radnička klasa može okrenuti anti-establišmentskoj desnici, s vremenom se dogodilo upravo to. Njihov identitet radnika - koji je polako blijedio nakon što su sve zaštite bile razmontirane (prvenstveno mislim na sindikate) i nakon što rada više nije bilo - zamijenio je jedini preostali identitet koji im je bio na raspolaganju - onaj ‘autohtonog’ Amerikanca, jednom ponosan i bitan, a sada na ekonomskoj i političkoj margini, u permanentnom strahu od downsizinga, outsourcinga i imigranata.

Upravo su Pennsylvanija, Ohio, Michigan, Iowa i Wisconsin - države koje su 2008. i 2012. glasale za Obamu - dale svoje glas za Trumpa 2016. Smatra se da je između 6,7 i 9,2 milijuna Obaminih glasača glasalo za Trumpa. (Poraz Hillary Clinton nije bio uzrokovan samo ovime već i premalom izlaznošću tradicionalno demokratskih birača, prvenstveno pripadnika manjina).

Razlozi tog odlaska u zagrljaj desnice su mnogostruki i slojeviti i traju desetljećima. Prelako bi bilo svesti to na jednostavne osjećaje ‘ekonomske anksioznosti’, egzistencijalne ugroženosti ili trenutne razine prihoda. Osjećaj gubitka svrhe u novoj ekonomiji te gubitka ponosa zbog izgubljene (središnje) pozicije u nekadašnjoj američkoj ekonomiji zasigurno su doprinijeli osjećaju alijenacije od iste stranke koja je nadgledala i promovirala tu tranziciju. Trump je vješto iskoristio ovaj nataloženi gnjev i adresirao ga, potencirajući pritom rasističke i antiimigrantske stavove koji su bili prisutni kod određenog segmenta radničke klase. (Backlash protiv Clintonice očitovao se na dva načina: kod dijela bijele radničke klase je on poprimio oblik glasanja za Trumpa, a kod afroameričkih pripadnika radničke klase on se prvenstveno manifestirao u obliku apstinencije). Također, mislim da je Trump, prizivajući nostalgičnu sliku Amerike iz prošlosti, uspio privući glasače koji su osjećali gubitak identiteta - uzrokovan njihovim opadajućim društveno-ekonomskim statusom i značajnijom promjenom slike društva koju je simbolizirao Obama. Kao što Didier Eribon navodi u svojoj maestralnoj knjizi Povratak u Reims, glasanje za krajnju desnicu treba “barem djelomice tumačiti kao krajnje utočište radničke klase u obrani svog kolektivnog identiteta, ili barem nekog dostojanstva za koji su oduvijek osjećali da je gažen, sada i od strane onih koji su ih nekoć predstavljali i zastupali.”

Ono što centristički demokrati - šampioni inkrementalnog napretka - moraju shvatiti je da za blue-collar glasače (pogotovo u Rust Beltu) centrizam i liberalne ekonomske politike predstavljaju njihovo inkrementalno ekonomsko i političko nazadovanje, a ne napredak. Upravo je zato teško povjerovati da će predstojeće izbore demokrati osvojiti ustrajući na tom istom centrizmu.

#NeverBernie

U trenutnom pripetavanju u Demokratskoj stranci u kojem se isprofiliralo pet-šest ozbiljnih kandidata (Sanders, Buttigieg, Biden, Klobuchar, Bloomberg, Warren) odvija se trenutno najznačajnija ideološka bitka na ljevici. Demokratska stranka (i pogotovo establišment te stranke) bori se rukama i nogama ne bi li uspjela izbjeći nominirati Sandersa za svog predsjedničkog kandidata. Glavni je razlog što Sanders, samodeklarativni demokratski socijalist, zagovara politike koje bi prije odgovarale nekom FDR-ovom New Deal demokratu nego Demokratskoj stranci iz 21. stoljeća: univerzalno javno zdravstveno osiguranje, otpisivanje studentskih dugova, ekspanzija socijalne skrbi, osnaživanje sindikata, oporezivanje iznimnog bogatstva, javna stanogradnja, da nabrojim samo neke. Ove politike, iako ih Demokratska stranka načelno (naglasak je na načelno) podržava, nisu nužno u ekonomskom interesu bogatijeg dijela demokratske biračke baze koja je nadproporcionalno zastupljena u establišmentu te stranke (predstavnici tog establišmenta su npr. Pelosi i Schumer). Iza Sandersovih politika stoji jedna suštinska ideja, a to je promjena odnosa (ekonomske i političke) moći u američkom društvu, što nailazi i na negodovanje kod samih demokrata - stranke koja je nekoć bila politički izdanak radništva, ali danas sve više stranka obrazovanog, dobrostojećeg, kozmopolitski nastrojenog dijela Amerike. Ono što centristički demokrati suštinski obećavaju je bolje (tj. stručnije) upravljanje ekonomijom, a ne njeno (radikalnije) restrukturiranje. Zato oni i mogu lakše zamisliti jednog Bloomberga na čelu Demokratske stranke, nego demokratskog socijalista.

Demokrati - zaštitnici statusa quo

I dok Biden smatra da je Trump jednokratno zastranjenje nakon kojeg treba vratiti zemlju nazad u normalu, Sanders govori da je baš ta ‘normala’ ono protiv čega se jedan kritičan dio biračkog tijela pobunio 2016. godine. Glavni razlog zašto Sandersa dobar dio radničke klase, manjina, ali i mladih voli je zato što nije kandidat statusa quo, već njegov najvokalniji kritičar.

Pred Demokratskom strankom, sada, stoji povijesna odluka - da li pristati na određene ustupke ekonomskim interesima profesionalne klase i ‘dozvoliti’ Sandersu da odnese nominaciju? Odluka da nominiraju mainstream centrističkog kandidata ostavila bi malo šansi za pobjedu protiv Trumpa, ali bi također objelodanila jednu možda neprimjetnu, ali samorazumljivu činjenicu (i pritom otkrila njihovu klasnu poziciju) - a to je da će radije izabrati dosadnog ‘umjerenog’ demokrata i riskirati još četiri godine Trumpa nego se odlučiti na Sandersa. Razlog je jednostavan - koliko god se demokrati javno sablažnjavali oko Trumpovih glupih, a nekad i suludih političkih poteza - njegove ekonomske politike ustvari održavaju status quo i postojeći ekonomski sustav, u kojem oni prosperiraju i koji njih više-ili-manje dobro nagrađuje.

Naposljetku, klasičan argument liberalnog demokratskog establišmenta prema radničkoj klasi oduvijek je bio da, kada dođe do krajnjeg izbora, moraju glasati za razvodnjenog liberala ne bi li spriječili dolazak desničara na vlast. Možda je upravo sada trenutak kad ljevica treba imati isti argument prema liberalnom establišmentu - glasajte za ljevičarski ‘koncentrat’ ili inače desničari pobjeđuju.

***

I na samom kraju, činjenica da analitičari, konzultanti, novinari i političari zadnje tri i pol godine razbijaju glavu kako pridobiti naklonjenost Rust Belt glasača očit je znak da je njihov glas za Trumpa postigao svoju inicijalnu svrhu - odlazak s političkih margina u sam epicentar zbivanja.