Nenad Popović: “'Baš-me-brigizam' i kavanska nadmudrivanja postali su groteska - Mỹ Lai je odmah iza Mađarske”

Nenad Popović izdavač je, urednik, publicist i prevoditelj; među ostalim, glavni urednik nekadašnje ugledne izdavačke kuće Grafički zavod Hrvatske. Suosnivač je, 1990., nakladničke kuće Durieux, jednoga od prvih privatnih i nezavisnih izdavača u Hrvatskoj, u kojemu je do 2013. bio glavnim urednikom, objavivši i danas referentna djela, naročito ratu u Bosni i Hercegovini te o socijalnim traumama i tragedijama dvadesetog stoljeća. Suosnivač je Hrvatskog društva pisaca. Humanitarac, sudjelovao je u osnivanju Zaklade za pomoć obiteljima stradalih novinara u Domovinskom ratu. Germanist, piše za njemačke medije, a preveo je niz njemačkih pisaca, poput Klausa Manna, Thomasa Bernharda, Rainera Wernera Fassbindera, Erwina Piscatora, Benna Meyera-Wehlacka i Tille Durieux. U doba agresije na Bosnu i Hercegovinu prevodio je na njemački članke bosanskih pisaca. Objavio je knjige „Svijet u sjeni“, „Ogled o stanovništvu“, „Dnevnik iz grada P.“ i “Život s njima”. Svoje uvjerenje kako imamo dužnost javno govoriti o nepravdi, koje uvelike motivira njegov javni i intelektualni angažman, Popović je potvrdio i intervjuom za forum.tm.

Vašu knjigu psiholoških analiza, portreta i dokumentarističkih priča "Život s njima", objavljenu prošle godine, doživio sam kao svojevrstan dnevnik PTSP-a zbog trauma  i ogorčenja devedesetih. Nitko, naravno, ne umanjuje devedesete na Balkanu, ali - što je to počelo 24. veljače 2022?

Nakon trideset i koliko dana je sasvim sigurno da pred očima, do pred kućni prag, doživljavamo totalni rat. A koji znači da se za volju vojnog napredovanja u nekoj zemlji spaljuje sve pred sobom, svi ljudi, naselja, životna infrastruktura, spomenici, a nešto što se zvalo zemljom, pretvara se u goli teritorij u rudimentarnom smislu. Ljudi se u njemu nazivaju samo još „ljudskim materijalom“, kojeg se baca u jame po istom načelu kao groblja automobila. Sad je Ukrajina još zemlja, ali kako vojska Ruske Federacije napreduje u svom blitz-genocidu – uživo gledamo kulturocid, urbicid, infanticid i femicid, protjerivanja - dijelom je Ukrajina već goli teritorij po kojem se bježeći bezglavo kreće deset milijuna stanovnika. Četvrtina ukupnog stanovništva. Dakle totalni rat, rat do istrebljenja, a inače izum Heydricha, Himmlera, Goeringa i Hitlera, pri čemu nema zavaravanja. Dijelom je već bio prakticiran od strane Njemačke u Prvom svjetskom ratu, samo su se Himmleri tada zvali Ludendorff i Hindenburg. Dijelovi Francuske oko Verduna ili na rijekama Marni i Meusi topničkom paljbom naprosto su preoravani, a milijunski „ljudski materijal“ jedva se mogao više prikupljati. Dakle, nedvojbeno da je to novo da je krenuo treći totalni rat u Europi. Već je to epohalni događaj. Svi na kontinentu to mentalno, politički, moralno i psihološki moramo odraditi. Hoćemo, nećemo. Poprište nije daleko, Mỹ Lai je odmah iza Mađarske. Već sada nitko od nas ne može pobjeći samo od slika i prijenosa u živo strašnih patnji i zločina. „Baš-me-brigizam“, kako Fancuzi kažu, kavanska nadmudrivanja, sakrivanja glave pod poplun da se spasi vlastiti ideološki svjetić, sve to i tome slične reakcije su groteska. Čitave jezične i misaone aparature su preko noći propale jer je totalni rat sto metara od kuće prevelika nova činjenica, prevelika je to realnost a da si itko može dalje slagati svoje manje mudre ili svoje jako mudre lego kockice. Ja mislim da bi, osobito za ljude koji djeluju javno, najbolje bilo poštenje i reći: „Ne znam što da mislim danas, a još manje znam što ću misliti sutra“. To novo što je počelo svakako je i spoznaja da u Rusiji postoji jedna oficirska kasta čiji su sadizam i ubilačka energija neviđeni. Ponašaju se kao borbeni psi pušteni s lanca. Ubijaju sve pred sobom. I da ćemo svi mi morati s njome živjeti. Oni su zapovjednici jedne od dvije ili tri najveće ratne mašinerije na planeti, od na tisuće poručnika preko majora do stotina generala i admirala. Ako se tome pribroje unutarnje ruske vojske, svih mogućih kagebeova, policija i specijalnih jedinica i skvadrona smrti koje pod čizmom drže rusko društvo, pred sobom ćemo imati jednu organizaciju, strukturu  a ne zemlju koju smo do sada zvali Rusija. Ne treba nas čuditi što je ta struktura svoj napad na Ukrajinu nazvala „specijalnom operacijom“ a ne ratom. Ona se služi svojom terminologijom, preuzetom iz suvremenog bankarstva uostalom. Rat ili mir, za tog tehnološkog diva i njegove namještenike rat ili mir su, vjerujem, zastarjeli, romantični pojmovi.

