ZATVORSKA KORONIKA (XI): Novo normalno je staro nenormalno

1.

Kako smo postali statisti u vlastitim životima i gradovima, mjestima i općinama? U najkraćem, na niz načina. U nešto dužem, a na primjeru jednog od ugostiteljskih sektora...

„Više od 30 posto hrvatskih ugostitelja neće otvoriti vrata svojih objekata. Siguran sam i kako će u rujnu ogromni broj restorana i kafića promijeniti vlasnika, ići u najam i prodaju. Dva neradna mjeseca u najfrekventnijem dijelu godine za ugostitelja znače poslovni krah, koji će vući sljedećih pet sezona. A najgore će biti onome tko je digao kredite, ili onome iz najma“, kazao je za „Slobodnu Dalmaciju“ Duje Pisac koji nije ni autor proznih tekstova ni kuhar, već chef. To se sada tako kaže.

„Hrana, piće sve je to otišlo doli 10 posto, a tu je i novi meni s dodacima u vidu jela koja više traže domaći gosti. Sve su to nužne prilagodbe koje smo morali napraviti kako bi opstali u ovom ljetu. Mislim da će ove godine više profitirati restorani s otoka naslonjeni na nautičare. Oni su nam nada, kao i domaći gost kojem smo se prilagodili novom ponudom za novo normalno“, izjavio je za splitski dnevnik Sanjin Braco. On je isto chef.

I njegov kolega Ivan Pažanin je, piše „Slobodna“, „posegnuo za sniženjem cijena i do 20 posto, kojim nastoji privući domaćega gosta“.

Eto kako smo, uz ostale razloge, a ima ih, hvala na pitanju, za izvoz, postali statisti u vlastitim životima i gradovima, mjestima i općinama. Možda jesmo dovoljno brojni da održavamo rad restorana preko godine, ali smo sigurno i dovoljno siromašni da nam sezonske cijene izazivaju predinfarktno stanje. Kao takvi bili smo svim fetivim chefovima od Dubrovnika do Poreča dobri za bacit' na briškulu zimi, ali nekorisni za posao ljeti. Za nas se, eto, moraju smanjivati cijene – do vrtoglavih 20 posto – treba nam se i menu prilagođavati, a ni sa dosadašnjim vinskim kartama ne stojimo kao s bocama iz Čilea ili Makedonije na policama dućana. Plus, ovakvi kakvi smo, od hrane očekujemo da bude ukusna i obilno poslužena, a ne dizajnirana i nepamtljivo nazvana.

Silnim chefovima i njihovim restoranima mi smo, ustvari, smetali. Prolazimo pored štekata, telefoniramo, dovikujemo se, iza sebe ostavljamo tragove – na pazarima iz nekog nedokučivoga razloga nema vrećice koja nije malo pukla – i ne trošimo na hranu kao Šveđani i Englezi, Nijemci i Rusi.

Mali je problem što smo istim tim chefovima i njihovim restoranima ostali mi. Dobro, možda još netko dođe, ali ovoga ljeta, a možda i nekih narednih, čuđenje u svijetu pjenice od tune i kozica u soku od kitove posteljice neće izazivati glupi, siromašni, banalni domaći svijet koji mora paziti na kune, već oni što ih imaju samo dok su na godišnjem u Hrvatskoj.

Nije, naravno da nije lijepo izrugivati se tuđoj muci. No nije bilo lijepo osjećati se kao biološki višak u destinacijama za koje se, evo, ispostavlja da su, ipak, gradovi, mjesta i općine, da u njima ne stanuju turisti i da i mi, zbilja, znamo biti i gosti. Možda ne naročiti, više onako skromni, ali ipak gosti kojima Dalmacija nije ono gdje se ide ljeti, već ono gdje se živi.

2.

„Djeca su, inače, najmanje pogođena u ovoj pandemiji. Istina, mogu biti prenositelji virusa, ali rijetko obolijevaju. E zato su zatvoreni vrtići i osnovne škole. Struktura virusa je, valjda, takva da dijete ne može zaraziti vlastite roditelje pa je, je li, najbolje da sjedi u kući, dok prosvjetni radnici i pedagozi, svi redom, djece nemaju i mora ih se čuvati od isključivo tuđe“, ovako smo pisali nekada davno, još tamo krajem ožujka, dok se broj oboljelih od korone mjerio desetinama, pa eto neko bude i stotinama, ali je bio daleko manji od dvije tisuće i nešto.

