Što nam danas znači kultura?

U zagrebačkoj kulturi i umjetnosti premalo je javne financijske potpore, a dostupnost kulturnih aktivnosti i umjetničkih djela ograničena je na relativno mali broj građana. Iako s prosječno pola milijarde kuna godišnje njegov proračunski razdjel za kulturu čini do 20 % ukupnih javnih sredstava za kulturu u Hrvatskoj, Zagreb ima znatno višu koncentraciju kulturnih i medijskih radnika, institucija i realnih javnih potreba. Od 577 milijuna kuna nominalnog kulturnog budžeta Grada u 2009. godini, samo je 88 milijuna bilo namijenjeno natječajima za nezavisnu proizvodnju u izdavačkoj, muzejsko-galerijskoj, likovnoj, kazališnoj, glazbenoj ili filmskoj djelatnosti. Onda dolazi kriza i javno financiranje kulture se smanjuje; nezavisne produkcije padaju na 54,8 u 2012. i 48,7 milijuna kuna u 2015. godini. Iako slijedi kakav-takav ekonomski i fiskalni oporavak, minusi na financiranju rada u kulturi nikada nisu sanirani. Izvaninstitucionalna kultura u proračunu za 2017. dobiva 59,7 milijuna, tj. 28 milijuna manje, nego 2009. godine, a zatim slijedi kontinuirani pad, sve do 39,8 milijuna prošle, epidemijske godine.

Istu neslavnu putanju slijede i sredstva za programe zagrebačkih kulturnih institucija – sa 57,6 milijuna 2009. na 27,9 milijuna 2015. godine do, konačno, 21,5 milijuna 2020. godine. Kada već Vlada nije rekla umjetnicima: “Evo novca, snimajte, pišite, svirajte ili slikajte... ali na svaki način zabilježite kako smo preživjeli potrese i epidemiju”, mogao je to učiniti barem Grad. Uostalom, što znači štednja na ionako skromnim proračunima za umjetnički rad i kulturu u godini kada se država zadužuje za 25 milijardi? Iako je jasno da takve “uštede” na kulturi nisu fiskalno “spasile” niti jedan proračun, Grad to nije učinio. Nismo dobili djela koja bi generacijama poslije naših mogle pokazati tu tešku godinu za Zagreb, a rezultat je samo povećana nezaposlenost i potplaćenost rada u kulturi.

Posljedice toga su višestruke. Ne samo da su umjetnici prisiljeni dodatno reducirati potrošnju – ili se iseliti – što doprinosi općoj ekonomskoj depresiji, nego i ne mogu ulagati u svoj stručni razvoj, obrazovanje i kreativnu razmjenu s drugim autorima. Učinci potfinanciranosti kulture toksično prodiru u sve njene relacije. Kao što bi rekao Vjeran Katunarić, povećava se natjecanje na rodnoj, etničkoj i svakoj drugoj osnovi za smanjene budžete i “podjele uloga”, a iz perspektive građana sve izgleda kao neki relativno mali “elitni” posao koji ih se još manje tiče. Kada je javnih sredstava malo, povećava se pritisak na one koji ih dodjeljuju, nepotizam može porasti, a kriteriji nalikovati slabom pokriću za netransparentne pogodbe. Kulturni radnici koji ostaju izvan sustava javnog financiranja taj minus nerijetko prevode kao tržišno-ekonomske prerogative svoje “nezavisnosti”, “kreativnosti” i “održivosti” koji bi im trebali osigurati prednost u borbi s “institucionalnim uhljebima”. Umjetnici su ionako iznadprosječno nestalno zaposleni, angažirani prema ugovoru o autorskom djelu. Međutim, ako javnih potpora za to djelo nema, onda i njihov status – iz već kronične podzaposlenosti, kako autora, tako i kulturnih institucija – prelazi u pravu nezaposlenost. Kulturnih proizvoda i aktivnosti je sve manje, a to u krajnjoj liniji znači da u njima sudjeluje sve manji broj građana pa i one smanjene iznose javnih potreba postaje sve teže legitimirati.

U neravnopravnoj borbi za sve manje slobodnog vremena prezaposlenih i preumornih Zagrepčana, kazališna predstava, film, radijska reportaža ili knjiga sve više gube od YouTubea ili sljedeće društvene mreže. Međutim, nije problem samo u tome. Broj učenika koji će još u školi steći sposobnost i samopouzdanje neophodno da s vršnjacima kvalitetno komuniciraju putem filma i videa relativno je mali i sve više ovisan o socioekonomskom položaju roditelja. Ako se sredstva za kulturno-umjetnički amaterizam sa 12,8 milijuna kuna srežu na 5 do 6 i nikada ne oporave, ako se ne ulaže u javne domove za starije osobe koji koliko-toliko ipak održavaju pjevačke zborove i plesove koji doprinose općem zdravstvenom stanju i kvaliteti života... – onda nam slabo vrijede sve dirljive prisege na kulturu kao mjerilo bilo našeg identiteta, bilo ekonomskog potencijala, bilo osobnog razvoja.