U “Životu s njima” s ushićenjem ste u knjizi opisali 10. studenoga 1989., pad Berlinskog zida, kada ste se pukim slučajem našli u Njemačkoj. Sloboda! Pad Zida označio je i kraj sovjetske okupacije istočne Europe, za našu generaciju epohalan događaj: sjećamo se tenkova kako na vlakovima odlaze u Rusiju. Mislili smo, zauvijek. Što sad čini Putin?

Osobno Vladimir Putin, samodržac, dao je napasti ukrajinsko društvo a samo formalno Ukrajinu kao državu. Kao autokrat on mora spriječiti da se virus ukrajinske demokracije ne proširi na Rusiju. A od Majdana naovamo vidimo da demokracija funkcionira, jer se Ukrajina razvija i modernizira, što još bolje vide Rusi, koji s Ukrajinom žive u tijesnoj osmozi, u svakodnevnoj ekonomiji, prastarim obiteljskim, susjedskim, kolegijalnim, prijateljskim i biografskim vezama. Dio muškaraca je još zajedno služio vojni rok u armadi SSSR-a. Bili su skupa i pogibali i u ratu u Afganistanu. Vrlo sličan jezik koji oba naroda odlično razumiju je još pogodnije tlo za širenje virusa u Rusiju. Virusa slobode. U tom smislu vladar iz Kremlja vodi dva rata: na van protiv Ukrajine, ali prvenstveno rat protiv ruskog društva, kojem je odavno oduzet parlament gdje bi narod mogao izraziti svoju političku volju. Stranke koje nisu po volji vladaru naprosto se zabranjuju, kandidiranje je po život opasno, a udruge građana, ukoliko nisu prorežimske, progone se i zatvaraju kao strane špijunske i plaćeničke agenture, umjetnici i inteligencija zastrašuju se oglednim slanjem u teške kažnjeničke logore kao u slučaju kabaretistica iz Pussy Riota. Taj rat Vladimira Putina protiv društva je stupnjevan i traje već dugo, a sad je samo došao do paroksizma. Izražavanje mišljenja ruskog građanina po najnovijem može stajati do, čini mi se, petnaest godina zatvora.

No prije nego što se govori o namjerama, politici, strategiji i globalnom podjarmljivanju, treba, uvijek iznova i samo to, govoriti o ljudskoj patnji. Patnja ljudi, a ne ništa drugo, bila je poticaj, ako dobro shvaćam, koji vas je devedesetih gonio na da onako grozničavi, neumorni antiratni aktivizam. Danas, stariji ste trideset godina. Što vam je ljudska patnja bila u ono vrijeme, što vam je danas?