„Mi smo procijenili da je izuzetno sigurna situacija za povratak u škole zato smo u uputama napisali da u škole i vrtiće pozivamo svu djecu. Osnovne stvari koje smo svi naučili već dosad su: pojačana higijena ruku, distanca, paziti na kihanje i kašljanje, ne dodirivati lice... Toga se treba pridržavati koliko se može u uvjetima vrtića i škola. Što se tiče epidemiološke situacije, imamo izrazito povoljnu situaciju, nema nikakvih poteškoća i nikakvih razloga za zabrinutost. Situacija je povoljnija nego što je bila kad smo pisali upute. Nema epidemiološkog opravdanja za neotvaranje škole za starije učenike, ali ima organizacijskog opravdanja zašto starija djeca ne idu u škole. Ima puno razloga za to... Važnije je recimo da mlađi učenici vide svoju učiteljicu, pitanje je i tehnologije, netko tko je starije dobi može većinu toga oko online nastave sam napraviti kod kuće“, rekla je prije nekoliko dana zamjenica ravnatelja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, Ivana Pavić Šimetin, za Hrvatski radio.

U ona skoro zaboravljena vremena, krajem ožujka 2020. godine, oboljeli ili oni na koje se sumnja da su na neki način bili izloženi opasnosti od zaraze, nalazili su se ili po bolnicama ili u takozvanoj samoizolaciji. Nisu radila ni kina i kazališta, kao ni trgovački centri, frizerski saloni i birtije. Na putu do škole djeca su, u najkraćem, mogla sresti vlastiti odraz u izlogu prodavaonice obuće. Koja također nije radila.

Eto tako je izgledao svijet kada je HZJZ pisao upute koje nisu sadržavale instrukcije što su upozoravale kako je važna „pojačana higijena ruku, distanca, paziti na kihanje i kašljanje, ne dodirivati lice...“. Tada, normalno, nije bilo važno da da „mlađi učenici vide svoju učiteljicu“, osim one na HTV-u.

U međuvremenu se, kako vidimo, sve promijenilo. Otvoreno je sve, u bolnicu se smije i sa prijelomom noge, funkcionira javni prijevoz, ulice su pune ljudi, a preko granica stižu turisti. Inače, u Hrvatskoj još nije proglašen kraj epidemije. Ne govori li nam sve to „da je izuzetno sigurna situacija za povratak u škole“? Ili nam samo govori da se bliže izbori? I da, možda i to da škole uopće nije trebalo zatvarati?

3.

"Hrvatska je pobijedila covid-19, ova Vlada je pobijedila covid-19, mi smo savladali epidemiju. Kakvo bi bilo ozračje u Hrvatskoj da smo imali 3000 mrtvih? A moglo se dogoditi. Uspjeli smo limitirati broj zaraženih i broj umrlih, meni je žao za svaki život“, kaže premijer Andrej Plenković. I on to misli ozbiljno.

Istina je, broj oboljelih nije veliki, broj mrtvih uvijek jeste, ali je manji nego drugdje, takozvana krivulja odavno je izravnana, zdravstveni sustav je obranjen od navale pacijenata sa koronom... Da, Hrvatska je pobijedila covid-19.

U isto vrijeme je ekonomija na koljenima, takozvani realni sektor životari od državne pomoći, dok je onaj javni, valjda se kaže nerealni, opet na nišanu ljubitelja niskih poreza i još nižih plaća. Turizam živi od nade, kultura od zraka, obrazovanje se navikava na to da roditelji upravljaju nastavom... Covid-19 nije pao bez borbe.

Što bi se reklo: još jedna ovakva pobjeda i neće nas više biti.

4.

Nino Raspudić na televiziji, Gordan Jandroković u novinama, Davor Bernardić u bespućima vlastite neozbiljnosti, Hrvati u shoppingu u Srbiji, cijene benzina u slobodnom rastu, građani Zagreba u uzaludnoj nadi da nisu osuđeni na samopomoć u obnovi zgrada stradalih u potresu, Bartulica u Domovinskom pokretu, Most u samoobmanjivanju, Davor Božinović u poslu obrane policijske brutalnosti nad migrantima, migranti u pokušaju prolaska kroz Hrvatsku, Srbi kao krivci za sve ono za što nisu krivi komunisti, Srbi i komunisti kao krivci za sve za što nije kriv drug Tito osobno, 30. svibnja kao Dan državnosti...

Novo normalno je, ma koliko smo se nadali da neće biti, navlas isto kao staro nenormalno.

Prethodne Zatvorske koronike možete pročitati ovdje

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2020. godinu