Nije to toliko pitanje novca, koliko prioriteta. Mislimo li i dalje da su “vremena teška” (jer uvijek zapravo jesu), onda za ulaganje u umjetnički rad i kulturne aktivnosti najmlađih i najstarijih Zagrepčana nikada neće biti pravi trenutak. Međutim, ako propustimo svoj djeci omogućiti izvanškolsko umjetničko obrazovanje, kako možemo očekivati da će njihova kreativnost riješiti trajne ekonomske probleme ili pronaći izlaz iz političke slijepe ulice? Uostalom, koliko je nekoj politici kultura važna, vidi se po ulaganju kada su proračunski prihodi najmanji. Rad u umjetnosti i kulturi je rad za opće dobro – kao i u zdravstvu, obrazovanju ili javnoj upravi – a ne neka razbibriga kojoj ćemo se posvetiti kada dođu čuvena “bolja vremena”. Svaki rez na javnim potrebama u kulturi znači, zapravo, da će neki kulturni radnici postati nezaposleni, neka djeca ostati bez filmske radionice, a neki stariji sugrađani bez pjevačkog zbora.

Zbog toga moramo prekinuti dugogodišnju potfinanciranost umjetničkog rada i kulturnih aktivnosti građana. Unatoč aktualnoj krizi, programska sredstva namijenjena nezavisnoj, kao i institucionalnoj proizvodnji moramo barem vratiti na razinu otprije prošle ekonomske recesije, a u nekim slučajevima – kao što su centri za kulturu koji dokazuju kako se i sa, u prosjeku, samo 50 tisuća kuna godišnje može napraviti mnogo vrijednih malih aktivnosti – značajno povećati. Isto vrijedi za javne potpore medijima. Njih treba vratiti barem na predkriznih 11 milijuna (sa 4,5 prošle godine), osloboditi bilo kakve primisli na “poslovni model” simbioze s vlašću i usmjeriti u novinarski rad. Glavnu riječ u raspodjeli gradskog fonda za medijski rad i novinarstvo u neprofitnim medijima trebaju imati građani kojima je ta komunikacijska infrastruktura i namijenjena.

Građevinska obnova Zagreba od potresa mora uključivati i rad umjetnika. Zato je potrebno – u relaciji s površinom novosagrađene ili obnovljene škole, pošte, bolnice ili bilo koje javne zgrade ili parka – određeni mali iznos izdvojiti u fond za nabavu umjetničkih djela mladih umjetnika. Nekoliko “kuna po kvadratu” za slike, skulpture grafike ili umjetničke instalacije koje bi izabrale javne komisije prema sasvim transparentnim kriterijima ne bi predstavljalo veliko dodatno opterećenje za investitora. Međutim, mnogo bi značilo za životni standard mnogih umjetnika i dostupnost umjetničkih djela izvan elitnih krugova znalaca i investitora. Neovisno o tome hoće li se mnogi građani uputiti u muzeje i galerije kako bi potražili druga djela umjetnika izloženog, umjesto reklame farmaceutske kompanije, u čekaonici doma zdravlja ili kvartovskom parku, ti muzeji i galerije mogli bi aplicirati za dodatna sredstva za obrazovni rad kustosa i umjetnika s učenicima osnovnih i srednjih škola... Kreatori kulturnih politika ponekad ostavljaju dojam da se trude biti što “kreativniji” pa onih nekoliko iznuđenih bulitpointa o kulturi u izbornim programima nastoje ukrasiti hubovima, crowdfundinzima i klasterima. Međutim, da su jednostavno upitali umjetničke radnike, svi bi im rekli da je problem, prije svega, u nedostatku sredstava.