Patnje zbog progonjenosti potpuno su iste danas kao i tada na teritoriju Jugoslavije devedesetih. Empatija za žrtve, identifikacijama s njima, također se ne da promijeniti - ukoliko je čovjek ima. Razlika je samo što smo tada bili iznenađeni da su progoni i teroriziranje ljudi opet mogući, i to u punom registru, od protjerivanja do masovnih ubojstava i genocida. Kako smo to doživljavali u intimnom prostoru sve do toga da smo brojne žrtve znali po imenu i prezimenu, s ne malim brojem njih se i dobro poznavali, čovjek se mobilizirao tako reći automatski i usvajao pogled na događaje s aspekta žrtava. To je bilo jako dramatično, za to opredjeljenje je trebala sekunda. Kao i za pružanje solidarne pomoći, materijalne koliko je čovjek mogao, no uglavnom stavom, privatnim, javnim, profesionalnim. Nije bilo potrebno prvo sjesti i dva dana razmišljati pa se onda odlučiti da li će pomoći, bilo kako se angažirati. Razlika prema danas, dakle stradanjima u Ukrajini, je u neviđenim razmjerima, pomaku na skali. U tom svjetlu, ono što su prolazili nekadašnji narodi Jugoslavije djeluje gotovo kao epizoda. Sa stanovišta pak moći, ta „epizodnost“ je činjenica. Taj uvid dugujem Ivanu Lovrenoviću. On je u opkoljenom Sarajevu, u kojem nije bilo ni struje ni vode, odmah 1992. napisao da je Sarajevo tek jedan europski laboratorij. Da se samo izvodi pokus, eksperiment. Tada sam mislio kako pretjeruje, jer žrtva Sarajeva bila je u mojim očima apsolutna, jednako kao i zločin koji se nad tim gradom vršio. Danas sam pametniji. Primjenu rezultata iz tog eksperimenta gledamo na velikom ekranu kao „full scale“ operaciju.

Poznajete li koga u Ukrajini? Imate li ondje rođake, prijatelje, kolege, znance? Gdje su? Kako im je? Pomogli ste? Ispričajte, i detalje.

Ne, osim jednog, dva kratka susreta poznanstva iz profesionalnog života. Zadnjih tjedana se malo dopisujem s jednom izdavačicom iz Kijeva o svakodnevnim stvarima. Pa tako znam da u gradu za sada nema poštanske dostave i da ljudi nastoje održati normalan život. No zadnjih četrnaest dana sam upoznao desetak Ukrajinki i Ukrajinaca iz Harkiva. U kuću kraj Poreča primili smo na dva mjeseca njih osmero, dvije obitelji s djecom koje su kolima došle preko Poljske prevalivši 4.000 kilometara. Djeca su od dvije do šest godina. Za najmanje priredili su prošle nedjelje rođendan. Tu priliku da pomognemo zahvaljujemo gospođi Svetlani Volkovoj, Moskovljanki koja već godinama živi u Hrvatskoj, a sad neviđenom predanošću smješta Ukrajince u Istri. Surađuje sa spontano nastalom grupom istarskih volontera koji su par sati prije dolaska „naših“ Ukrajinaca doslovno zatrpali hodnik živežnim namirnicama, raznim potrepštinama, bojankama za djecu i slično. Crveni križ i porečka policija u izdavanju isprava bili su iznimno susretljivi i brzi. Već za tri-četiri dana naši gosti počeli su si nalaziti male poslove i zaradili si prve kune. Prijatelji, kolege, rodbina moje supruge i mene te ljudi koje uopće ne poznajem šalju raznu pomoć, i u novcu. Kako sve ide preko mene, svakih par dana sam u za mene nepodnošljivoj situaciji da im to predajem, a oni mi svi zahvaljuju. Pa za dvije, tri minute, pod nekom izlikom, pobjegnem natrag u Pulu. Puno bolje živce ima gospođa Volkova, valjda zbog toga što je vrhunski europski mačevalac i bila članice ruske reprezentacije. Ima preciznu ruku. Upoznali smo i jedan bračni par iz Kijeva koji se skrasio kraj Pule. Dok se ne snađu, čuvamo im jednu od tri mace koje su poveli sa sobom. Gospodin je Istrijan koji već dvadeset godina živi u Kijevu i tamo je zasnovao obitelj. Nisu optimistični da će se brzo vratiti. Svakih dva-tri dana dolaze posjetiti mačka, pa se malo družimo i s njima. Dakle, naglo puno poznanstava s Ukrajincima.

Hrvatska i Europa pokazale su se velikodušnima prema Ukrajincima, i to je dakako dobro. Ali, nije li nas stid zbog našeg odnosa prema izbjeglicama iz Azije i Afrike, koji je neka vrsta ponovljene povijesti odnosa prema Židovima tridesetih? Divno je da primamo Ukrajince, ali kako je moguće da to činimo s toliko neskrivenog cinizma?

Taj paradoks bi se, eventualno, dao objasniti samo ako bi mu se pristupilo bez predrasuda i svih vrsta komotnih ideoloških obrazaca. U debati koja se upravo vodi u svijetu o tom ambiguitetu, „dvoličnosti“ i čak „ciničnosti“, meni su za sad najuvjerljiviji oni glasovi onih koji otvoreno priznaju da su pred time bespomoćni. Zgroženi da, ali bez pravog odgovora. Ja mislim da pred jednim tako kompleksnim pitanjem treba biti u mentalnom smislu prije svega ponizan. Ukoliko se barem par stvari želi raspetljati. Jer si vi postavljate, kao i mnogi uključujući mene, pitanje ponašanja – od masa do pojedinaca, a kamoli institucija. A od utvrđivanja ponašanja do pravih uzroka dug je put, to će vam reći svaki psihijatar. Ili internist. A tek nakon točnog dijagnosticiranja uopće slijedi terapija. A da Europa, skupa s Amerikom i Australijom, mora na kauč - nedvojbeno je. Do neki dan tekla je debata o raširenom rasističkom ubilaštvu među bijelim policajcima u SAD-u, Australiju su istodobno tresle i tresu anonimne grobnice djece pod starim školskim zgradama, djece nativnog stanovništva. Meni bi bilo krajnje zanimljivo da doznamo nešto o onim mladićima koji su batinali sirijske izbjeglice na našoj granici i slali ih natrag u rijeku. Još bolje bi bilo da sami progovore. Dvojica su iz Rovinja, jednog izrazito miroljubivog kraja. No, oko njih je podignut institucionalni zid, pa mi ništa o njihovim motivima ne možemo doznati, a oni ostaju taoci s one strane zida - da li zato što u MUP-u RH vlada omertà, da li iz straha da ne otkriju svoje pretpostavljene, da li da ne priznaju da su naprosto rasisti, „bijeli“ ksenofobi ili patološki sadisti... A možda je posrijedi nešto treće, čemu se ja ne mogu domisliti. Nagađajući, mi ostajemo na nesigurnom tlu, a njih trojica snimljenih na djelu vjerojatno doživotni taoci svog zločina. Pri čemu se nismo ni dotakli merituma problema, naime premlaćenih, poniženih, onih koje se na snimci čuje kako jauču. Ostaje nam tako zabezeknutost i revolt, stid prije svega. I zbog glavnog „bossa“ te trojice mladih policajaca, koji je ledenog lica izjavio da s time nema ništa, a istodobno se dao intervjuirati i slikati kao dobri djeda koji voli svoje unuke. Služeći se unucima kao ljudskom dekoracijom.

Ljevica je opet podijeljena: jedni Ukrajini priznaju pravo na obranu, drugi ustraju u  bezuvjetnom pacifizmu; jedni tvrde da je Putin jedini krivac, drugi uzvraćaju da je NATO nepotrebno provocirao; jedni kažu: „Ukrajina“, drugi uzvraćaju: „Irak“... Zanima me vaš komentar tih zamornih rasprava.

Značajka je ljevice da povodom ovakvih događaja, poput agresije na Ukrajinu, otvara velike javne rasprave. Prva je bila tokom Prvog svjetskog rata; vrhunac je doživjela povodom Španjolskog građanskog rata, istodobno se odlučno postavila naspram uspona hitlerizma u Njemačkoj – jedna sekvencija te rasprave odvila se i na PEN-ovom kongresu u Dubrovniku. Nakon rata tekla je kao globalna debata o oslobodilačkim pokretima protiv kolonijalnih sila, povodom Vijetnama upravo spektakularno. A i mi smo kao Jugoslavija bili jedan od predmeta lijeve diskusije, od 1991. do 1999. pak najširih debata i raskola na europskoj ljevici. To što se rasprava još od kolovoza 1914. svaki put vrti oko svojih centralnih pojmova i pozicija, pa je blago rečeno repetitivna, nije važno jer se svakom prilikom na kraju i repozicionira i uključe nova polja mišljenja. Godine 2022. meni je jedino fascinantno koliko je na sva znanja i iskustva imun i živ i zdrav u svom kokonu ostao lenjinizam/staljinizam, čak i malim izdankom dandyjevskog lenjinizma Slavoja Žižeka. Od ljevice, nje opet u najširem smislu, ja i očekujem sukobe i konfrontacije, prije svega tzv. podjele. Ukrajina je, da se izrazim partijsko-tehničkim rječnikom, oštar zavoj na kojem će otpasti mnogi. Ljevica za dvadeset i prvo stoljeće će se možda redefinirati na Ukrajini. "Z" na ruskim tenkovima je teško pitanje: ono je očigledno reducirani i stilizirani kukasti križ, znak. Slovo nije. Ono u ćiriličnoj abecedi ne postoji. Naslov film Coste Gavrasa „Z“ u na ruskom glasi i distribuira se kao Dzeta (Дзета).  Za Hrvatsku je ljevica koja diskutira, pa bila mjestimično i „zamorna“, posebno dragocjena jer je konzervativizam pao u teški stupor opčaran mišlju i djelom - Franje Tuđmana! Još se je najdulje opirao liberalizam, u izvornom smislu riječi jedina i polazišna osnova demokracije budući da znači liberté – slobodu, no i on je skrušeno ušutio. U lobotomiranoj Hrvatskoj ljevica kao jedini motor javnog mišljenja stoga je kisik ovog društva.