Kulturu grada ravnopravno čine njegove umjetnice i umjetnici – etablirani i nepoznati, mladi i stari, LGBT+ i cis, Hrvati i Srbi... – odnosno njihov rad i “djela uma i mašte”, kao i obična, kako je slavno rekao Raymond Williams, življena kultura svakodnevnog rada, a ponekad valjda i odmora njegovih stanovnika ili onih koji Zagrebom samo prolaze. Kulturu čine ponavljanje starih običaja, uzrečica i poznatih značenja, kao i istraživanje ili ponuda novih. No prije svega – kultura je različita. Ma koliko u vremenima beskonačne štednje i borbe za svaku kunu bilo donekle razumljivo, zato je suparništvo između “zavičajnih” i “kozmopolitskih” koncepcija zagrebačke kulture možda i jedan od njenih najvećih problema. S jedne strane imali smo kulturu “čašćenja” masovno posjećenim koncertima na Trgu i Bundeku, a s druge kulturu tihog “promišljanja” postdramskog kazališta ili design districta koji se mogu uspješno (s)naći u svakom svjetskom metropolisu. Prva se dosad uglavnom identificirala s gradonačelničkim preferencijama i interpretirala kao podilaženje “zavičajnoj” glasačkoj publici, dok se druga legitimirala interesom da “kreativna klasa” oplodi investicije građevinskih poduzetnika, čije interese je dosadašnja gradska uprava također morala zadovoljavati. Nesvjesne koliko ih je osovina dosadašnje vladavine zapravo povezivala, osuđene na ponavljanje tradicionalne opreke “pučkog” i “visokog”, te kulture su se ponekad uzajamno prezirale u borbi za javne prostore, radna mjesta i novčane potpore koje se kontinuirano “režu” iako se na njima, barem još od prošle globalne krize, više nema što za uštedjeti.

Osim što je novca bilo kronično premalo – i za kulturu koja nas vrhunski reprezentira u svijetu inovativnih umjetničkih tendencija, kao i onu koja nam barem za trenutak obnovi sjećanje na dragi zavičaj – on se, podjednako kronično, trošio stihijski, nepromišljeno, hirovitom gestom netransparentne raspodjele koja je, u osnovi slabo, prikrivala koliko je u Zagrebu teško izboriti se za pravo na rad u kulturi, a koliko je kulturna aktivnost zapravo postala privilegijom. Zato je – a što drugo – potrebno uvesti jasne kriterije i demokratske procedure raspodjele resursa. Međutim, treba biti svjestan da je to znatno lakše reći, nego učiniti, i da čarobno efikasnih rješenja u tom smislu nema. Komisije uvijek netko bira, najčešće na osnovi političke legitimacije. Ako novca imalo nedostaje, uskrsavaju sumnje na nepotizam. Zato je dobro imati stalno otvorene natječaje, kao i one s anonimiziranim prijavama, višegodišnje grantove i različite instance odlučivanja, itd., ali najvažnije je kontinuirano insistirati da se odlučivanje u kulturi što je moguće više demokratizira. To znači, na primjer, da umjesto ravnateljskih mjesta i kulturnih vijeća kao političkog plijena, o kulturi mogu odlučivati oni koji u njoj rade i kojima ona služi – umjetnički i medijski radnici, građani i publike. Zašto bi, npr., ravnatelja nekog kazališta birao gradonačelnik, kada to mogu i profesorice koje u njega, ako epidemija završi, dovode svoje učenike?

Odgovarajući na pitanje tko danas ima pravo pričati naše priče ili snimati filmove u kojima mi igramo glavne uloge, jasno je kao dan da reforma sustava odlučivanja i kriterija javnih potreba u kulturi mora promovirati sve manjine i marginalizirane identitete, ali i one koji su slabiji po svom ekonomskom položaju.

Zagreb je Zagreb samo u rečenici, potezu kistom ili kadru druge osobe, klase, rase, etničke pripadnosti, regionalnog podrijetla ili rodne identifikacije. Što podrazumijeva izboriti se za budžet već ako si žena, može posvjedočiti #MeToo pokret, a kako biti umjetnik sa srpskim prezimenom ili romskom porodicom, to ćemo teško i saznati, jer je dosadašnja kulturna politika mnoge identitete efektivno ušutkala.

Djeca radnika danas rijetko upisuju umjetničke akademije. Jedan od razloga je što roditelji nisu imali sredstava da ih upišu i voze na privatne slobodne aktivnosti. No drugi je prekarnost umjetničkog i medijskog zanimanja. Ma koliko bilo pretenciozno govoriti o tome što radnici žele, jedno je sigurno – ne žele da i njihova djeca podjednako teško spajaju kraj s krajem, što današnji položaj umjetničkog i medijskog rada praktično jamči.

Jedan od načina da se umjetnike na kvalitetan način zaposli, barem između dvaju umjetničkih projekata, istovremeno stvarajući nove publike i horizonte participacije je besplatno izvanškolsko umjetničko obrazovanje za sve učenike. U opsegu i studioznosti pristupa ekvivalentnom osnovnoj glazbenoj školi (šest školskih godina s četiri do šest školskih sati tjedno, odnosno 140 do 210 sati godišnje) svi osnovci bi trebali moći izabrati npr. četiri semestra likovnog, dvije godine kazališnog, a dvije filmskog obrazovanja (ili npr. svih šest razreda glazbene). Isto kao i u postojećim privatnim školama, samo što to roditelji ne bi morali platiti. Predavali bi (kao, uostalom, i u privatnim školama) profesionalni umjetnici koji budu zainteresirani da im nastavnički honorar popuni prazninu između dva autorska, a za pedagoški standard bi se, također uz odgovarajući honorar, pobrinuli školski nastavnici glazbenog, likovnog, književnosti ili tehničke kulture. (Bez brige da će ih previše kvalitetna javna usluga izgurati s tržišta, vlasnici privatnih umjetničkih škola mogli bi imati sličan tretman kao i privatni dječji vrtići.)

Tamo gdje dvosmjenska nastava još uvijek sprečava cjelodnevni boravak učenika, ovi programi bi se odvijali u centrima za kulturu ili drugim prikladnim gradskim prostorima. Jedan sat likovnog i jedan sat glazbenog odgoja tjedno, kreativno pisanje i filmska kultura unutar kurikuluma hrvatskog jezika i književnosti... – premalo je da bi učenici usvojili već i osnove glazbenog, likovnog i literarnog izraza, a kamoli sve ono što našoj školi tradicionalno nedostaje, poput aktivnog učenja novinarstva, plesa, scenskog izraza, fotografije, itd. Osim toga, mnoge škole su i preslabo opremljene npr. glazbenim instrumentima, umjetničkim alatima i materijalima za kvalitetno izvođenje takve nastave, pa nije nimalo čudno da naš vrtić, osnovna i srednja škola zapravo veoma mali broj djece nauče pisati, pjevati, svirati, glumiti, plesati, crtati, modelirati ili bilo što napraviti vlastitim rukama, a kamoli proizvesti radijsku emisiju ili snimiti i montirati film na mobilnom telefonu i računalu kojima se svakodnevno služe.

Mnogobrojne empirijske studije su dokazale da umjetničko obrazovanje u ranoj dobi poboljšava uspjeh u kasnijem obrazovanju (a relacija glazbene naobrazbe i uspjeha iz predmeta povezanim s matematikom je donekle intuitivna) i povećava mogućnost prilagodbe "cjeloživotnoj" potrebi učestalih promjena ne samo radnoga mjesta, nego i kompletnih zanimanja. Unatoč tome, i to samo ako se uračunaju sportske i religijske aktivnosti, trenutačno tek oko polovice učenika nižih razreda osnovne škole povremeno pohađa bilo koju vrstu izvanškolskih aktivnosti, dok ih na višim razinama može biti i značajno manje.

Osim toga, velika većina umjetničkih izvanškolskih obrazovnih programa je komercijalizirana tako da se u području izvanškolskog umjetničkog obrazovanja neizbježno reproduciraju društvene nejednakosti roditelja. Kreativnost nije dar ekskluzivno urođen djeci roditelja koji to mogu platiti, niti učenicima “boljih” škola i gimnazija. Zato je potrebno razviti infrastrukturne i nastavničke kapacitete – uključivanjem profesionalnih umjetnika u obrazovni proces – za opsežno i intenzivno izvanškolsko umjetničko obrazovanje iz pisanja, kiparstva, crtanja i slikanja, dizajna, sviranja, pjevanja, fotografskog, filmskog, televizijskog, radijskog, novinarskog izraza, glume, plesa itd. za sve učenike, a posebno one koji strukovnim školama eventualno završavaju svoje formalno obrazovanje. To podrazumijeva i razvitak koncepta škole kao institucije zajednice otvorene od jutra do večeri.

Pozitivni učinci takve orijentacije su višestruki, besplatno izvanškolsko umjetničko obrazovanje nije skupo, potiče učenje i onih “neumjetničkih” predmeta, omogućava lakše prilagodbe promjenama radnih mjesta i zanimanja, doprinosi općoj kvaliteti života, odgaja publike za djela profesionalnih umjetnika, organizira izvanškolsko vrijeme i smanjuje rizike desocijalizacije, sprečava da se ekonomske nejednakosti prenose putem obrazovanja, a zapošljava profesionalne umjetnike, povezujući ih s nastavnicima, roditeljima i djecom – njihovim sadašnjim i budućim publikama.

Točno tako, kultura je obična, kultura je različita i pravo je svakoga. Ako su prioriteti neke nove kulturne politike povećati sredstva za pošten i težak rad umjetnika i novinara, povećati njihovu različitost, povećati demokratičnost raspodjele tih sredstava, povećati dostupnost kulture i umjetnosti osobama s invaliditetom, djeci, starijima, radnicima i svima onima između, onda to ne znači da ne treba uvažavati i sve ono što se u te prioritete eventualno ne uklapa. Zar najbolja umjetnička djela nisu službenoj kritici uvijek “procurila kroz prste”, a najljepši bili oni trenutci za koje smo to tek kasnije shvatili? Drugačije ideje, jaki kontrasti i inkompatibilna mjerila; različiti identiteti, heterogeni interesi, suprotstavljeni argumenti – sve ono što je nekoj drugoj javnoj politici problem, to kulturu i kulturnu politiku temeljno određuje.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2021. godinu