"Vladimir Putin je ratni zločinac", izjavio je hrvatski ministar vanjskih poslova Goran Grlić Radman. Kako vam to zvuči?

Čovjek je ponovio rečenicu koju je izgovorio američki predsjednik Joe Biden kad je u Poljskoj psihički pucao zbog direktnog kontakta sa svom ljudskom bijedom ukrajinskih izbjeglica. Tada je nastala snimka kako drži jedno ukrajinsko dijete. Na što su trenutačno s indignacijom reagirale sve političke kaste i administracije: indignirane ne tom djevojčicom u direktnom prijenosu, nego Bidenovom transgresijom, povredom nekakvih konvencija tih istih kasti i administracija. Joe Biden ni inače baš nije bilo tko. Nema tome dugo, Trumpovi batinaški odredi su ga ganjali po hodnicima Capitola, odnosno, točnije, Nancy Pelosi, ženu koja mu je osigurala pobjedu na izborima. Pred Capitolom već su bila postavljena vješala. A Grlić Radman: što se mene tiče, evo rijetke prilike da se i ja svakih deset godina složim s nekom rečenicom što dolazi iz HDZ-a.

Hrvatska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora... Ta imena, od 24. veljače naovamo, kao da zvuče drugačije. Kako sada razmišljate o ovdašnjim zemljama, njihovoj politici i traumama njihovih ljudi, vi koji ih toliko dobro poznajete?

Da i ja sad dodam koju o degradaciji političkog i civilnog života u zemljama koje spominjete, nema smisla. Uključujući dobrim dijelom i Hrvatsku, u kojoj su jedino svjetlo nove političke grupacije poput Pametno, Zagreb je naš, Radnička fronta i još neke koje su formalno ili neformalno, odnosno prešutno, na platformi imena Možemo! Govoriti o zemljama u kojima će sasvim izvjesno i premoćno na izborima pobijediti Aleksandar Vučić, Šaćir Izetbegović, Milorad Dodik, Dragan Čović i Andrej Plenković, što reći – ništa, ni o njima ni o milim nam narodima koji ih biraju. Svijetla iznimka je Crna Gora gdje se izmjenjuju stranke na vlasti i poštuje parlamentarna procedura.

Rekonstruirao sam sljedeće: strašna avionska buka koju je, neposredno iznad krova kuće u kojoj živi, te večeri čula moja trinaestogodišnja kći, najvjerojatnije je bila buka šest tona teške vojne letjelice koja je tog četvrtka navečer pala na Zagreb. Mogla se zabiti i nekamo drugamo, bilo kamo i u bilo koga. Kakav je to događaj za vas?

Grmljavinu nad glavom ona će sigurno pamtiti do kraja života. Djeca strah i životnu ugrozu doživljavaju vrlo duboko i totalno. Što znam, nažalost neposredno, zbog djece iz Vukovara i Bihaća. Sam osjećaj nezaštićenosti je djeci duboka trauma. Što je onda po gradovima i selima u Ukrajini, koji pakao prolaze posebno djeca, izvan je svake imaginacije. O Mariupolu ukrajinski predsjednik Vladimir Zelenski je nedavno objavio da tamo dojilje od šokova gube mlijeko pa dojenčad gladuje. A umjetnu hranu za njih je nemoguće dostaviti.

Kako da čovjek živi u osvit nuklearne apokalipse? Pripadnik ste generacije koja je s tom prijetnjom odrasla, i koja joj se jedina pokušala aktivno oduprijeti. Uostalom, tko kaže da popuštanje osamdesetih nije bilo, bar djelomice, plod i časne borbe šezdesetosmaša i kontrakulturnjaka?  Olakšava li vam današnje dane ta kontinuirana svijest o opasnosti Bombe? Ili upravo suprotno?

Francuski predsjednik Emanuel Macron je nakon posljednjih razgovora s Vladimirom Putinom dao spustiti u more tri od četiri podmornice sposobne lansirati rakete s atomskim bojevim glavama. Da li je slično učinila i Velika Britanija? Sjedinjene Američke Države? No, Putin i njegova generaleska su ucjenjivači, pa je sve pitanje njihove računice, kao u gangsterizmu. Što ćeš na kraju dobiti a uz minimalni vlastiti rizik za samog sebe. Nekadašnje ravnovjesje straha između SSSR-a, čitaj Rusije, i Zapada, bilo je temeljeno na dvije ideologije i dva imperijalizma, a ovo sada je sasvim drugačija igra pokera, asimetrična i iskošena, jer ni bog ne zna što je ratio jednog od igrača. Čemu uopće sjede za stolom? Tim pokeraškim jezikom govoreći, par ruskih oligarha su se mogli dogovoriti i naprosto kupiti pola Ukrajine po cijeni metra kvadratnog. Kako se to već desetljećima radi na svim stranama. Uz svu zebnju i strah od atomskih eksplozija po Europi koja onda nužno pogađa svakoga, doslovno, imamo posla i s iracionalnom dramaturgijom iz filmova Quentina Tarantina i „Apokalipse sada“ Francisa Forda Coppolle, u kojoj su svi protagonisti u živčanom slomu. Naš strah je totalan i mnogostruk, ali nije više linearan.

Živjeti s njima: Vladimir Putin, Dmitrij Medvedev, Sergej Šojgu... Kako biste pisali o tome?

Pisati o tim likovima i ličnostima mogao bio ispasti samo slabi feljton s par doskočica. Osim par fotošopiranih fotografija i skurilnih videa, kao dva s Kolindom Grabar-Kitarović, ne može se početi ništa: u jednom, Putin po debeloj kiši drži veliki kišobran, a ona kisne do njega do kože. Dvadeset minuta. On joj ga ne dodaje. Na drugom, ona dolazi na službeni razgovor s njim, a Putin ju na stubama radosno dočekuje s kitom cvijeća, kao nekog dragog koji se najavio za nedjelju popodne. Dvorac je mali, negdje u zelenilu. Što sam si međutim trenutačno preduzeo da opet pročitam Mićunovićeve „Moskovske godine“ u kojima su on portretira i opisuje scene iz života tada najmoćnijih ljudi, poput Molotova i Hruščova, ponovno, uglavnom zbog novije povijesti Ukrajine, prva poglavlja Crne knjige komunizma koja vrve podatcima i citatima, a sad ću opet pročitati Pollackovu knjigu „Sarmatski krajolici“ za koju su eseje pisali autori iz zemalja na potezu od Baltika do Crnog mora. Te lektire baš za smiraj dana, ali daju neko pouzdano tlo pod nogama.

Zašto rat u Ukrajini nas Europljane baš toliko pogađa? Je li to još jedan refleks našeg arogantnog eurocentrizma i puki strah za vlastitu guzicu - jer po čemu su to Ruanda, Čečenija, Sirija, Darfur ili Jemen manje užasni od Ukrajine? Ili je to, naprosto, naša kuća?

Mislim da se stvari bolje i intenzivnije shvate i osjete unutar vlastitog horizonta. Koji je zadan najbanalnijom od svih činjenica, mjestom rođenja. Niti čovjek zbog toga mora imati grižnju savjesti. Koliko god da je licitiranje moralom među intelektualcima jako u modi, pa završi nadvikivanjem kao u briškuli. Ja se, sasvim obrnuto, prije sramim i preklinjem samog sebe koliko malo znam o onom što jest moj prirođeni horizont, a kad pukne, tek. Sramim se tad stvarno. Moji djedovi i bake su živjeli s dobrim dijelom Ukrajine u istoj državi, a ja skačem nad geografske karte da vidim „gdje je točno ta zemlja“. Eurocentrizam je negativan pojam iz teoretskog govora, i s njime se dobrim slažem, i njime i sam operiram. No ako smo u pomalo starinskom svijetu angažiranog intelektualca, onda vlastita lokalnost otvara mogućnost konkretne akcije. Emblematični primjer je George Orwell, intelektualac i književnik 20. stoljeća par exellence, koji se zbog ideje iz Engleske uputio u geografski blisku Španjolsku i borio s puškom protiv fašista. Ima neke kvalitete u tome da se i u najskromnijem obliku može zbog ideje pružiti ruka su-sjedu. Dakako, to ne može i ne smije biti obaveza, jer bi onda svaki intelektualni i apstraktni diskurs bio obesmišljen.

Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2022. godinu